Diskurs i Drugi: potvrđena i neispunjena očekivanja

Završno predavanje ovogodišnjeg seminara održala je dr. sc. Mislava Bertoša, izvanredna profesorica na Odsjeku za lingvistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Profesorica se bavi temama s područja onomastike, sociosemiotike i semiologije, analize diskursa, odnosa jezika i identiteta te jezika i roda. Sudjelovala je na nekoliko domaćih i međunarodnih znanstvenih projekata te na dvadesetak znanstvenih skupova. Predaje na Poslijediplomskom doktorskom studiju lingvistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Izvršna je urednica časopisa Suvremena lingvistika. Objavila je dvije znanstvene monografije te niz radova u domaćim i međunarodnim časopisima.

Predavanje je započela tumačenjem prvoga dijela naslova i predstavljanjem strukture izlaganja. Naslov je ciljano oblikovan na način da ne odaje mnogo o sadržaju, a isti se tiče načinā na koje se govorilo o Drugom u psihijatrijskom diskursu, istaknula je Bertoša. Izlaganje je strukturirano u nekoliko točaka, a započinje ocrtavanjem teorijskoga okvira (elementarana obilježja): pojam diskurs, pojam Drugi (muši homoseksualci); potom definiranjem korpusa i vremenskoga okvira: povijest bolesti pacijenata od 1879. do 1946. godine iz Arhiva Zavoda za umobolne u Stenjevcu. Središnji dio izlaganja čine primjeri analize diskursa psihijatara i »diskursa« pacijenata; što dovodi do zaključnih točaka izlaganja, elementarnih i preliminarnih, naglašava predavačica, jer istraživanje još uvijek traje.

U teorijskom okviru predavačica je odredila perspektivu – sociosemiotičku – na kojoj počiva istraživanje, a prema kojoj se diskurs definira kao prostor interakcije između kolektivnih i individualnih subjekata. Promataju se subjekti, odnosno akteri u interakciji, a  prostor diskursa shvaća se kao mjesto uspostave intersubjektivnih »ugovora« i mjesto oblikovanja identiteta tih subjekata (Landowski 1999). Kada semiotičari govore o tome, ističe Bertoša, rabe metaforu mizanscene kako bi što zornije naglasili artificijelnost takvih odnosa.

Predstavljeno istraživanje vrlo je specifično zato jer ne postoje zvučni zapisi pogodni za konverzacijsku analizu pa, u nedostatku izravnoga pristupa, odnosu pacijenata i psihijatara treba pristupiti posredno – preko povijesti bolesti. U skladu sa sociosemiotikom povijest bolesti određuje se kao tekstna vrsta (termin uobičajen za lingvistiku teksta, i to kod autora s njemačkoga govornog područja), odnosno diskusni žanr (termin uobičajen kod autora s engleskoga govornog područja). Povijesti bolesti naime donose sve podatke o pojedincu i opisuju vrijeme njegova boravka u ustanovi. Osim vlastitih opažanja, u 19. stoljeću u te obrasce upisivali su se i različiti podaci o mišljenju i iskazima pacijenata, a prilagali su se i tekstovi u vezi s pacijentom, npr. izvještaji psihijatrijskih i sudskih vještaka, izvještaji policije i dr. Svi ti tekstovi mogu se motriti kao povijest bolesti u okviru diskusnoga žanra, ističe Bertoša. Istraživanje je pokazalo da je moguće djelomice rekonstruirati odnose sugovornika – pacijenata i liječnika. Valja naglasiti da je ta komunikacija bila nametnuta jer je liječnik određivao njezin smjer postavljajući pitanja (govorni direktivi, prijedlozi kontrole sugovornika i samoga sadržaja razgovora). Sudionici uzeti u obzir u istraživanju pripadnici su homoseksulane populacije, konkretno riječ je o muškarcima homoseksualcima koji su se liječili u Stenjevcu. Temeljna teza počiva na određenju homoseksualnosti kao Drugoga krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, no raspravljati se može i o psihijatriji kao Drugosti, odnosno psihijatrima kao Drugima. Prakticirana na javnom mjestu, homoseksualnost se u danom vremenskom razdoblju zakonski kažnjavala jer je smatrana psihičkim poremećajem, nagonom koji se ne može kontrolirati, perverznim ponašanjem, a uz nju se neminovno vezuju velika društvena osuda, neprihvaćanje i odbacivanje. Profesorica je zaključila da se također može govoriti i o psihijatriji kao Drugosti, odnosno psihijatrima kao Drugima, ali to nije predmet trenutačnoga izlaganja.

