Tijelo roba

Drugoga dana 45. seminara Zagrebačke slavističke škole predavanje pod naslovom Tijelo roba: transkulturni maskulinitet u autobiografiji Osman-age Temišvarskog (1671–1725) održala je prof. dr. Zrinka Blažević s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Zrinka Blažević predaje Europsku i svjetsku povijest ranog novog vijeka i teoriju historiografije i voditeljica je Poslijediplomskog doktorskog studija ranog novog vijeka. Njezino temeljno područje interesa je intelektualna historija, osobito istraživanje ranonovovjekovnih historiografskih diskursa i nacionalnoideologijskih koncepata, teorija historije, kulturna historija, historijska antropologija i imagologija, rodna povijest, ekohistorija i povijest religije.

Oslanjajući se na polazište suvremenih studija maskuliniteta, historijske prakseologije i historije tijela prof. Zrinka Blažević u svojem se predavanju fokusirala na analizu i interpretaciju Autobiografije Osman-age Temišvarskog, člana ugledne obitelji južnoslavenskog podrijetla, u kojoj autor retrospektivno prikazuje svoj život u habsburškome ropstvu u kojemu je završio tijekom Bečkoga rata. Istaknuvši da je Osman-agina biografija jedinstveni primjer toga žanra u ranonovovjekovnoj osmanskoj književnosti, predavačica je ustvrdila da je ona ujedno i vrijedan izvor za ispitivanje modaliteta autoreprezentacije i autotematizacije muškog otjelovljenog sebstva koje je oblikovano, stabilizirano i modificirano na kompleksnom presjecištu različitih ranomodernih društvenih i kulturni polja i rodnih poredaka.

Polazeći od postkonstruktivističkih epistemoloških pretpostavki, Z. Blažević analizirala je Osman-agino „djelatno tijelo“ (Günther Gebauer) koje kreativno i autorefleksivno ostvaruje svoje djelatne potencijale u socijalno i kulturno reguliranim okvirima. Sukladno s time profesorica je analizirala funkcije i značenja narativnih reprezentacija različitih tjelesnih praksi u Osman-aginoj Autobiografiji, od fizičkog mučenja, bolesti, gladovanja, pijanstva i tučnjava do simboličkih tjelesnih rituala poput razgolićivanja, odijevanja i travestije. Povrh toga, u interpretaciji je pokazala da se ranonovovjekovni maskulinitet u životnoj pripovijesti Osman-age može promatrati u svjetlu dvostruke tranzicije: od hegemonijskog prema subordiniranom maskulinitetu i obratno, što s jedne strane zrcali promjene u Osman-aginu socijalnom i pravnom statusu, a s druge promjene njegova konfesionalnog i kulturnog okružja. Takav Osman-agin „tranzicijski maskulinitet“ predočen je preko niza primjera koji podrazumijevaju različite, kulturno kodirane tjelesne režime i prakse koji upućuju kako na njegov materijalan i otjelovljen tako i performativan karakter.

Zahvaljujući svojoj autobiografiji, istaknula je profesorica Blažević, Osman-agin maskulinitet se razotkriva ne samo kao kulturna (Wolfgang Schmale) već i transkulturna figuracija koju su uvelike oblikovala njegova tjelesna iskustva i prakse generirane kulturnim razmjenama hibridizacijama i sinkretizmima.  Otkrivajući modalitete formiranja otjelovljenog maskulinog sebstva na presjecištu individualnog i kolektivnog, diskurzivnog i praktičnog te kulturnog i materijalnog, autobiografija ovog egzemplarnog kulturno posrednika, zaključuje profesorica, može pružiti dragocjen uvid u kompleksnu strukturu ranovovjekovnog rodospola, kompleksa otjelovljene materijalno-diskurzivne simultanosti koja kreira maskulinitet (Jeff Hearn).