Jezične rodne ideologije

Jezikoslovni ciklus ovogodišnje Škole nastavio se zanimljivim predavanjem dr. sc. Tatjane Pišković, docentice pri Odsjeku za kroatistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta i prve voditeljice Zagrebačke slavističke škole. Profesorica je 2003. diplomirala kroatistiku i komparativnu književnost, a 2010. doktorirala s temom Kategorije roda u hrvatskome standardnom jeziku. Akademske godine 2003/2004. radila je kao vanjska suradnica na Croaticumu, a od 2004. zaposlena je na Katedri za hrvatski standardni jezik. Stručno se usavršavala u Grazu (2007) i Amsterdamu (2015) preko mrežâ CEEPUS i Erasmus+, a članica je uredništva časopisa Suvremena lingvistika i Croatica. Dobitnica je Godišnje nagrade Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu za monografiju Gramatika roda (2011).

Predavanje Jezične rodne ideologije u hrvatskim ženskim časopisima prve polovice 20. stoljeća otpočelo je tumačenjem (i opovrgavanjem) binarnih kategorija muškoga i ženskoga jezika – beziznimno ostvarenih kao oprečnih jezičnih praksi. Riječ je o tvrdnjama koje sve do danas inzistiraju na stratifikaciji tih dvaju tipova jezika po asertivnosti, empatičnosti, kompetitivnosti ili agresivnosti. Izlagačica je već na samom početku nazrela da su takve teze balast zastarjelih epistemologija koje nastoje objasniti (interpretirati, kontrolirati) jezične obrasce te da ih možemo ispitati jedino kao rezultate društvenih normi i očekivanja koje zbirnim nazivom označava jezičnim rodnim ideologijama. Služeći se metodologijom Kathryn Woolard, prokazala je srž jezičnih podjela za sekundarni mentalni fenomen koji se na svakodnevnomu životu prelama tako da dominantne skupine neprimjetno ostvaruju poziciju moći ili ju zadržavaju. Ideologiju je razdvojila od prakse kazavši kako se prva veže za pisane prikaze, a potonja za konkretne govorne konfiguracije koje ne korespondiraju nužno s normama. Natuknula je kako se u akademskoj zajednici proces veže za jezikoslovne prakse ili za govorenje i pisanje o jeziku te kako je ono gotovo redovito poistovjećeno s negativnim učincima.

Ovakvim je mehanizmima pojavu locirala u etnologiju i antropologiju 19. i 20. stoljeća analizirajući hrvatske časopise 20. stoljeća (Ženski list; Novi ženski list; Hrvatica; Za vjeru i dom…), odnosno tekstove javnoga diskursa koji zajednici ležerno usađuju binarno oblikovane stavove i perpetuiraju ih. Pritom je pokazala kako se ideologija materijalizira: apelativno testirajući iskustvo čitatelja koji nesvjesno podliježu ideološkom privlačenju unutar zadanih okvira u skladu s kojima oblikuju svoje ponašanje. Takve je prakse podredila patrijarhalnim rodnim ideologijama. Atribut patrijarhalni pretpostavlja dominaciju muškaraca, a baza ideologije već natuknuto stajalište koje potvrđuje njihove interese. Na izvacima iz časopisa razmatra dvije inačice – ideologiju biologizma te ideologiju obitelji, nacije i vjere.

Ideologija biologizma odnosi se na „neprijeporne“ biološke, fiziološke, psihičke, kognitivne ili kakve druge osobine, najčešće potvrđene autoritetom (neevidentiranih) inozemnih istraživanja, statistika ili općepoznatih vrijednosti. Drugim riječima i na primjer, ženska logoreja izravna je posljedica toga da je muškarac-lovac morao šutjeti da ne preplaši životinju (pa je razvio i prostorno-vizualne kapacitete), dok je sakupljačica nužno pričala, razvila lijevu hemisferu, katkad i jezični mišić sâm. Ideologijom je pak obitelji, nacije i vjere izlagačica nazvala autoritarni, preskriptivni te imperativni diskurs 19. stoljeća koji je služio konsolidiranju nacionalnog identiteta – kojega je jezik bio bezvremenski supstrat i jamac – te stvaranju uzorne majke i dobre žene. On je služio nacionaliziranju žena, odnosno njihovu povratku u nuklearnu obitelj gdje odgajajući dobre govornike zapravo odgaja (i proizvodi) temeljne nacionalne simbole.

U svakom je od tih slučajeva žena razumijevana kao nesvjesna i nevoljna, kao nešto što valja uzgojiti, pretvoriti, odgojiti u uzorne predstavnice apstraktne rešetke društvenih normi. Profesorica je iznimno duhovito i znanjem nabijeno predavanje zaključila mišlju o nepostojanju konkretnoga subjekta koji proizvodi ženski jezik ističući da savršeni jezik ne postoji kao evolucijski ili naravni ishod, nego kao proizvod koda (i aparata) koji suptilno regulira njegovu poželjnost i prihvatljivost u društvu. Ukazala je i na tržišni aspekt časopisâ, odnosno vješto priređivanje pozicije konzumatorici, a ne kreatorici svojstava kategorije „normalnog“ u svakodnevnomu životu.