Emocije i književnost: koncept ljubavi u hrvatskoj ranonovovjekovnoj pastorali

Ciklus predavanja 48. hrvatskoga seminara za strane slaviste otvorila je dr. sc. Ivana Brković, docentica na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga Fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Članica je Katedre za stariju hrvatsku književnost i drži kolegije iz hrvatske književnosti ranoga novovjekovlja, a glavni su predmeti njezina znanstvenoga proučavanja hrvatska književnost 16. i 17. stoljeća, hrvatski i europski barok, književna imagologija, književna topografija i prostornost u književnosti te književne emocije. Usavršavala se na sveučilištima u Beču i Grazu. Autorica je knjige Političko i sveto: identitet prostora i prostori identiteta u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća (2018).

Na početku svoga predavanja izlagačica je istaknula kako je veza emocija i književnosti (pa i umjetnosti općenito) samorazumljiva, kako u stvaralačkoj djelatnosti autora, tako i u recepciji – ne može se zanemariti emocionalni angažman ni autora ni čitatelja. Način na koji se u književnosti govori o emocijama ovisi o književnim i kulturnim konvencijama – pa tako i o poetici žanra – a ljubav tomu nije iznimka.

Kako bi objasnila kakvu ulogu pojam ljubavi ima u ranonovovjekovnoj pastorali, izlagačica je najprije navela nekoliko općenitih podataka o samome žanru. Pastoralna/ruralna drama razvila se iz pastirskih razgovora (ekloga), a za formiranje njezinih tematskih svjetova posebno su važne Teokritove Idile (sa svijetom priprostih pastira) i Vergilijeve Ekloge (sa svijetom plemenitih pastira). Prijevodi talijanskih tekstova i originalne pastorale bile su u dubrovačkoj književnosti zastupljene u 15, 16. i 17. stoljeću, a izvodile su se o pokladama ili na vjenčanjima. Glavne su karakteristike žanra locus amoenus (arkadijski krajolik), ljubavna tema, alegorija te tipični zapleti, likovi i situacije.

Izlagačica je naglasila kako se suvremene ideje ljubavi, u skladu s kojima se ljubav promatra kao složena emocija pozitivnih konotacija, i ideali romantične ljubavi (čije se porijeklo povezuje s razdobljem romantizma) bitno razlikuju od renesansnih. U renesansi se ljubav nije shvaćala kao emocija u današnjem smislu riječi, već je bila neprecizan pojam o kojem su pisane razne filozofske rasprave i koji je mogao imati i pozitivne i negativne konotacije. Presudan utjecaj na renesansno shvaćanje ljubavi imali su Platonova Gozba i Ficinov prijevod i komentari toga djela u obliku teksta De amore (1484). Iako u oba djela postoji ideja uspona od tjelesne do duhovne ljubavi i ljubavi prema istini, u Ficina se isključivo duhovna ljubav percipira čistom, a ljubav prema ženi posreduje na putu prema Bogu, dakle Platon se kristijanizira te istodobno heteroseksualizira i aseksualizira. Takva neoplatonistička koncepcija snažno je utjecala na renesansnu književnost.

To je kontekst koji stoji u pozadini koncepcije ljubavi u pastorali, što je izlagačica odlučila pokazati na djelima Marina Držića. Istaknula je da je erotski dualizam, supostojanje niske (tjelesne) i visoke (duhovne) ljubavi, važan kompozicijski i strukturalni element Držićevih djela te da je vezan uz opreku rustikalnoga i mitološkoga tematskoga svijeta. Opreka se vidi i na stilskoj razini: satiri i „ubogi“ pastiri koriste se niskim stilom (ponekad i vulgarizmima) kada govore o ljubavi, a „uzmnožni“ pastiri visokim stilom (elementima petrarkističkoga i neoplatonističkoga ljubavnoga diskursa). Izlagačica je pokazala i kako se Držić uspješno koristi erotskim dualizmom kako bi postigao komičan efekt: likovi iz rustikalnoga svijeta ne razumiju vilinski kod ljubavi i kada se pokušavaju služiti njime, u njihove iskaze prodiru tjelesnost i materijalnost (npr. Grižula koji petrarkističku metaforu ropstva shvaća doslovno).

Izlagačica predavanje završava navođenjem različitih Držićevih rješenja napetosti erotskoga dualizma: u Veneri i Adonu nema izmirenja, u Tireni se u duhu neoplatonizma niži oblik ljubavi transformira u viši (lik se Tirene, dakako, divinizira), a u Grižuli se personificirana Ljubav i Čistoća izmiruju u vjenčanju, u instituciji braka koja je društveno prihvatljiva.