»Gdje nam je dokaz da naše ja traje«: Arsen, Filip, Melkior

Drugo predavanje 44. seminara održala je dr. sc. Morana Čale, redovna profesorica talijanske književnosti na Odsjeku za talijanistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Predavačica je dosada objavila nekoliko znanstvenih monografija (Demiurg nad tuđim djelom. Intertekstualnost u romanima Umberta Eca 1993, Volja za riječ. Eseji o djelu Ranka Marinkovića 2001/2002, Sam svoj dvojnik: eseji o hrvatskome književnom modernizmu 2004, Oko Kiklopa 2005, U kanonu. Studije o dvojništvu 2008, Theoria in fabula. Romani Umberta Eca 2012) i pedesetak književnokritičkih i književnoteorijskih studija i rasprava u Hrvatskoj, Italiji, Poljskoj, Češkoj, Mađarskoj, Njemačkoj, Austriji, Velikoj Britaniji, Francuskoj i Sloveniji. Važan dio njezina znanstvena opusa izravno dotiče ovogodišnju temu seminara pa je profesorica i u današnjem predavanju pristupila fenomenima drugosti, jastva i identiteta preko reprezentativnih autora i djela hrvatskoga književnog modernizma.

Predavačica je u uvodnome dijelu predavanja pojasnila naslov izlaganja i mehanizme njegova uklapanja u krovnu temu 44. seminara. Naslov tako kombinira citat i imena protagonista triju hrvatskih modernističkih romana – Isušene kaljuže Janka Polića Kamova (dovršen prije 1910. godine, prvo izdanje: prir. Dragutin Tadijanović, Rijeka 1957), Povratka Filipa Latinovicza (1932, fragment Bobočka 1930) i Kiklopa Ranka Marinkovića (Beograd 1965). Riječ je o pokušaju isticanja svojevrsnoga kontinuiteta, nadvremenske simultanosti među romanima koja omogućuje komparatistički pristup. Krovnu temu seminara već podržava činjenica da se romani ovdje promatraju kao tkanja drugih romana, što potvrđuje Krležino poznavanje sadržaja Kamovljeve Isušene kaljuže. Oni imaju svoj identitet, određen autorom, naslovom, godinom nastanka, a tekstualno ja romana ne postoji bez drugoga/drugih. Potom, tri su romana (i protagonista) u predavanju povezana problemom odnosa prema sebi i drugima/drugome, pričem je ključno ustanoviti kako pitanja tko sam, što sam, kako trajem u vremenu, kako se određujem prema drugome utječu na poimanje osobnoga i kolektivnog identiteta. S druge strane, protagonisti u naslovu predavanja evociraju biblijsku motiviku – kraljeve Gašpara, Melkiora i Baltazara – ali se ideja poklonstva, u konkretnom slučaju, priklanja fenomenu ja. Egocentrizam, naglašava prof. dr. sc. Morana Čale, neminovno vodi do centralne ideje (modernističkih) romana – raspada ega, samopotiranja i samokritike ja. Za procese promišljanja fenomena ja i definiranja identiteta u spomenutim romanima krajnje je problematično pitanje drugoga odnosno pitanje odvajanja ili odsijecanja alteriteta. Književna povijest i književna kritika Kamovljevu Isušenu kažulju prepoznaju po anakronizmu, činjenici da je Kamov anticipirao mnoga modernistička strujanja (usp. odnos Kamova i mladoga Jamesa Joycea), a prošlost (nasljeđe) aktualizirao kao drugo, ono od čega se modernizam želi odmaknuti i čemu, istovremeno i paradoksalno, duguje mnogo. Glavni protagonisti triju romana također u odnosu prema drugome određuju ja, a tematizirano ja pritom ima i metatekstualnu dimenziju (književno djelo živi od drugoga) te postaje alegorija raspada idealizirane predodžbe, mita o izvornosti identiteta. Smislovi drugoga prate se na nekoliko razina, ističe predavačica, pa, osim što su tekstovi romanā međuovisni, protagonisti se ogledaju o druge likove/dvojnike, a drugo egzistira i kao općenito, strano, nesvodljivo na ja.

