Ujevićeva metafora i njezina jeka

Doc. dr. sc. Maša Kolanović – voditeljica književno-kulturne programske cjeline – je predavši riječ prvom predavaču otvorila ciklus predavanja 47. hrvatskoga seminara za strane slaviste.

U žarište nas je ovogodišnje teme uveo prof. dr. sc. Krešimir Bagić, predstojnik Katedre za stilistiku pri Odsjeku za kroatistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, pjesnik, kritičar, urednik portala stilistika.org te jedan od prijašnjih voditelja Škole (2005 - 2009).

Objavio je nekolicinu stručnih studija – Četiri dimenzije sumnje (s J. Matanović, V. Bogišićem i M. Mićanovićem) 1988; Živi jezici 1994; Umijeće osporavanja 1999; Brisani prostor (nagrada Julije Benešić) 2002; Treba li pisati kako dobri pisci pišu 2003, Rječnik stilskih figura 2012; Uvod u suvremenu hrvatsku književnost 2016; Pogled iz Dubrave 2017. – a uz njih i deset zbirki pjesama: Svako je slovo kurva (s B. Gregorićem; nagrada Goran) 1988; Između dva snažna dima 1989; Krošnja 1994; Bršljan 1996; Jezik za svaku udaljenost 2001; Le palmier se balance 2003; U polutami predgrađa 2006; Trebalo bi srušiti zidove 2011 (nagrada Dobriša Cesarić); Plaši li te moja boja 2013; Tko baca mrvice kruha dok hoda šumom / Qui sème des miettes de pain en traversant les bois 2016, uredivši pritom i osam zbornika, antologija te leksikona.

Izlagač je predavanje Ujevićeva metafora i njezina jeka započeo pregledom okvira u koje se Ujevićev rad najčešće smješta – od neuništivih refrena o njegovoj pjesničkoj auri do mitske građanske figure koja se onkraj pjesničkog projekta (pročitanog ili ne) učvrstila prijenosom raznih anegdota; figure koja je pjesničkim govorom i osebujnim istupima takav status gdjekad i svjesno potencirala. Osvrnuo se na njegove stilske karakteristike, dijeljeno tlo sa susjednim modernističkim poetikama te izložio tematske konstante u stanovitom smislu simptomatične za opus u cijelosti – ženu i pjesništvo.

Kao važno je stilsko sredstvo osobito istaknuo kompleksan jezik čiji leksik iskušava svijet. Slojevit i raznovrstan jezični plan (arhaizmi, dijalektizmi, regionalizmi, strane riječi, poetizmi, romanizmi) uzet je za mikrostilističku potvrdu narcisoidna subjekta hipertrofirane senzibilnosti, opsjednuta cjelinom, u izravnom dosluhu sa svemirom. Taj se dosluh ponajprije očituje u sinonimiji koja se napaja različitim vrelima i registrima, iskušavajući njihov potencijal. Sinonimija je njegova pisma prema predavaču rijetko objasnidbena, u pravilu uposlena kao mjesto eruditnog afektiranja, semantičke aktivacije neistraženih, a premreženih pojmova kojima subjekt potvrđuje inauguracijsku snagu vlastita rječnika.

No najsnažnija je silnica Ujevićeve retoričke artiljerije dakako metafora, odnosno procesi metaforizacije koji se kao diskurzivne dominante pojavljuju ili kao metaforički izrazi (na razini sintagme ili rečenice) ili kao metaforički iskazi (veći segmenti pjesme, ili pjesma sâma, strukturirani kao metafora). Izraze je predavač razdijelio na afektivne karakterizacije (epiteti ili glagoli animacijskog potencijala radi potvrde istančane senzibilnosti) i denominacije (figurativno imenovanje i preimenovanje pojmova). Potonje se dijele na eksplicitne izraze – in praesentia – kojima su polazišna i ciljna domena ekvivalentne te implicitne – in absentia – u kojima samo ciljna domena služi tropološkom razmatranju i revidiranju pojmovlja. Metaforički pak iskazi cijeli tekst određuju kao neprestano preispisivanje, nedovršenu semiozu koja s raznih izvora proždrljivo privlači podatke, proizvodi raznovrstan idiomatski katalog kako bi temu razmotrio iz sviju perspektiva i njime ju iscrpio. Subjekt ovdje iskušava moć opažanja i vještinu prekodiranja.

Metafori je kao stilsko obilježje dodan i paradoks – mehanizam nadvladavanja disonance subjekta i svijeta kojime u prvi plan dospijevaju oštroumlje subjekta i njegova afektivnost. Takav govor proizvodi prigodne aforizme i maksime gdje kao osobinu lirskog glasa predavač ističe sentencioznost.

Za kraj se izlagač osvrnuo na raznolike pristupe recepciji Ujevićeva rada. Gestualnosti je Ujevićeva govora supostavio gestualnost hermeneutičkih i(li) epigonskih okušaja: od akademije pune strahopoštovanja koja navlastitim metaforama kruži oko Pjesnika preko pretjerano egzaltiranih kritičara i interpretatora, sve do emfatičnih štovatelja i imitatora koji umjesto konkretna rada njegove poezije osnažuju ličnost i potenciraju daljnje mistifikacije. Sve te prakse uspostavljaju odjelite, a nerazlučivo slijepljene, veze s likom i djelom Tina Ujevića, što otvara pitanja njegova današnjeg mjesta u kulturi i mogućnosti suvremenih tumačenja. Ujevićev govor tako odzvanja u brojnim glasovima, raznolikih registara, s njima se isprepliće i proizvodi jeku u kojoj je njegov budući status neizvjestan.