Leksička sinegdoha u hrvatskome jeziku

Drugo jezikoslovno i jedino leksikološko predavanje ovogodišnjega Seminara održala je Tatjana Pišković, izvanredna profesorica pri Katedri za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku te bivša voditeljica Zagrebačke slavističke škole (2017–2021), ujedno i prva žena na toj poziciji. Bila je i zamjenicom voditelja Škole od 2012. do 2016. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu predaje kolegije iz morfologije i leksikologije hrvatskoga jezika, a među užim područjima njezina interesa izdvajaju se leksička semantika i rodna lingvistika. U izlaganju se bavila leksičkom sinegdohom kao specifičnim jezičnim mehanizmom u hrvatskome jeziku te iznoseći svoje razumijevanje njezina odnosa prema metonimiji i metafori, drugim dvama leksičkim mehanizmima koji omogućuju uspostavljanje sekundarnoga značenja, nastojala je redefinirati neke aspekte uvriježenih opisa. Njezino je istraživanje spomenutoga jezičnog fenomena rezultat višegodišnjega proučavanja značenjskih odnosa među leksemima.

Profesorica Pišković na početku je izlaganja detaljno razjasnila i definirala naslovne termine istaknuvši kako je u dosadašnjim istraživanjima sinegdohi u odnosu na metonimiju i metaforu posvećeno najmanje pozornosti (iako ishodi njezina proučavanja sežu do antičkih vremena). Funkcioniranje sinegdohe zasniva se na odnosu dijela i cjeline, pa cjelina može zamjenjivati neki svoj dio ili obratno. Upozorila je na nužnost razlikovanja triju vrsta sinegdohe – stilske, koja je zapravo stilska figura, kognitivne, koja predstavlja kognitivni mehanizam pomoću kojega objašnjavamo svijet oko sebe, a realizira se u jeziku, te leksičke, koja služi oblikovanju sekundarnih značenja polisemnih leksema i središtem je njezina interesa.

U stručnoj se literaturi sinegdoha obično opisuje kao podvrsta metonimije (npr. Lakoff i Johnson, Jakobson), no neki ju smatraju i samostalnim mehanizmom. Priklanjajući se prvomu tumačenju, predavačica je naglasila kako u kontekstu sinegdohe jedan entitet biva zamijenjen drugim na temelju bliskosti (kao i kod metonimije), no taj jezični mehanizam nužno podrazumijeva i inkluziju, odnosno transfer između domene i kojega njezina dijela. Ti transferi uglavnom slijede ustaljene i predvidljive obrasce (formule), pa dio može stajati umjesto cjeline, opće umjesto pojedinačnoga, singular umjesto plurala, jedinka umjesto vrste ili obratno. Zamjenu cjeline jednim njezinim dijelom pritom nazivamo specijalizacijom, dok obratni transfer, tj. zamjenu dijela cjelinom, nazivamo generalizacijom. Zanimljivo je kako kognitivni mehanizam temeljen na specijalizaciji zapravo daje generalizacijski leksički rezultat i obratno, iz čega proizlazi da sinegdoha ima prilično neočekivane dosege koji nisu u suglasju s njezinim ishodištem. Osim toga valja razlikovati i meronimijske sinegdohe od taksonomijskih – prve se temelje na izvanjezičnim odnosima te su zadane u svijetu oko nas, dok potonje sami oblikujemo kako bismo svijet razumjeli, organizirali. Sinegdohi često prethodi i koji drugi jezični mehanizam – metafora ili metonimija, što je vidljivo iz npr. leksema papak, koji se najprije metaforički prenosi u novu domenu (dio životinje postaje dijelom čovjeka), a u konačnici počinje označivati cjelinu (cijeloga čovjeka).

U nastavku predavanja profesorica je navela niz sinegdoških formula te ih potkrijepila velikim brojem primjera iz korpusa. Pomoću sinegdohe moguće je ostvariti različite transfere, npr. čovjek za dijelove čovjekova tijela, dio predmeta za cijeli predmet, jedinka za porodicu/vrstu, porodica/vrsta za jedinku, član za skupinu, skupina za član, ime proizvoda za klasu proizvoda, singular za plural, pojedinačno za opće, cijela država za sastavnicu države i slično. Iz rasprave koja je uslijedila nakon izlaganja razvidno je kako se publici osobito zanimljivim pokazao transfer u kojemu najviša vrijednost na ljestvici zastupa cijelu kategoriju, što je primjetno u primjerima: Koliko ste stari?, Koliko su dugačke dubrovačke zidine? vs. *Koliko ste mladi?, *Koliko su kratke dubrovačke zidine? Usto valja napomenuti da su sinegdohe uglavnom reverzibilne, no postoje i iznimke – iako dio tijela može zamjenjivati cjelinu (npr. mozgovi umjesto pametni ljudi), leksem čovjek u pravilu ne zamjenjuje dio tijela.

Zaključujući predavanje, profesorica je naglasila da je sinegdoha u odnosu na metaforu kao važno sredstvo oblikovanja sekundarnih značenja predvidljivija te ima manji stilski potencijal, a zbog svoje je neutralnosti za razliku od „kraljice figura“ dopuštena i uobičajena u službenim tekstovima.

Darko Vasilj