Suodnos dijakronije i sinkronije u gramatičkome opisu riječi u hrvatskome standardnome jeziku

Nekoliko ključnih činjenica iz povijesnoga pregleda razvoja hrvatskoga jezika koje pomažu boljemu razumijevanju suvremenoga stanja u jeziku izdvojio je za polaznike Škole redoviti profesor pri Katedri za dijalektologiju i povijest hrvatskog jezika Boris Kuzmić. Područja su mu istraživanja povijesna morfologija hrvatskoga jezika i jezik suvremenih turopoljskih kajkavskih pisaca. Kao član radne skupine i projektnoga tima znanstveno-istraživačkog i izdavačkog projekta Povijest hrvatskoga jezika od srednjeg vijeka do 21. stoljeća dobio je 2021. Nagradu Grada Zagreba.

Profesor započinje predavanje tezom da se u izučavanju hrvatskog jezika, a i bilo kojeg drugog (slavenskoga) jezika, sinkronijski i dijakronijski opis moraju dopunjavati. Svoju tezu nastoji dokazati navodeći deset jezičnih osobitosti na fonološkoj, morfološkoj, ali i sintaktičkoj razini. Polaznike je upoznao s ikavskim odrazom jata u hrvatskome standardnom jeziku. Kao i svi slavenski jezici, hrvatski ima svoje specifičnosti pri odrazu praslavenskoga glasa jata. Najčešći je odraz u hrvatskom standardnom jeziku ijekavski u dugome slogu, a jekavski u kratkome, no ima slučajeva kada jat daje ikavski odraz (npr. smijati se, grijati se). Taj se odraz potvrđuje ispred glasa j. U glagolskome pridjevu radnom muškoga roda, ako se jat nalazi ispred završnoga -l, javlja se također ikavski odraz (npr. smio, volio, htio, ponio, donio). Ipak, profesor naglašava kako ne treba zamjerati ni porabu oblika *smjeo, *htjeo jer im je u podlozi organski idiom.

Napominje kako je bez lingvističkog predznanja teško dokučiti zašto primjerice riječ kotao u genitivu glasi kotla, a ne *kotaoa. U takvim slučajevima pomaže upravo poznavanje povijesne gramatike. Ona poprilično olakšava i prepoznavanje prve palatalizacije ili jotacije u primjerima poput možeš, skačem, pišem. Za povijesnu gramatiku razlika između jotacije i prve palatalizacije vidljiva je već u prvome licu jednine starijih oblika, npr. psl. *ja plaču, *ja pišu (jotacija); *ja mogu, *ja peku (prva palatalizacija), dok se u suvremenome jeziku određivanje glasovne promjene obično temelji na obliku trećega lica množine – oni plaču, oni pišu (jotacija); oni mogu, oni peku (prva palatalizacija). Imenice muškoga roda koje završavaju na nepalatalnu osnovu u instrumentalu dobivaju sufiks -om, a one s palatalnom osnovom -em. Međutim imenice s osnovom na r mogu imati sufikse obiju sklonidba (carom/carem, vratarom/vratarem). Tada se valja podsjetiti da je /r/ nekoć bilo palatalno. Kada je riječ o pokaznim zamjenicama ovaj, taj, onaj, neobično je što u njihovoj sklonidbenoj paradigmi nema palatalnih sufikasa. Te su zamjenice ranije glasile ovə, , onə – to će reći da hrvatska deklinacija prati starije jezično stanje, a ne mlađe, inače bi glasila *ovajega, *tajega. Navezak -j naknadno se izlučio u nominativu na nepalatalnu osnovu, zbog čega je i sklonidba nepalatalna.

Profesor je istaknuo koliko poznavanje povijesne gramatike pomaže pri razumijevanju kategorije broja i u svezi s time sročnosti s brojevima dva, oba, tri, četiri. Sintagme poput dva moja dobra brata, dvije moje dobre sestre ne tumači ikakvim ostatkom dvojine. Naglašava uostalom da se u gramatikama ne bi ni smjeli naći takvi dijakronijski opisi, a on se sam priklanja mišljenju hrvatskoga filologa Dalibora Brozovića kako je riječ o tzv. petnaestome padežu te smatra da se može govoriti o posebnim množinskim nastavcima. Nadalje je spomenuo kako u hrvatskome jeziku postoji pojava koja se naziva predikatni instrumental – svojevrsna knjiška potvrda koja je bila osobito zastupljena u štokavskome književnom jeziku. Danas je ona dio birana jezika, ali neosporiva je činjenica da se u jeziku svakako zadržala, osobito u rečeničnim konstrukcijama koje izražavaju promjene stanja poput rečenice On je postao predsjednikom.

Anamarija Mrkonjić