Između metafore i metonimije – stereotipi, predrasude i (ne)znanje o svijetu

Goran Tanacković Faletar rođen je u Osijeku, gdje je završio osnovnu i srednju zubotehničku školu. Godine 2001. na tadašnjem Pedagoškom, danas Filozofskom fakultetu u Osijeku upisuje studij hrvatskoga jezika i književnosti, na kojem 2006. godine dobiva Dekanovu nagradu za ukupan uspjeh u studiranju te diplomira kao jedan od korisnika Top-stipendije za top-studente tjednika Nacional.

Disertaciju pod naslovom Semantički opis nesamostalnih (kosih) padeža u hrvatskome jeziku i njegove sintaktičke implikacije obranio je 2011.

Od 2011. zaposlen je kao docent na Katedri za hrvatski jezik i jezikoslovlje Odsjeka za hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2017. kao izvanredni profesor. Izvodi nastavu na osječkim preddiplomskim, diplomskim i poslijediplomskim studijima, kako kroatističkog tako i općelingvističkog usmjerenja, i to na kolegijima Osnove jezične kulture, Kognitivna gramatika, Kognitivna lingvistika, Suvremene lingvističke teorije i Semantika. Temeljno mu je područje znanstvenoga interesa kognitivna lingvistika, a osobito kognitivna gramatika.

S Branimirom Belajem supotpisuje dvije knjige: Kognitivna gramatika hrvatskoga jezika, knjiga prva: Imenska sintagma i sintaksa padeža te Kognitivna gramatika hrvatskoga jezika, knjiga druga: Sintaksa jednostavne rečenice. S istim suautorom trenutačno radi na posljednjoj planiranoj knjizi navedenoga niza, čija je središnja tema sintaksa složene rečenice.

Voditelj je Poslijediplomskog sveučilišnog studija Jezikoslovlje na Filozofskom fakultetu u Osijeku te član Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku (HDPL), Međunarodnoga udruženja kognitivnih lingvista za slavenske jezike (SCLA) i Uredništva časopisa Jezikoslovlje.

Završno predavanje lingvističkog ciklusa – ujedno i završno izlaganje ovogodišnjeg programa Škole – pod naslovom Između metafore i metonimije – stereotipi, predrasude i (ne)znanje o svijetu održao je izv. prof. dr. sc. Goran Tanacković Faletar.

Naslovom istaknutu temu predavač je odlučio razraditi suočavanjem bliske traume i uvriježenih neprijatnih modela ponašanja i reakcija na drugost s metodologijom s margina gramatike kako bi se ponudio teorijski sustav koji zahvaća problem nastanka stereotipa, njihovu uvjetovanost te oblikovanje i perpetuiranje (ne)znanja o ljudima, zajednicama ili (rasnim, etničkim, vjerskim, seksualnim, klasnim) manjinama koje ne poznajemo, no tomu ih usprkos suvereno razmještamo u fiksne kategorije, pridružujući im i vrijednosne sudove.

Stereotip se i predrasuda – kao okidač i posljedica – temelje na jezičnim mehanizmima koji pak zrcale načine obrade izvanjezične zbilje te obrasce ponašanja. Na relativno zazornom primjeru tzv. izbjegličke krize izlagač plastično pokazuje kako lingvistički tretman pojedinaca (oslovljavanje, deiktičko pozicioniranje, metaforički i metonimijski prijenosi, lingvistička uljudnost) ili automatski dozivlje predodžbe o njihovim namjerama ili je njima uvjetovan, implicitno otkrivajući i apstraktnu plohu obilježja na koju ih se pozicionira. Pritom izlagač napominje da stereotip ne mora imati negativnu konotaciju; pozitivni se stereotipi primjerice pojavljuju u govoru o njemačkoj radnoj etici ili bosanskom smislu za humor, no pri takvoj se evaluaciji članova predodžba konstituira poredbeno tako da bi već spomenuti bosanski smisao za humor svoj značenjski potencijal i vrijednost zauzimao tek na temelju relacije s njemačkim, a njemačka radna etika tobože zasjala u odnosu na onu bosansku.

Benigne se, i manje benigne, društvene predrasude posve simetrično daju ugraditi u kognitivnolingvistički termin prototipa – perceptivno najistaknutijeg člana koji sa svim ostalim članovima dijeli najviše svojstava. Prototipno ustrojene jedinice našega spoznajnog aparata šutke podrazumijevaju dvije iznimno važne postavke: prvo, svijest o prototipu nesumnjivo ukazuje na to da raspolažemo relevantnim znanjem o nekoj kategoriji i njezinim osnovnim obilježjima te drugo, na temelju tog znanja članove razvrstavamo ovisno o njihovim devijantnim osobinama kako bismo uspostavili središte kategorije i njezinu periferiju. Famozno znanje o svijetu – središnje mjesto teorijske sheme kognitivne lingvistike – izigrava baš neznanje o njemu, ono potencira izgradnju stereotipa i bez zadrške ih učvršćuje. On dakle nije rezultat relevantnog znanja o nekoj kategoriji – gdje iz sistematizacije potvrđenog iskustva hlapi prototip – nego ishod neznanja u kojemu se više-manje sporadično poseže za neutemeljenim imaginarijem koji stereotip čini sve opstojnijim i opstojnijim.

Cilj izlaganja, međutim, nije provocirati politički stav, proizvoditi vrijednosne tenzije ili etički obratiti sugovornike, nego dosljednom provedbom lingvističke analize vidjeti kako obrazac upisivanja značenja funkcionira, stoga izlagač poseže za dobro poznatim pojmovima konceptualne metafore te konceptualne metonimije. Fokusirajući se pretežito na potonji mehanizam, tvrdi kako je konceptualna metonimija transfer na temelju bliskosti unutar iste domene gdje se operira s trima relacijskim inačicama – dio za cjelinu, cjelina za dio te dio za dio – od kojih će, kako bi se objasnilo kako zajednica isporučuje stereotipe, potporanj biti prva.

Dok se konceptualna metafora ostvaruje kao premrežavanje dviju ne nužno povezanih domena – opasnih zbog vizualne sugestivnosti i kadšto nepravedne analogijske supstitucije – snaga metonimijskog transfera u formiranju stereotipa počiva na tomu da joj je aktivna zona ustvari nedjelatna. Stereotip je „mlađi brat prototipa“, od njega suspektniji stoga što pri ocrtavanju njegova dometa osim njega samog ne nalazimo ništa. Rubnih članova nema, a autoreferencijalna ga petlja stabilizira i čini lakšim njegovo širenje. Metonimijska projekcija njega samog – primjerice, rabljenje imena zajednice u zamjeničkoj jednini – nedvojbeno pokazuje kako prethodno neznanje o stvarima, ljudima ili pojavama lako stvara stereotip(e) te kako on – nakon što je uspostavljen – još lakše upija negativne konotacije.

Posebno je opasan transfer prema formuli množinski izraz za skupinu – „oni to rade“, gdje od većeg broja ljudi apstrahiramo kategoriju unutar koje ipak ne ustupamo mjesta stupnjevitosti, nego svojstva automatski preslikavamo na čitavu skupinu – međuprostor metafore i metonimije stvara etički nerazrješiv čvor. Slikovito govoreći, predavač na koncu upozorava – ako je metonimija ime čovjeka za ime skupine početak zloćudne bolesti, izvod dio za cjelinu primijenjen na ljude metastaza je s nepredvidljivim konzekvencijama, što znači da osnaživanjem takvih transfera onemogućujemo istinsko međuljudsko iskustvo.