Hrvatska pravopisna kolebanja i jezična politika u drugoj polovici 19. stoljeća

Posljednje predavanje 43. seminara održao je prof. dr. Marko Samardžija. Govorio je o jezičnopolitičkim nastojanjima uređenja jezične pravopisne problematike hrvatskoga jezika od 1847. do 1893. godine.

Po riječima profesora Samardžije istraživanje jezika i njegove problematike nije moguće bez istraživanja njegovih korijena odnosno prošlosti. Navedeno razdoblje obilježeno je pitanjem statusa hrvatskoga jezika koji tada funkcionira unutar polilingvalne zajednice odnosno konkurentskih jezika – njemačkog, talijanskog, mađarskog i latinskog. Korjenitu promjenu društvenoga položaja hrvatski jezik doživljava 23. veljače 1847. godine, kada sabor jednoglasno zaključuje da se službenim jezikom proglasi narodni jezik. Navedenu odluku profesor je smjestio u direktivni model jezične politike koji podrazumijeva veliku prisutnost različitih ustanova koje tu politiku provode, kao i objavljivanje niza zakonskih odredaba koje su uređivale uporabu hrvatskoga jezika, pravopisa i pisma u javnoj komunikaciji. Saborska odluka 1847. godine izazvala je oduševljenje u tadašnjoj hrvatskoj zajednici jer se dotad o hrvatskome jeziku raspravljalo i donosilo odluke isključivo na latinskome. Uslijedila je potom svojevrsna izgradnja statusa hrvatskoga jezika, a pod utjecajem ideja hrvatskoga narodnoga preporoda i revolucionarnih previranja diljem Europe godina 1848. postaje simptomatična za njegov status. Upravo tada nastaje iznimno važan politički program Zahtijevanja naroda. Godine 1848. Hrvatski sabor na raspravi usvaja odgovarajuću točku i donosi odluku da se hrvatski jezik proglasi službenim. Uslijedilo je još temeljitije planiranje statusa hrvatskoga jezika – hrvatski je, naime, postao i nastavni jezik. Ovim razvojem događaja politika planiranja statusa hrvatskoga jezika pokazuje svoj puni opseg. S jedne strane normira se status hrvatskoga jezika, a s druge strane otvara se problem planiranja korpusa.

Profesor Samardžija okupljenima je pokazao kopiju prvoga tiskanog prijedloga pravopisa Pravopis jezika ilirskoga iz 1850. godine u kojemu je Josip Partaš obradio dio pravopisne problematike. Godinu dana kasnije školske su vlasti donijele prvu naredbu (Naredba 6120) o uređenju pravopisnoga pitanja. Samardžija je napomenuo da ovim događajem ujedno započinje institucionalizirana politika koja se tiče službenoga pravopisa.

U nastavku je predavanja Marko Samardžija ponudio kratak prikaz pravopisne problematike unutar pesedetih i šezdesetih godina kao svojevrsni presjek kontinuiteta traganja za pravopisnim posebnostima unutar političkih promjena i zaokreta. Osvrnuo se na pravopisno nastojanje usklađivanja školskih knjiga koje je izazvalo brojne polemike i neslaganja te čak dvije vladine intervencije (Naredbe 3108 i 4108).

Posljednju četvrt 19. stoljeća obilježilo je pitanje treba li pravopis biti etimološke ili fonetičke naravi. Kao prekretnicu u godinama previranja i propitivanja različitih pravopisnih koncepcija profesor je naveo pravopisnu knjižicu Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetičkom i etimologijskom) Marćela Kušara, čiju je kopiju pretiska pogovora pokazao okupljenima. Opreku etimologijskoga i fonetičkoga Samardžija koncepcijski i politički veže uz imena Tomislava Maretića, Emerika Pacića, Stjepana Spevca, Izidora Kršnjavija i drugih. Pravopisnu problematiku zaokružio je navodeći fonološki koncept pravopisa Ivana Broza iz 1892. godine i njegovo drugo izdanje 1893. godine.

Tijekom predavanja profesor Samardžija usredotočio se na pitanje statusa hrvatskoga jezika te protumačio funkcioniranje direktivnoga modela jezične politike. Također je ukazao na činjenicu da pitanje dvojstva etimologijski i fonetički ostaje nedovoljno istraženo i neriješeno čak i nakon proglašenja Brozova Pravopisa službenim jer je službeni pravopis bio obvezatan u školstvu, javnoj upravi i glasilima, a izvan toga pisalo se po izboru.