Metafora u predmodernoj hrvatskoj književnosti

Drugoga dana 47. seminara Zagrebačke slavističke škole predavanje je održao dr. sc. Tomislav Bogdan, izvanredni profesor pri Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Profesor predaje na Katedri za stariju hrvatsku književnost pa su se polaznici imali priliku upoznati s metaforom u predmodernoj (starijoj) hrvatskoj književnosti. U središtu je profesorova zanimanja hrvatska ranonovovjekovna književnost, a doktorirao je na hrvatskoj ljubavnoj lirici 15. i 16. stoljeća. Dosad je objavio tri znanstvene knjige: Lica ljubavi. Status lirskog subjekta u kanconijeru Džore Držića (2003), Ljubavi razlike. Tekstualni subjekt u hrvatskoj ljubavnoj lirici 15. i 16. stoljeća (2012) te novoobjavljenu Prvu svitlos (2017). Predavač je osim toga autor brojnih književnih studija, a priredio je i nekolicinu knjiga čiji je glavni nazivnik starija hrvatska književnost.

Na samom početku predavanja istaknuo je kako je metafora iznimno širok i zahtjevan fenomen koji je, osim kao retoričku figuru, moguće promatrati kao organizacijsko načelo diskursa, kao figuru uma, a ne samo jezika te, najopćenitije rečeno, kao metafizički princip. Zatim je naglasio kako će u središtu njegova interesa biti hrvatska književnost od 15. pa sve do kraja 18. st, a tu je kulturu nazvao kulturom retoričkoga koja će prevladavati sve do početka romantizma. Najvažnije je obilježje te kulture poetika i estetika imitacije koju obilježava nasljedovanje, ali i pokušaj nadmašivanja kanonskih autora. Riječ je o intencionalnom i osviještenom intertekstualnom dijalogu koji je bio poznat i široj publici. Takva kultura počiva na promišljenoj uporabi antičkih figura pa tako i same metafore. Predavač izdvaja dvije osnovne tendencije u uporabi metafore u predmodernoj hrvatskoj književnosti – jednu u kojoj je uporaba retoričkih figura u ravnoteži sa sadržajem te služi različitim oblicima njegova naglašavanja te drugu u kojoj stilska artificijelnost nadvladava sadržaj preuzimajući odgovornost za estetsku učinkovitost teksta, a gdjekad postaje i temeljem tekstualne organizacije. Prvu tendenciju naziva klasičnom iliti klasicističkom, a drugu neklasičnom ističući kako su obje stalno prisutne, no dominiraju u različitim književnim periodima. Prvu tendenciju pronalazimo u pjesnika 15. i 16. stoljeća koji figure koriste u skladu s pravilima decoruma, tj. ingenium (sloboda imaginacije) stavljaju pod kontrolu iudiciuma (racionalne prosudbe). Metafora ne zauzima mjesto najvažnije i najistaknutije figure, što je predavač vješto ilustrirao na primjerima pjesama Džore Držića i Hanibala Lucića kod kojih atribucije i usporedbe zasjenjuju sporadičnu uporabu metafore. Nastavivši s pjesmama Dinka Ranjine, inovatora i eksperimentatora hrvatske predmoderne književnosti, pokazao je proboj nove književne mode koja će dominirati u književnosti 17. stoljeća kada počinje prevladavati druga spomenuta tendencija. Ingenium se oslobađa iz stiska iudiciuma, a stil i jezično izražavanje postaju najvažnijim odrednicama toga razdoblja. Poznate teme i motivi počinju se izlagati na što inovativniji način s ciljem očuđivanja poznatoga te isticanja autorove stvaralačke kompetencije. Označitelj nadvladava označeno, a metafora se počinje shvaćati kao prostor stapanja i približavanja naizgled nespojivih pojmova. Predavač je takvu tendenciju oprimjerio stihovima Džive Bunića i Ivana Gundulića. U 18. stoljeću nailazimo na poetički pluralizam, ali je sklonost hrvatskih književnika metafori još uvijek naglašena što pokazuju primjeri Ignjata Đurđevića koji uspostavlja ravnotežu između sadržaja i lokalizirane upotrebe metafore te Jerolima Kavanjina čiji tekst velikim brojem potvrda svjedoči o kasnoj sklonosti figuri metafore.

Bogdan je svoje predavanje zaključio napomenom kako je hrvatska književnost već u 18. stoljeću očigledno prestala aktivno pratiti književne novitete, stoga se nekadašnji znakovi moderniteta počinju povezivati s provincijalizmom.