Staro i novo, lako i teško i drugi binarizmi u opusu Ignjata Đurđevića

Književnoznanstveni i kulturološki ciklus predavanja 49. hrvatskoga seminara za strane slaviste otvorila je izv. prof. dr. sc. Lahorka Plejić Poje, predstojnica Katedre za stariju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na Filozofskome je fakultetu studirala kroatistiku i južnoslavenske filologije. Doktorirala je 2006. godine, a za knjigu Zaman će svaki trud. Ranonovovjekovna satira na hrvatskom jeziku u Dubrovniku (2012) nagrađena je Godišnjom nagradom FF-a Sveučilišta u Zagrebu.

Uvodno razmatrajući pojam binarnosti, predavačica je predstavila književni opus Ignjata Đurđevića u svjetlu raznolikih opreka. Ignjat Đurđević (1675–1737), koji se često naziva posljednjim velikim pjesnikom staroga Dubrovnika, živio je na prijelazu iz sedamnaestoga u osamnaesto stoljeće, uz koja književni povjesničari vezuju različite poetike. Bio je vlastelin, ali je njegov otac bio pučanin koji je nakon potresa 1667. stekao plemićki status. Pisao je i hrvatskim i latinskim jezikom, a u književnoj historiografiji ta se dva korpusa često odvojeno proučavaju, pri čemu se njegova književnost na latinskome zanemaruje. Što se pak tiče opreke Đuđevićevih tiskanih i rukopisnih djela, ona bi se mogla više naglasiti: rukopisna je kultura Dubrovnika u ono vrijeme bila prilično bogata i pojedina bi se djela nastavljala prepisivati usprkos tomu što su prethodno tiskana – primjer su toga Uzdasi Mandalijene Pokornice. U suprotnosti je i Đurđevićeva popularnost u 18. i početkom 19. st. s činjenicom da se danas ne nalazi među najpoznatijim hrvatskim književnicima ranoga novovjekovlja.

Za Đurđevićevo je stvaralaštvo karakteristična opreka barokne poetike, koju književna historiografija veže uz 17. stoljeće, i arkadijske poetike, koja se veže uz 18. stoljeće. Za razliku od barokne figuralne zasićenosti i visoke artificijelnosti, arkadijska poetika podrazumijeva povratak klasičnoj ravnoteži, umjerenosti, prirodnosti i jednostavnosti. Predavačica napominje kako je to zbog toga što Đurđević svjesno kombinira različite književne konvencije, ali i zato što je dubrovačka čitateljska publika bila konzervativna, Gundulić je i dalje ostao neprijeporan književni autoritet. Nadalje opreka artističkih i pragmatičkih vrsta te opreka svjetovnoga i vjerskoga relativizira se u Đurđevića u kontekstu već spomenutih Uzdaha Mandalijene Pokornice. Naime oni pripadaju žanru religiozne poeme koji je nastao u doba katoličke obnove i bitna mu je funkcija promicanje katoličkog svjetonazora, ali to djelo sadrži i ulomak u kojemu se pojavljuje od antike prisutna ideja umjetnosti kao sredstva kojime pjesnik postiže besmrtnost pjesničkom slavom.

Opreka pisane (autorske) i usmene književnosti dokida se u Đurđevićevu pjesničkome ciklusu inspiriranome usmenoknjiževnom tradicijom: u jednoj pjesmi pisanoj desetercem nalazi se končetozna dosjetka, a pjesma Popijevka više smrti Marka Kraljevića oblikovana je gundulićevskim osmeračkim katrenima. Predavačica se osvrnula i na oprečnost u Đurđevićevu prikazu žene: dok je u zbirci Pijesni razlike prikazuje vrlo negativno, u predgovoru Uzdaha Mandalijene Pokornice navodi se da je to pjesničko pretjerivanje, u čemu se očituje svijest o konvencionalnosti književnih postupaka. Nakraju se predavačica vratila na opreku vlastela – pučani napominjući kako se o njoj u Đurđevića, ali i općenito u Dubrovniku 18. stoljeća, govorilo vrlo malo: političko nije bilo poželjno u književnosti.

Nina Nodilo