Između Istoka i Zapada, između europskog i neeuropskog svijeta: čudan slučaj Titove Jugoslavije u Hladnom ratu

Prvo predavanje posljednjega predavačkoga dana Seminara održao je dr. sc. Tvrtko Jakovina, redoviti profesor svjetske povijesti 20. stoljeća na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Profesor Jakovina diplomirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 2014/2016. bio je pročelnik Odsjeka za povijest. Autor je knjiga Socijalizam na američkoj pšeniciAmerički komunistički saveznik; Hrvati, Titova Jugoslavija i Sjedinjene Američke Države 1945–1955Treća strana Hladnog rataTrenuci katarze. Prijelomni događaji XX. stoljeća, Budimir Lončar. Iz Preka do vrha svijeta, a uredio je knjige Hrvatsko proljeće, četrdeset godina poslijeDvadeset i pet godina hrvatske neovisnosti – kako dalje?. Autor je i brojnih znanstvenih i stručnih članaka. Voditelj je Poslijediplomskoga studija Diplomacija Zagrebačkoga sveučilišta i zamjenik voditeljice Poslijediplomskoga doktorskoga studija moderne i suvremene hrvatske povijesti Odsjeka za povijest. Predsjednik je Upravnoga odbora Centra za pravo i demokraciju Miko Tripalo, potpredsjednik Croatian Fulbright Alumini Association, član je Vijeća Hrvatsko-američkog društva te više strukovnih udruga i uredništva stručnih časopisa u zemlji i susjednim državama.

Nakon prekida veza sa Sovjetskim Savezom 1948. godine Jugoslavija je u ozračju Hladnoga rata tražila način na koji će opstati i afirmirati se u Europi i svijetu. Učinivši kopernikanski obrat od dotadašnje politike (1945–1948), jugoslavenske vlasti okrenule su se novoj, hibridnoj politici. Jugoslavija, i dalje kao socijalistička zemlja, svoju je politiku počela prilagođavati novim okolnostima i tražiti potporu Zapada. U Europi podijeljenoj između Zapada, koji se povezivao organizacijama poput NATO-a, EEZ-a i EFTA-e, i Istoka, gdje su zemlje Varšavskoga ugovora bile povezane u SEV, Jugoslavija je postala svojevrsna međuzona, država koja je sebi nastojala osigurati aktivnu (ko)egzistenciju i sigurnost. Jugoslavenska aktivna politika mogla se realizirati prije svega izvan krajnje podijeljene Europe, pa se Jugoslavija počela okretati izvaneuropskim zemljama. Ta je politika pronašla svoj izraz u Pokretu nesvrstanih zemalja.

Od sredine pedesetih godina započinje jače povezivanje Jugoslavije i zemalja koje će se okupiti u Pokretu nesvrstanih, u prvom redu Indije i Egipta. Trojica državnika – Tito, Nehru i Nasser – na Brijunima su 1956. godine ustanovili zajedničke ciljeve i interese nove politike. Otada su se sve lakše prepoznavale sličnosti u političkoj filozofiji s nizom novih, tek oslobođenih država, koje su u Jugoslaviji pronašle artikuliranog predstavnika politika koje su i same zastupale. Pokret nesvrstanih zemalja službeno je osnovan u Beogradu 1961. godine. Od sedamdesetih godina Jugoslavija se našla na čelu Pokreta nesvrstanih, a nesvrstavanje je postalo prisutno i u svakodnevnom životu te u gospodarstvu, medicini i među sveučilištarcima. Jugoslavenska poduzeća izvozila su proizvode, radnu snagu i ideje u nesvrstane zemlje, a u Jugoslaviju su se uvozila dobra pomoću kojih se ostvarivao napredak. Politika pokreta nesvrstanih bila je zajedničko nastojanje nekoliko državnika – Tita, Nehrua i Nassera, Sukarna, Hailea Selasija i Kwamea Nkrumaha – ali je ostala i trajno određenje i jedan od glavnih oslonaca nesvrstane Jugoslavije sve do njezina raspada. Pokret nesvrstanih zemalja aktivan je i danas te je nakon Ujedinjenih naroda druga najveća organizacija u svijetu.

Lucija Stahor