Sretne ulice, filigranski pločnici i SL

Književnoznanstveni ciklus predavanja koji nosi naziv »Književnost i kultura osamdesetih« otvorio je voditelj ciklusa, prof. dr. sc. Krešimir Bagić. Profesor Bagić uvodno je rekao nekoliko riječi o književnoznanstvenom bloku predavanja koji se tematski logički nastavlja na književnoznanstvene cikluse prethodna tri seminara Škole. Predavanje profesora Bagića nosi naziv »Sretne ulice, filigranski pločnici i SL«.

Kao dva važna događaja na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete godine prof. dr. sc. Krešimir Bagić naveo je smrt jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita te smrt pisca, leksikografa i velikog književnog i intelektualnog autoriteta, Miroslava Krleže. Profesor je osamdesete godine okarakterizirao vremenom prosvijećenog ili »dekadentnog« socijalizma, razdobljem krize, zlatnim dobom popularne kulture, vremenom oblikovanja civilnog društva te desetljećem artikulacije nacionalnih paradigmi.

Profesor je priču o osamdesetima započeo podsjetnikom na dvije grafiterske akcije u Zagrebu koje su dobra ilustracija onodobnog nerazumijevanja među pojedincima i skupinama. Također je istaknuo lice i naličje gospodarske krize osamdesetih godina koja s jedne strane označava porast zaduženosti države, a s druge strane procvat potrošačkog društva. Profesor je govorio o paradoksima Univerzijade održane u Zagrebu te o stanju u svijetu sporta, zabave i ljepote. Razdoblje osamdesetih okarakterizirao je kao ćudljivo supostojanje suprotnosti – slobode i stege, spektakla i ideološke dogme.

Prof. dr. sc. Krešimir Bagić ocrtao je književne prakse osamdesetih kroz »Bijelu knjigu«, omladinski tisak te časopis »Quorum«. Upozorio je na sraz dvaju posve različitih poredaka, na konceptualna i stilska uporišta nove senzibilnosti te na intermedijalni koncept književnoga časopisa.

»Bijelu knjigu«, kako pojašnjava profesor Bagić, sastavio je Centar CK SKH za informiranje i propagandu, a temeljila se na retorici i politici citata te iscrpljivanju pojedinih stavova stvarajući dojam zasićenosti prostora samo takvim porukama. U »Bijeloj knjizi« pozornost je posvećena djelima i autorima koji su se bavili temama Golog otoka i Informbiroa, tekstovima prije osuđivanih autora te kritički inotniranim knjigama. Uz činjenicu da je najviše prostora posvećeno djelima srpskih pisaca, profesor napominje da »Bijela knjiga« svjedoči i o otvaranju pojedinih tema među hrvatskim intelektualcima te navodi i ukratko prikazuje studiju Stanka Lasića »Krleža, kronologija života i rada.«

Kao iznimno važno mjesto javnoga dijaloga i društvene kritike u osamdesetima profesor Bagić ističe omladinski tisak – »Polet«  i »Studentski list« u Zagrebu, »Omladinska iskra« u Splitu, »TEN« u Osijeku, »Val« u Rijeci, »Laus« u Dubrovniku te »Fokus« u Zadru.

Profesor Bagić nešto je više rekao o »Poletu« – listu koji je u osamdesetima otvorio stranice stripu, autorskoj fotografiji te promociji i stvaranju punk i novovalne scene. Bilo je riječi i o »Studentskom listu« – žarištu polemike i rasprava o najosjetljivijim političkim temama u drugoj polovici osamdesetih. U oba je časopisa istaknuto mjesto imala književnost.

Godine 1985. pojavio se »Quorum«. Profesor Bagić opisuje ga kao intermedijalni časopis, otvoren različitim konceptima funkcionirajući kao susretište srodnih umjetničkih praksi, kao prostor u kojem se dodiruju i komuniciraju književnost, glazba, likovna umjetnost, film, kritika i teorija umjetnosti. Profesor Bagić naglasio je da je »Quorum« dao osnovni ton književnim praksama osamdesetih tako što je oblikovao poticajni kontekst u kojemu se dogodila promjena književne paradigme. Kao najopćenitije i najvažnije obilježje te književnosti profesor ističe postmodernističnost.

Prof. dr. sc Krešimir Bagić ukratko je predstavio pjesništvo i prozu kao uporišta literarne senzibilnosti osamdesetih te upozorio na istaknutije poetičke koncepte. Naglasio je da su osamdesete godine u našoj poeziji vrijeme autopoetike te supostojanja raznolikih lirskih iskustava i rukopisa – od ostataka konkretizma do novog lirizma, od obnove egzistencijalne poezije do neomanirizma. Kao važnije pjesnike, koji su se javili osamdesetih godina, profesor navodi Miroslava Mićanovića, Anku Žagar, Branka Čegeca, Delimira Rešickog, Gorana Rema, Simu Mraovića i druge.

Profesor je, izrazivši namjeru da upozori na temeljne lirske geste desetljeća, naznačio karakter pjesničkih stilova A. Žagar, B. Čegeca i D. Rešickog.

Profesor Bagić zaključuje da je bitno obilježje poetskih i uopće književnih praksi osamdesetih – intermedijalnost. Ističe da se događa komunikacija s vizualnim, audiovizualnim i auditivnim medijima.

Osvrnuvši se na prozu osamdesetih profesor Bagić rekao je da dominiraju kratka priča i roman, a osobito ističe »Poletov« projekt »Priče na 29 redaka«. Kratkoća takvih tekstova, primjećuje Bagić, u većini je slučajeva rezultirala semantičkim zgušnjavanjem, humornom ritmizacijom i poetizacijom govornog idioma. Kao jednu od najuspjelijih priča do 29 redaka profesor navodi »Teorijsku gramatiku« Borisa Gregorića.

Dio autora piše nešto duže tekstove obilježene, prema riječima profesora, urbanošću i razbarušenošću jezične matrice.

Romaneskna produkcija tematiziranog desetljeća bogata je i poetički razvedena, a profesor Bagić prepoznaje žanrovski, novopovijesni i konceptualni roman.

Prof. dr. sc. Krešimir Bagić svoje je ilustrativno i iscrpno predavanje zaključio riječima da je hrvatska književnost osamdesetih nastajala u veoma poticajnom kulturološkom kontekstu, dodirivala se i razmjenjivala iskustva s umjetničkim praksama poput popularne glazbe, stripa, fotografije, filma, videa ili konceptualne umjetnosti te je na stranicama omladinskog tiska i intermedijalnog časopisa »Quorum« promovirala postmodernističku trpeljivost.