Čarolija u hrvatskom jeziku i književnosti od srednjega vijeka do danas

O čaroliji u hrvatskom jeziku i književnosti od srednjega vijeka do danas govorila je Tanja Kuštović, izvanredna profesorica pri Katedri za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo na Odsjeku za kroatistiku. Područja su njezina znastvena interesa filološka istraživanja hrvatskih glagoljskih, ali i ćiriličkih liturgijskih i neliturgijskih tekstova. Objavila je jednu vlastitu knjigu, desetak knjiga u suautorstvu i brojne recenzije.

U čaroliju je uvrstila pojmove koji izravno ili neizravno nose u sebi elemente čudesnog, kao što su: čudo, mirakulo, vizije, gatanje, misticizam, čarobnjaštvo, negromancija. Započela je s riječju koja nema izravnu vezu s čarolijom – stsl. klȩti. Upravo dragi kamen hrvatskoga jezika kojim su Hrvati izronili iz mraka svoje nedokumentirane povijesti sadrži u sebi i prvu zabilježenu kletvu. Naime u samome središtu Bašćanske ploče nalazi se rečenica: (...) da iže to poreče kl'ni i bo(g) (...). Za neke se kletve govori kako njihova moć i dalje traje, kao što je primjerice kletva u Legendi o kralju Zvonimiru. Osim navedenih profesorica je spomenula i roman Kletva Augusta Šenoa, koji je poslije Šenoine smrti završio Josip Eugen Tomić. Roman opisuje prokletstvo razjedinjenog naroda koji ide u vlastitu propast te prati povijesne događaje iz 14. stoljeća. Poezija i kletva suživjele su u pjesmi Ivana Trnskog Kletva peru pjesnikovu nastaloj 1852. godine.

Najstarija hrvatska rukopisna knjiga koja se bavi nečime što ulazi u prostor fantastičnoga jest Lucidar – srednjovjekovna knjiga znanja, preteča današnje enciklopedije. Osim Lucidara od ostalih tekstova u kojima se nalaze elementi fantastičnog, elementi vračanja, profesorica navodi Vinodolski zakon, Dubrovački statut, Korčulanski statut i Poljički statut. Iz njih se očituje izrazito negativan stav prema vračaricama, tvarnicama – njihovo je djelovanje protuzakonito i završavalo bi plaćanjem novčane kazne ili spaljivanjem. Na putu prema sadašnjosti predstavila je magijske elemente u narodnim pričama i legendama, a prema rezultatima njezina istraživanja tamo su najzastupljeniji. Navela je brojne nazive za vještice – ovisno o kojem je području riječ – poput štrige, coprn(j)ice, čarobnice, a sama riječ vještica poslužila je za ilustriranje etimološke natuknice. Osnova te riječi nalazi se u glagolu: stsl. vӗdӗti što znači 'znati'; u prijevodu – vještica je 'ona koja zna'. Poznato je da se u hrvatskom jeziku jat reflektira kao e i i, pa se od osnove vӗd- dobije osnova vid- koja se nalazi u glagolu vidjeti, što i ne tako jako preneseno znači da 'onaj koji vidi i zna'. Staroslavenska se osnova nalazi u mnogim riječima u hrvatskome jeziku (svjedok, odvjetnik, zapovijed), što je vidljivo i u riječi vještica. Profesorica Kuštović spomenula je iznimno uspjelu folklorističku, filološku, antropološku i kulturnopovijesnu studiju Vile s Učke o usmenim predajama danas u kojoj je Evelina Rudan zabilježila vještice, štrige s područja Istre. S druge strane najpoznatije je autorsko djelo, koje se bavi vješticama i ukidanjem njihova progona, Grička vještica Marije Jurić Zagorke, a u najnovije vrijeme Mladenka Kostonoga Želimira Periša. U hrvatskoj je književnosti antipod vještici obično vila – mitološko biće koje živi u planinama, kamenjarima te posjeduje magijske moći. Vile vrlo često susrećemo čarobno povezane s pismom i jezikom. Bile su nadahnuće poeziji npr. Frana Galovića i Antuna Gustava Matoša.

Predavačica je ukazala i na posuđenice koje se tiču nadnaravnog te kako ti termini funkcioniraju u hrvatskoj književnosti. Pojam negromanta nalazi se u čuvenom Prologu kojim počinje Dundo Maroje – neke interpretacije prepoznaju samoga autora Marina Držića, u čijem se govoru isprepliću elementi zbilje i čarobnoga. Tituš Brezovački u djelu Matijaš Grabancijaš dijak opisao je Matijaša učenim mladićem koji iskorištava glupost drugih i liječi ih na temelju njihovih mana. Dinko Šimunović omogućio je svojoj Dugi da se dogodi čarolija nazvavši djelo prema prirodnoj pojavi koja nerijetko u književnosti zauzima prostor onostranoga. Čaroliji pjesme posvećuju i npr. Vladimir Nazor, Antun Branko Šimić, Ivan Goran Kovačić, Dobriša Cesarić, Vesna Parun te Irena Vrkljan.

S jezične strane o svakom od pojmova profesorica je dala etimološku natuknicu, odredila njegov postanak, ukazala na poslovice, izreke ili fraze u kojima se ti pojmovi javljaju te kakvo sve značenje mogu poprimiti. S književne strane predstavila je sustavan pregled djela protkanih motivima čarobnoga. Predavanjem je pokazala koliko su hrvatski jezik i književnost od svoje prošlosti bili i ostali čarobni.

Anamarija Mrkonjić