U svakom romanu ja poznaje dvojnika ili dvojnike, one koji utjelovljuju nepoznato, skriveno i mračno u protagonistima, drugo koje je i dalje ipak neodvojivo od ja (npr. Filip Latinovicz i Sergije Kyriales, Melkior i Maestro). Samoodređenje prema drugome odvija se na dvjema podlogama: osobnoj (osobna prošlost i sadašnje ja prema drugim osobama) i kolektivnoj (ja kao dio cjeline koja ima nacionalni, kulturni i vjerski identitet, ja kao umjetnik prema drugim umjetničkim tvorevinama i sl). Kod Filipa Latinovicza prvu podlogu predstavlja zaostala, uskogrudna panonskohrvatska sredina od koje se želi distancirati (određuje se i terminima životinjski materijalizam, primitivna sekusalnost). Arsen se također želi otkinuti od skučene sredine i poznanika koji, u svojoj doslovnosti, ne razumiju metaforu i ironiju pa nisu u sprezi s predodžbom pravoga intelektualca, slojevita i obrazovana. Melkior se želi odvojiti od svega što mu se suprotstavlja kao senzibilnom pojedincu, a kao intelektualac uviđa da postoje drugi, jadni slijepi ljudi, okupljeni oko ideje životinjstva. Taj konflikt sa samim sobom, koji Melkiora vraća biološkoj uvjetovanosti i životinjskoj osnovi, pravi je pokazatelj modernističke i postmodernističke dimenzije romana.

Druga podloga, naglašava profesorica Čale, očituje se kao otpor prema drugome koje je sputalo, porobilo i dokinulo izvorno, narodno i autentično, svježe i spontano. Krležin Filip u tom smislu zazire od čiste apstrakcije u umjetnosti i želi zadržati figurativnost u izričaju. Arsen s druge strane promišlja o ugnjetavanju radničke klase i ženskom pitanju. Iz istaknutoga postaje razvidan ambivalentan odnos prema drugome, onome koje valja očuvati kao integralan dio sebe i onome koje ima negativan aspekt i od kojega se ja želi izolirati, odvojiti. Kompleks tijela i ideja tjelesnosti kao opozicija duhu u romanima vrlo dobro pokazuju tu ambivalentnost (Arsenova bolest, Melkiorovo suprotstavljanje ratu uništenjem tijela motivi su koji nasljeduju teologiju Sv. Pavla – tijelo se želi dokinuti, imobilizirati, a duh očistiti od svake kontaminacije, no ja bez tijela ne može opstati). Bogatim citatnim potvrdama iz triju romana prof. dr. sc. Morana Čale pokazala je kako protagonisti, u neprestanoj kontradikciji, ne mogu spoznati cjelovito ja  (vrijeme uvodi drugo ja, podloga uvodi drugo ja), a taj se epifanijski trenutak redovito odvija pred zrcalom. Preko paradoksa modernističkoga intelektualca zaokupljenoga vlastitim egom i saznanja da se snaga ja temelji na suprotnosti, njegovoj slabosti, započinje poruga ja i dezintegracija identitetskoga mita. Identitet, individualni i kolektivni, nameće se kao nespoznatljiv pojam, što je izraženo oksimoronskim motivom koprene prozirnosti (ja je u gustom tkanju nemoguće odvojiti od drugoga, zaraženost drugim uvjet je postojanja).

Paradoks je potom u vezi s drugim motivima poput motiva perverznosti u Isušenoj kaljuži (ja odustaje od prokreacije, ali mu nije dopuštena askeza jer ona niječe individualnost).  Predavačica je također dodala kako je u svim romanima žena pozicionirana kao omiljeno drugo koje protagonist pokušava sagledati, ali taj proces uvijek rezultira smetenošću, neshvatljivošću i suprotnošću. Neshvatljivo ja, izraženo motivikom zrcala, predavačica povezuje sa sadržajem Pavlove Prve poslanice Korinćanima (1 Kor 13: 12) – postoji nesavršeno, mutno, nejasno ja nasuprot savršenoj spoznaji, susretu licem u lice. Pogled u sebe kao sinonim intelektualnoga zrenja ne može proniknuti u izvornost, a sebe spoznati intelektualac može samo donekle (poniranje u sebe kao pakao, razaranje, potres; Melkior Tresić kao Samotres), stoga ja u romanima postaje i poprište utvara, sablasti: U mozgovima uopće i nema ničeg drugog nego samo utvare (PFL 197). Predavačica je u nastavku središnjega dijela izlaganja iznijela mnoštvo primjera iz triju romana koji potvrđuju kontradiktornost samouvida (Filipov obračun s licemjernim katoličanstvom nasuprot umjetničkoj viziji himna Dies Irae i dr).

U završnome dijelu predavanja prof. dr. sc. Morana Čale istaknula je kako je temeljni cilj izlaganja poticanje čitanja romanā hrvatskoga književnog modernizma među stranim i domaćim studentima i podupiranje krovne teme ovogodišnjega seminara Zagrebačke slavističke škole. Da su proturječja u konstruiranju identiteta i problem odnosa fenomena ja i drugi osobito motivirali slušatelje, pokazao je plodan razgovor koji su s prof. dr. sc. Moranom Čale sudionici 44. seminara nastavili po završetku predavanja.