Uloga pripovjedne proze u zamišljanju Drugoga svjetskog rata u hrvatskom i srpskom povijesnom imaginariju

Posljednje je predavanje 49. seminara za strane slaviste Zagrebačke slavističke škole održao izv. prof. dr. sc. Maciej Czerwiński, pročelnik Odsjeka za slavensku filologiju Jagelonskoga sveučilišta u Krakovu. Autor je nekoliko znanstvenih monografija iz područja kroatistike, a dvije su mu knjige objavljene u Hrvatskoj: Naracije i znakovi – hrvatske i srpske sinteze nacionalne povijesti iz 2015. i Drugi svjetski rat u hrvatskoj i srpskoj prozi iz 2018. godine. Upravo se na potonjoj knjizi temelji njegovo predavanje.

Profesor Czerwiński najprije je istaknuo tri opreke na kojima se temelji njegovo izlaganje: partizani – fašisti, Srbi – Hrvati i fikcija – fakcija. Napomenuo je kako rat uvijek donosi radikalizaciju binarnoga shvaćanja svijeta, a nakon njegova završetka počinje novi rat: rat za sjećanje, za povijest. Iako prevladava mišljenje da je u prvim godinama poslije Drugoga svjetskoga rata dominirala iznimno vrijednosno nabijena opreka partizani – fašisti, a nacionalna se komponenta prešućivala, predavač je pokazao da nije baš tako: već se 1945. pojavljuju nacionalni ideologemi u ratnoj prozi – u Vladimira Nazora hrvatski, a u Čedomira Minderovića srpski.

Nakon Rata radilo se na izgradnji izrazito negativne predodžbe fašista koji su bili nekomunisti bez obzira na nacionalnost. Nacionalno određenje fašista i komunista izbjegavalo se sve do 1960-ih godina radi održavanja temeljnoga jugoslavenskoga mita o jedinstvu partizana. Međutim srpska i hrvatska sjećanja na Rat bila su različita zbog njihove različite uloge u ratu i razlike u slici ratovanja u nacionalnome imaginariju. Srbi su iz Rata izašli kao pobjednici i smatrali su se nositeljem ujedinjenja, a u srpskoj književnosti općenito ima brojnih primjera veličanja rata, ratnika, pobjedničkoga duha, za razliku od hrvatske književnosti u kojoj prevladava antiratni ideologem (prisutan i ranije npr. u Krležinoj zbirci Hrvatski bog Mars), a u prozi iz ranih 1950-ih pojavljuje se i lik slaboga junaka (npr. u Vjekoslava Kaleba i Ivana Kušana, a na neki je način to i Marinkovićev Melkior). U Deobama Dobrice Ćosića iz 1961. sukob srpskih partizana i četnika prikazuje se kao bratoubojstvo, a likovi četnika nisu ocrtani jednodimenzionalno negativno. U romanu Kozara Mladena Oljače, također iz 1960-ih, prikazan je sukob Srba s ustašama u kojemu se veliča srpski borbeni duh. S druge strane u hrvatskoj književnosti nema sličnoga tretmana hrvatskih ustaša, istaknuo je predavač.

Predavač je postavio pitanje u kojoj je mjeri poništavanje jugoslavenskoga mita u književnosti utjecalo na raspad Jugoslavije i tako uveo u izlaganje opreku fikcija – fakcija. Naime sjećanje je na povijest hibridna pojava koja se crpi i iz povijesti i iz književnosti. Zaključio je kako je sposobnost književnosti da stvori predodžbe koje ulaze u kolektivne imaginarije možda neizravno, ali zasigurno utjecala na konflikt u 1990-ima. Pritom je uvijek teško reći u kojoj mjeri književnost utječe na stvarnost i obratno jer je taj odnos složen i stupnjevit.

Nina Nodilo