Balkan i(li) Europa: Kompleks pripadnosti i identitetska neuroza hrvatske kulture u 1990-ima

Predavački ciklus predavanja koji nosi naziv Drugi. Alteritet,identitet, kontakt u hrvatskome jeziku, književnosti i kulturi otvorila je Katarina Luketić. Predavanje je naslovljeno Balkan i(li) Europa: Kompleks pripadnosti i identitetska neuroza hrvatske kulture u 1990-ima.

Na početku predavanja Luketić je najavila da će govoriti o značenju pojma Balkan i ocrtati kontekste u kojima se ta značenja javljaju. U ovoj kompleksnoj temi Balkan funkcionira višeznačno i kao niz segmenata identifikacije (kao jezična, kao geopolitička, kao kulturološka) kroz medijsku kulturu, književnost, popularnu kulturu tvore identitetsku tvorevinu. Fokus tumačenja kompleksa Balkana postavlja u hrvatski kontekst u 1990-te. Međutim, predavačica napominje, da pojam Balkan nije važan i isključen i u drugim postjugoslavenskim kulturama, nego je važan za sve kulture.

U nastavku predavanja Luketić je podsjetila prisutne da dominantni diskursi o Balkanu pretpostavljaju postojanje trajne dualnosti, to jest suprotnosti i nepomirljivosti između Europe i Balkana. Stoga je Balkan u tom smislu od 19. stoljeća zamišljen kao ne-prava, ne-normalna Europa, Europa-koja-to-još-nije-postala (M. Todorova). Dakle, Balkan uvijek pretpostavlja Uvijek ili Balkan ili Europa, nikada i Balkan i Europa pri čemu se potenciraju različitost i nepomirljivost, odnosno njegova negativna značenja. Navedene predrasude ujedno predstavljaju takozvane europske mentalne mape i svojevrsne civilizacijske limese koji dijele civilizaciju od barbarstva. Takvu percepciju pronalazimo još u antici, pa nadalje ( antika: Sjever-Jug; kršćanstvo, srednji vijek, prosvjetiteljstvo: Zapad-Istok; binarna određenja: kršćanstvo-islam, katoličanstvo-pravoslavlje, kapitalizam-socijalizam, ujedinjena Europa i razjedinjeni Balkan; središte-periferija). Predavačica napominje da su predrasude o Balkanu odnosno predodžbe dugog trajanja stvarane dugo vremena i u politici, i u kulturi i u književnosti. Problematika stvaranja negativnih predodžbi lucidno je aktualizirana i prikazana nizom asocijativnih primjera. Tako su prikazane fotografije: lorda Byrona u narodnoj nošnji, a koji je pridonio egzotizaciji Balkana; grofa Drakule i metafore o Balkanu kao vampirskom prostoru; Marina Abramović kao primjer spoja folklora i nasilja u balkanskoj umjetnosti, Goran Bregović u kontekstu komercijalizacije pojma Balkana, i drugi.

Polazišna točka daljnjega izlaganje bila je teza da konstruiranje identiteta prati konstruiranje alteriteta. Pritom predavačica zaključuje da je Balkan kao trajni europski Drugi u odnosu na koji Europa konstruira svoj identitet. Nadalje, pozicija Drugoga se određuje iz pozicije moći; ovisno o političkim dominacijama, odnosima snaga i hijerarhijama kultura. Tako se u 1990-tima oživljuju stari stereotipi o Balkanu: bure baruta,, prostor vječne mržnje, prostor s viškom povijesti, europsko nesvjesno. Navedeni stereotipi izazivaju upisivanje novih identitetskih naracija o balkanskom mentalitetu, balkanskom divljaštvu i balkanskom nacionalizmu . Uzevši u obzir hrvatski nacionalni identitet, predavačica pojašnjava da nam se on predstavlja kao nešto postojeće, čvrsto i stalno, te kritički rezimira da je riječ o vrsti fabriciranja. Naime, ono nužno pretpostavlja određene selekcije, inkluziju i ekskluziju sastojaka i nove strukture. Nadalje, svaka nova vlast restrukturira identitet i utvrđuje svoja distinktivna uporišta, svoje alteritete/ neprijatelje/ barbare . Treba imati na umu, nastavlja predavačica, da je posljednjih 20-ih i 30-ih godina na ovome prostoru došlo do drastičnog rekonstruiranja identiteta, odnosno do drastičnog preslagivanja,pomicanja, reinterpretacija onoga što će biti važno za naš identitet. U tom smislu identitet je važan pojam i pojavljuje se stalno proizvođenje naracija o opasnostima koje prijete našem identitetu i potrebi za njegovom zaštitom. Temeljna strategija u konstruiranju identiteta jest razlikovanje od Drugih, susjednih, neprijateljskih; najvažnije pitanje kulturne pripadnosti Europi; pripadati Europi znači nepripadati Balkanu.

Zbog svega navedenoga na polju kulture započele su najsnažnije bitke značenjima ( pitanje porijekla naroda, drevnosti, izvornosti, nacionalne tradicije, jezika, književnosti, pripadnosti pojedinom kulturnom krugu itd.). Kao značajan pojam dominira pojam retrorefleksija. Predavačica ga je okarakterizirala kao uzajamnu vezu, preklapanje obaju polja, odnosno ideološko-politički sadržaj koji se reflektira na tekstove kulture i obratno. Dakle, kultura postaje nova ideologija i ona formira predodžbe o nacijama i nacionalnome, o identifikacijama i različitostima, o Nama i Drugima. Primjerice, percepcija je uloge intelektualca, posebno pisaca, u Istočnoj i Srednjoj Europi i na Balkanu drugačija. Oni su pisci kao stvaratelji i pronositelji nacionalnih i ideoloških naracija; pisci kao savjest društva.

