Novosti iz jezikoslovne kroatistike
Danas, na prijelazu iz jezikoslovnog u književni ciklus, održana su dva predavanja na kojima su izložene novosti s područja jezikoslovne i književne kroatistike.
O novostima iz jezikoslovne kroatistike govorila je Ana Ćavar, prof. Polaznicima su predstavljene knjige objavljene u razdoblju između 38. i 39. seminara Zagrebačke slavističke škole, od kolovoza 2009. do kolovoza 2010. godine.
Profesorica Ćavar izdvojila je i detaljnije prikazala tri naslova. Najprije se osvrnula na »Naličje kalupa« - sabrane spise Vladimira Anića, jednog od najistaknutijih jezikoslovaca druge polovice 20. stoljeća. Ta se knjiga sastoji od 111 tekstova podijeljenih u šest cjelina: »Graditelji i perspektive«, »Akcent i ortoepija«, »Morfologija i sintaksa«, »Rječnik i kultura«, »Granice jezika« i »Prije Glosara«. Tekstovi su nastali između 1958. i 1999. godine i u tom su razdoblju objavljivani u periodici te u domaćim i inozemnim zbornicima. Prva cjelina okuplja radove u kojima se Anić bavi jezikom istaknutih književnika, jezikoslovaca i intelektualaca 19. i 20. stoljeća: Ante Kovačića, Miroslava Krleže, Šime Starčevića, Bogoslava Šuleka, Franje Kuhača i Mihovila Pavlinovića. Tekstovi okupljeni u drugoj cjelini donose promišljanja o naglasnoj problematici. Radovi cjeline »Morfologija i sintaksa« govore, među ostalim, o rodu i spolu te o potrebi razlikovanja gramatičkoga roda i spola, strukturama kojima se u jeziku na razini teksta i konteksta u različitim funkcionalnim stilovima izriču poticaji, zapovijedi i zabrane, nekim tipovima rečenica svojstvenim kolokvijalnom registru, pleonazmu i navescima u suvremenom jeziku. U cjelini »Rječnik i kultura« raspravlja se o deminuciji i funkcioniranju kajkavskoga deminutiva u književnome tekstu, kao i o sportskoj terminologiji. Peta cjelina donosi i jedini dosad neobjavljeni rad uvršten u ovu knjigu – »Što u Wittgensteinovim pojmovima može tražiti gramatičar hrvatskoga jezika«. U tom se tekstu raspravlja o trima pojmovima: upotrebi, jezičnoj igri i znanju. Iz tekstova posljednje cjeline da se iščitati autorov stav da rigidno oslanjanje na savjet odnosno propis vodi izvjesnoj automatizaciji jezičnoga koda. Profesorica Ćavar istaknula je kako je Anićev filološki rad usmjeren u posve drugom smjeru – on računa s kompetentnim izvornim govornikom/sugovornikom koji se zna služiti i jezikom i jezičnim osjećajem.
Izdvojena je i knjiga »Uvod u pridjev« Ivana Markovića. Profesorica je istaknula kako je ova vrijedna monografija inovativna iz više razloga. Dosad se pridjevom kao vrstom riječi nitko nije tako iscrpno pozabavio, a, osim iscrpna opisa pridjeva i sa sintaktičkoga stajališta, ova knjiga pridjev proučava i u odnosu na osobitosti te leksičke kategorije u jezicima koji nisu nužno genetski i tipološki slični hrvatskome. Građa je raspoređena u pet cjelina: »Pridjev među vrstama riječi«, »Pridjev tipološki«, »Pridjev formalno«, »Hrvatska pridjevska sintagma« i »O hrvatskim riječima za boju«, a popraćena je i dodacima koji sadrže popis najčešćih hrvatskih pridjeva i popis tipova hrvatske pridjevske sintagme. Izlažući teme svake pojedine cjeline, profesorica se posebno osvrnula na podjelu hrvatskih pridjeva prema značenjskim tipovima, katalog hrvatske pridjevske sintagme te na rasprave o hrvatskim riječima za boju. Istaknula je i kako autor uz nove pristupe i spoznaje preispituje i zatečeno stanje u priručnicima.
Posljednja knjiga o kojoj je profesorica Ćavar govorila jest knjiga Ive Žanića »Kako bi trebali govoriti hrvatski magarci?« s podnaslovom »O sociolingvistici animiranih filmova«. U njoj se Žanić bavi sinkronizacijom crtanih filmova, a u prvome ga redu zanima sinkronizacija na nestandardne varijetete, praksa koja je u Hrvatskoj otpočela 2002. godine s dugometražnim animiranim filmom »Potraga za Nemom«. Autor u knjizi upućuje na to da je popularna audiovizualna kultura, uz zabavu, preuzela i ulogu socijalizacije i inkulturacije djece predškolskoga uzrasta. Također, neka su istraživanja pokazala da se uključivanje nestandardnih varijeteta u sinkronizacije može dovesti u vezu i s programiranom jezičnom manipulacijom. Ivo Žanić problematizira nezastupljenost ili pretjeranu zastupljenost pojedinih idioma te vjeruje da se sinkronizirani crtani filmovi koriste kao još jedan medij jezične metropolizacije ostatka Hrvatske. Profesorica Ćavar pojasnila je prevlast zagrebačkoga i splitskog varijeteta u hrvatskim sinkronizacijama i supostojanje dvaju centara koji svoje urbane vernakulare emitiraju na nacionalnu razinu. Prema njezinim riječima, radi se o vrlo poticajnoj sociolingvističkoj studiji koja na zanimljiv način skreće pozornost na odraze izvanjezičnoga u jeziku identificiranjem aktualnih društvenih stereotipa i stereotipova.