U danom razdbolju postojao je svjetonazor koji kategoriju Drugoga teži moralizirati, kontrolirati, normirati, disciplinirati u ime javne higijene i društvene sigurnosti (M. Foucault 1980, 1994, 2000). Analizom pojedinačnih povijesti bolesti koji se nalaze u Arhivu Klinike za psihijatriju Vrapče u Zagrebu, Bertoša prikuplja i interpretira primjere diskursnih strategija s pomoću kojih su su se homoseksualci označivali kao Drugi i to u diskursu psihijatara i pacijenata te trećih aktera. U diskursu psihijatara moguće je razlikovati nekoliko dominantnih diskursnih strategija.

  1. Depersonalizacija – kao taktika odvajanja (primjerice biološkoga ili psihološkoga procesa od osobe) koja se ostvaruje konstantnom uporabom 3. lica jednine (može se smatrati, ističe predavačica, i nelicem, primjerice u klasičnih arapskih gramatičara, a zbog referiranja na onoga koga nema). Također, ime pacijenta u iskazima psihijatara vrlo se rijetko pojavljuje.
  2. Uporaba terapijskih sredstava za kontrolu i disciplinu pacijenata među kojima su razgovor, radna terapija, vezivanje / stezanje, osamljivanje, hladna voda. Lijekova nije bilo, inzulinske kome uvedene su dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća, elektrokonvulzivna terapija primijenjena je prvi put u veljači 1942. godine, antipsihotici tek pedesetih i šezdesetih godina, a predavačica nije naišla na slučajeve tretiranja homoseksualaca tim sredstvima.
  3. Iskazi pacijenata – diskurs psihijatara i njih uključuje, a Bertoša u njima prepoznaje zanimljivosti. Pritom je važno diferencirati izravni i neizravni govor pacijenata. Neizravni govor kao diskursna strategija ima za cilj uspostaviti liječnika kao autoritet. Na taj način on je sebi dodjeljivao funkciju prevoditelja pacijentovih iskaza na vlastiti jezik, a sve radi uspostave autoriteta i potvrde vlastite kompetentnosti. Istraživanje izravnoga govora pacijenata, zabilježenoga u obliku citata u povijestima bolesti, također je vrlo interesantno, ističe predavačica. Na prvi pogled može se činiti kako liječnik daje pravo glasa pacijentu, ali ti iskazi i na formalnoj i na sadržajnoj razini pokazuju upravo suprotno. Oni su i dalje u službi isticanja društveno problematičnoga i neprihvatljivoga, za ono vrijeme mogli su se smatrati i skandaloznim iskazima (tabu, vulgarizam). Prema tome, svi upravnogovorni iskazi svjedoče o društvenoj neprihvatljivosti, poremećenosti svojih iskazivača, u službi su procesa njihove delegitimacije. Psihijatar iskaze svojih pacijenata rabi samo kako bi osigurao potvrdu društveno neprihvatljivih i nenormalnih osoba. Zanimljivi za analizu mogu biti i drugi dijelovi povijesti bolesti – npr. anamneza uz biografske podatke, također u službi etiketiranja.

Iskazi trećih aktera još su jedan važan aspekt povijesti bolesti. U njima se daju prepoznati određene diskursne strategije. Uključivanje trećega glasa podrazumijeva postojanje iskaza koji svjedoče o prijašnjim ponašanjima i postupcima pacijenata. Izdvajaju se obiteljsko područje i kazneno-popravne institucije. Liječnici su se tim instancijama obraćali kada pacijent nije htio reći ništa o sebi, čime se potvrđuje Foucaultova teza o suradnji psihijatrije, obitelji i kazneno-popravnih tijela. Predavačica navedeno potvrđuje primjerom pisma oca koji moli da mu se sin zadrži u ustanovi i  primjerom dopisa iz Lepoglave od 10. kolovoza 1893. (kažnjenik u istrazi zbog provale u stan i krađe, dopis referira na raniji događaj kada je zbog nekog drugog kaznenog djela boravio Lepoglavi i počinio zločin bludnosti). Među treće aktere ubrajaju se i oblasni liječnici čiji je govorni diskurs najviše sličio psihijatrijskom, ali je jači i bolje artikuliran. Tomu je tako jer je opisivao i reakcije društva, odbacivanje obitelji i sl. Bertoša donosi primjer isticanja rodne inverzije u opisu homoseksualnosti. Stereotipno mišljenje da je privlačnost istospolnih osoba moguća samo ako se netko ponaša sličnije suprotnome spolu, perpetuirano je u popularnim diskursima – feminizirani muškarci, muškobanjaste žene homoseksualne orijentacije. U tom smislu česta je dijagnoza imbecilnosti kod homoseksualaca, ali u doslovnom smislu shvaćena – kao slabost uma, nemogućnost kontroliranja vlastitih nagona. Treći akteri mogu biti i bolničari koji uglavnom nose funkciju informatora o ponašanjima pacijenata.