Osim iscrpnog i zanimljivog prikaza kako su drugi stvarali sliku Balkana, bilo je i riječi kako je Balkan stvarao sliku o samom sebi. Naime, Balkan usvaja negativne predodžbe i sam sebe tako reprezentira. Takav obrazac ponašanja definiran je kao kolonizirana misao i nedostatak samopouzdanja da se vlastiti identitet zamišlja izvan zadanih matrica .Karakteristično je za 90-te da je u Hrvatskoj došlo do izjednačavanja predodžaba Balkan=Jugoslavija=Srbija gdje je Balkan poistovjećen sa svim negativnim od čega Hrvatska želi pobjeći. Predavačica pritom polaznicima navodi mnoštvo citata (Zidić, Tuđman) i prikazuje simboličku karikaturu balkanske krčme Joška Marušića. Nadalje, oprimjeruje hrvatsko razilaženje od Balkana početkom devedesetih navodeći simboličko preimenovanje zagrebačkog kina Balkan u kino Europa. Krajem 1980-tih negativna značenja Balkana prodiru u javnost; mediji, političke i kulturne elite počinju negativno reprezentirati Balkan. U liberalno osviještenom listu Danas učestali su novinski naslovi : Balkanski ratovi još traju; Balkanizacija Baltika, Balkanizacija ustava, Poker u balkanskoj krčmi, Uzavreli Balkan, Balkanski prilog nacizmu. Sadržaj obiluje isključivo negativnim sintagmama poput: balkansko nasilje, balkanska krčma, brdoviti Balkan, bizantinska politika.

U nastavku predavanja bilo je riječi i o oživljavanju mita o predziđu i teza o povijesnoj misiji Hrvatske na Balkanu . Tijekom 1990-tih u javnom diskursu odnos prema Europi sve je više ambivalentan: istodobno žudnja za Europom i konačnim “udomljenjem” Hrvatske u EU i razočaranje, zato što Europa ne priznaje dovoljno hrvatske zasluge u povijesnoj obrani europskih vrijednosti i zato što se odgađa priključenje EU. Predavačica primjećuje da budući da se Balkan nastoji izbjeći, njemu se ne želi pripadati, zbog toga se za Balkan stalno nastoje pronaći odgovarajući zamjenski pojmovi poput Jugoistočna Europa, središnja Južna Europa, južna Srednja Europa itd., a u novije vrijeme, na inicijativu Europske unije, pojavljuje se novi pojam Zapadni Balkan koji bi tre­bao neutralizirati negativne konotacije pojma Balkan.

Pred kraj predavačica je je ponudila kritički uvid prepiske Stanka Lasića s Igorom Mandićem kao primjer trajnog hrvatskog distanciranja. Naime, Lasić tvrdi da je za njega srpska književnost bugarska pri čemu je termin bugarska sinonim za Balkan. Takva percepcija vlastite kulture kao superiorne i susjedne kao inferiorne ujedno, zaključuje predavačica, poništava zajedničko iskustvo. Nadalje, predavačica se ukratko osvrnula na pojavu reinterpretacija prošlosti i reafirmacija mentalitetskih teorija i ličnosti koje su zastupale esencijalističke teorije o dubinskoj balkanskoj podijeljenosti u 1990-tim ( Milan Šufflay, Dinko Tomašić, Ivo Pilar objedinjuje negativna retorika o Balkanu). U nastavku je iznijela kratak pregled teorije o balkanskim mentalitetima i temeljnim balkanskim tipovima ličnosti iz prvih desetljeća 20. stoljeća. Najutjecajnije su dvije teorije: Jovana Cvijića (četiri tipa ličnosti na Balkanu, ključno: dinarski i panonski; dinarski superioran, vitalizam, idealizam, čast, osjećajnost, patrijarhalna kultura, epika, osveta; panonski: zaveden Austro-Ugarskom, iskvaren, mlak, izgubljen) te Tomašića ( zadružna i plemenska kultura; zadružna: mirno zauzimanje prostora, zadružno organiziranje; plemenska: pljačka, ratništvo, agresivnost, impulzivnost; vlast se na Balkanu regruitira iz plemenske kulture, izvor trajnih sukoba i nestabilnosti ). Cviićevsko-tomašićevski dualizam i predodžbe o sukobu dva tipa ličnosti na Balkanu i danas prisutni. Nakon 2000. uslijedilo je otopljavanje prema Balkanu u svakodnevici, popularnoj i neofolk kulturi (ne u “visokoj kulturi”); a pojam Balkan je češće u javnoj sferi, i dalje obilježen viškom značenja.

Predavačica Luketić završila je svoje iscrpno, slikovito i zanimljivo predavanje mišlju da su pitanja o Balkanu aktualna i živuća još danas. Za polaznike je pripremila pregled gorućih pitanja (Kakav je odnos između stvarnosti balkanskih kultura i načina njihova reprezentiranja? Zašto se politike prikaza Balkana tako teško mijenjaju? Zašto su stoljetni diskursi o Balkanu i danas obavezujući?Koja je uloga (post)jugoslavenskih kultura u stvaranju politika isključivosti i “ubojitih identiteta” u 1990-tima? Kakve alteritete trebaju naši identiteti? Moramo li stalno zamišljati svoje “barbare” kako bismo se homogenizirali i identificirali kao nacionalni/kulturni specifikum?Imaju li heterogene balkanske kulture danas pravo na drukčiju sliku o sebi koja će se oblikovati mimo ustaljenih identitetskih obrazaca i naslijeđenih mehanizama demonizacije i egzotizacije Balkana?), te pozvala prisutne na vlastita razmišljanja i preispitivanja o navedenom relevantnom fenomenu.