Vremenska značenja u hrvatskome jeziku

Nakon otvorenja 41. seminara Zagrebačke slavističke škole započeo je ciklus jezikoslovnih predavanja, koji je ove godine posvećen temi Vrijeme u jeziku i time se nastavlja na temat iz 2008. godine posvećen prostoru. Prvo je predavanje, Vremenska značenja u hrvatskome jeziku, održao prof. dr. sc. Branimir Belaj.

Profesor Belaj strukturirao je svoje izlaganje u dva dijela. Budući da je riječ o uvodnome predavanju jezikoslovnoga ciklusa, u prvome se dijelu opširnije osvrnuo na teorijski okvir i pristupe kategoriji vremena u suvremenoj lingvistici, prije svega kognitivnoj. U drugome je dijelu predavanja dao pregled najčešćih metafora preko kojih se konceptualizira vrijeme u hrvatskome jeziku.

Najvažniji se jezični odnosi u indoeuropskim jezicima tiču kategorija vremena i prostora. Većina europskih jezika poznaje apsolutni sustav glagolskih vremena, no primjena klasične gramatike pri proučavanju drugih jezika ima brojna ograničenja. To se pokazalo osobito krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada u središte zanimanja američkih lingvista dolaze neeuropski, ponajprije indijanski jezici. Franz Boas, Edward Sapir i Benjamin Lee Whorf svojim su istraživanjima eskimskoga, hopskoga i starohebrejskog jezika, naglasio je profesor Belaj, ostavili velik utjecaj na suvremenu kognitivnu lingvistiku. Utvrđeno je primjerice da u eskimskome jeziku sredstva iskazivanja vremenskih odnosa postoje, ali se oni ne moraju uvijek i izraziti. Različitost u poimanju vremenskih odnosa u jezicima svijeta ukazala je na njihovu kulturološku uvjetovanost.

Profesor je Belaj istaknuo ukorijenjenost pretpostavke o univerzalnome poimanju vremenskih odnosa preko prostornih odnosa u suvremenoj kognitivnoj lingvistici, odnosno konceptualiziranja vremena putem kategorije prostora. Dok neki znanstvenici vjeruju da je takva konceptualizacija biološki uvjetovana, drugi smatraju da obje kategorije konceptualiziramo zajedno i da ih nije moguće promatrati odvojeno.

Govoreći o načinu definiranja vremena i prostora, prof. dr. sc. Branimir Belaj uputio je na razliku u razini apstraktnosti tih dviju kategorija. U odnosu na vrijeme prostor je konkretnija kategorija, stoga je lakše o apstraktnijoj od njih govoriti preko one konkretnije – drugim riječima, vrijeme prikazivati preko prostora. Poimanje vremenske osi preko prostorne profesor je prikazao na primjerima Radujem se gostima koji danas dolaze. i Radujem se mjesecima koji dolaze., gdje se linearnost događaja u vremenu poima kao linearnost predmeta u prostoru. Nerijetko se u jeziku javlja i metonimija tipa događaj za vrijeme ili vrijeme za događaj, kao u primjeru Neka se više nikad ne ponovi 11. rujna. (drugi tip).

Po načinu je njihova poimanja vremenskih odnosa prof. dr. sc. Belaj svrstao jezike svijeta u tri skupine. U većini se europskih jezika vrijeme konceptualizira horizontalno, i to u kategorijama ispred, rezerviranoj za budućnost, i iza, rezerviranoj za prošlost (npr. Loše su stvari iza nas.). U manjem se broju jezika, primjerice u klasičnome grčkom, ispred vezuje uz prošlost, a iza uz budućnost (prošlost je ono što je poznato, dakle ono ispred nas). Drugi tip vremenske konceptualizacije služi se kategorijama dolje (budućnost) i gore (prošlost), a nalazimo ga u mandarinskome kineskom, korejskom i japanskom jeziku. Najzanimljiviji je tip kružnoga poimanja vremena, kakav se susreće u lakotskome jeziku ili jeziku toba. Naposljetku je profesor istaknuo da se poimanje vremena može promatrati i s aspekta deiktičnosti, odnosno uključenosti ega u konceptualizaciju.

Nakon vrlo zanimljiva prikaza suvremenih teorijskih pristupa kategoriji vremena Branimir Belaj završio je svoje predavanje pregledom triju tipova metaforičke konceptualizacije vremena u hrvatskome jeziku: vrijeme je prostor, vrijeme je objekt koji se kreće te vrijeme je materija. S obzirom na značenjske razlike među njima svaki je tip dodatno raščlanio na podtipove te bogato oprimjerio.