Molitvenik, gumi pete i prijateljstvo s Amerikankom

Zaključno predavanje središnje teme Škole pod naslovom Molitvenik, gumi pete i prijateljstvo s Amerikankom: rodne mrvice u psihijatrijskom tekstu s početka 20. stoljeća održala je dr. sc. Mislava Bertoša, izvanredna profesorica na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, predstojnica Katedre za semiologiju i pročelnica Odsjeka, voditeljica lingvističkoga seminara O queer lingvistici: identiteti, žudnje, stilovi na ovogodišnjoj Školi.

Zaključno predavanje središnje teme Škole održala je dr. sc. Mislava Bertoša, izvanredna profesorica na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, predstojnica Katedre za semiologiju i pročelnica Odsjeka, voditeljica lingvističkoga seminara O queer lingvistici: identiteti, žudnje, stilovi na ovogodišnjoj Školi.

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je filozofiju i opću lingvistiku. Magistrirala je 2002. godine na Sveučilištu u Zadru, a doktorirala na Sveučilištu u Zagrebu 2007. godine. Bavi se temama s područja onomastike, sociosemiotike i semiologije, analize diskursa i queer-lingvistike. Sudjelovala je na nekoliko domaćih i međunarodnih znanstvenih projekata te na dvadesetak znanstvenih skupova. Voditeljica je bilateralnog projekta „Odnos slike i teksta u reklamama u tisku“ u suradnji s Odsjekom za lingvistiku Sveučilišta u Beču. Kao glavna istraživačica u Hrvatskoj sudjeluje na projektu iz programa Obzor 2020 – ACCOMPLISSH.

Predaje na Poslijediplomskom doktorskom studiju lingvistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Glavna je urednica časopisa Suvremena lingvistika i zamjenica voditelja Poslijediplomskog doktorskog studija lingvistike.

Objavila je tri znanstvene monografije: Djeca iz obrtaljke (2005), Jamči se za uspjeh kano i za neštetnost (2008), Od monarhijske reklame do queer lingvistike (2014), te niz radova u domaćim i međunarodnim časopisima.

Istražujući psihijatrijski slučaj iz prve polovice 20. stoljeća, izlagačica je trasirala i početke hrvatske psihijatrije, razvoj njezinih metoda i njezina metajezika. Pokazala je kako se kategorija „nenormalnog“ uklapa u odnos okoline i individue kad se uobliče u medicinski diskurs: što je izuzetno i ekscesivno, a što uobičajeno. Izloživši studiju slučaja (djevojka KD) dvaput hospitalizirane služavke, prinijela je četiri kazivačke perspektive, razmotrila njihova čvorišta te njihove dalekosežne implikacije na aktivne konstrukcije vlastite i tuđe povijesti jezikom, seksualiziranost teksta, na iskustvo kao temelj za proizvodnju značenja te kako se trauma manifestira kao nemogućnost iskazivanja.

Tekstovi kraljevskog županijskog fizika trostrani su fragmenti iz 1917. koji detaljno opisuju njezino psihičko stanje, a podcrtavaju ga svojim autoritetom. Bila je „osobito erotična te se rado kičošila“ (gumi-petama), a nakon tijesna prijateljstva s „njekom Amerikankom“ postala je brbljava, počela je piti crnu kavu, pušiti i izlaziti u kavane. Jedino ti spisi eksplicitno referiraju na silovanje koje je s 13 godina doživjela u Petrinji, kroz koje se locira i početak psihičkih poremećaja. Bilješke psihijatrijskog odjela u Stenjevcu pokazuju izvanjsku, hladnu, objektivnu poziciju koju su željeli zadržati minuciozno bilježeći, popisujući i opisujući njezina stanja te kako se vlada s nagradama ili kaznama tipologizirajući njezino subjektivno iskustvo u uske ladice terminologije, niječući pravo na identitet i skrb. Analiza svjedočanstva majke otkriva kako je djevojka oduvijek nezgodna i problematična, stalno povraća, plače, tužna je i misli da ju svi ogovaraju, što dovoljno jasno ukazuje na silovanje, da se o njemu znalo i govorilo te da je reakcija okoline uzrokovala manifestacije traume. Svjedočanstvo pak same KD u reskoj je disonanciji sa svima ostalima. Njezino se kazivanje vlastite bolesti može odrediti tipičnom strategijom autoviktimizacije u kojoj „govori neku smušenu priču“, poriče silovanje, tvrdi da je došla posjetiti sestru itd. Izlagačica se pritom osvrće i na stranputice tumačenja njezina ženskog društva, uz potpuni izostanak muškoga, kao zataškanog i prešućenog lezbijstva pa tvrdi kako se u manevrima normalizacije svako nepodobno ponašanje isključuje.

Pokazavši četiri posvema različita diskurza, profesorica je istaknula ključne trenutke u formiranju misli o duševno bolesnima i prinijela tri teze o razlozima institucionalizacije KD: liječenje (bolest), opasnost za ukućane (opasnost), sprečavanje ukućana u radu (ekonomija) vežući ih, dakle, za osnovne postavke koje su prema M. Foucaultu osovile psihijatrijske režime modernog doba.