U diskursu pacijenata prepoznaju se sljedeće diskursne strategije:

  1. Šutnja – odbijanje razgovora na zadanu temu kao taktiku rabe pacijenti svih društvenih statusa, pričem predavačica ističe da ju je zanimalo u kakvoj su vezi jezično ponašanje i društveni status pacijenta. Taktika šutnje učinkovita je jer cijela ideja ondašnje psihijatrije počiva na komunikaciji. Šutnjom su izazvani moć i autoritet psihijatra, što predavačica smatra osobito pametnom taktikom koja ima i subverzivne aspekte pa se otvara mogućnost daljnjega istraživanja.
  2. Negiranje i izbjegavanje odgovora – riječ je o predvidljivoj taktici s obzirom na kontekst društvene osude i kaznenoga aspekta.
  3. Viktimizacija – dobro je opisana u literaturi, a teži predstavljanju subjekta kao žrtve spleta, laži i intriga. Osnovni joj je cilj predstaviti sebe pozitivno i skinuti krivnju.
  4. Uspostava sebe kao nekompetentnoga subjekta – nije učestala taktika, a dolazi kod relativno neobrazovanih pacijenta koji su, uz to, bili nižega društvenog statusa. U takvim primjerima razvidno je da subjekti potvrđuju druge subjekte koji naše ja uvode u homoseksualno ponašanje, tzv. prebacivanje na treću osobu.
  5. Inzistiranje na istospolnoj orijentaciji – učestala taktika kod obrazovanih subjekata, onih koji su ugledni u društvu, ali ima primjera i diskursu pacijenata nižega društvenog statusa. Teško je u njima uočiti subverzivni potencijal jer su iskazi u formi neizravnoga govora, a takav je ponajviše legitimirao nenormalnost iskazivača.

U završnome dijelu izlaganja profesorica Mislava Bertoša istaknula je kako se u diskursu psihijatara mogu prepoznati određene strategije poput objektivizacije, depersonalizacije, delegitimacije, osiguravanja vlastitoga autoriteta i sl. U diskursu pacijenata, s druge strane, uglavnom se prepoznaje taktika pregovaranja, i to s istim ciljem – što bolje pozicioniranje i samopredstavljanje. Važno je uzeti u obzir, naglasila je predavačica, specifične i konkretne povijesne i sociokulturne odrednice unutar kojih su povijesti bolesti nastajale i uspostavljale veze s ostatkom medicinske sfere, odnosno semiotičkoga sustava; na dijakronijskoj i sinkronijskoj razini. Jedino tako može se doći do utemeljenih i nesimplificiranih interpretacija. Vrlo je važan aspekt cjelovitoga semiotičkog sustava (mreže mikrokonteksta i makrokonteksta).

Mislava Bertoša predavanje je završila tumačenjem drugoga dijela naslova izlaganja. Pod sintagmu neispunjena očekivanja podvode se tako sve dojmljive životne priče koje istraživani izvori nude, a koje su podatan materijal za lingvistička i semiološka istraživanja. Predavačica priznaje da je, pod utjecajem popularnih diskursa, očekivala stereotipne priče strave i užasa. Stvarnost je pokazala drugu sliku – iz povijesti bolesti izviru heterogene, žive priče i sudbine, tragični i teški slučajevi, ali i primjeri dobre suradnje s liječnicima. Iz dokumentacije se vidi kako su liječnici nastojali poboljšati uvjete u Zavodu žaleći se institucijama na manjak prostora, kreveta, kasnije lijekova. Iz toga se rodila ideja psihijatrije kao Drugosti (i psihijatara kao Drugih) u odnosu prema ostalim medicinskim disciplinama i područjima.