Kratki spojevi: još jednom o zamkama kontekstualizacijskih pristupa renesansnoj književnosti
Slijed književnoznanstvenih predavanja nastavio je Tomislav Bogdan istraživanjem kontekstualizacijskih pristupa renesansnoj književnosti. Zaposlen je na Filozofskome fakultetu u Zagrebu pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku. Zagrebačkim kroatistima predaje o hrvatskoj ranonovovjekovnoj književnosti. Izvodi nastavu i na poslijediplomskim studijima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao gostujući predavač boravio je na sveučilištima u Italiji, Njemačkoj, Češkoj i Poljskoj. Uža su mu područja zanimanja hrvatska ranonovovjekovna književnost, starija hrvatska i europska lirika te teorija lirike, o čemu je objavio nekoliko desetaka znanstvenih radova.
Metaforom kratkoga spoja u predavanju se označava neutemeljeno, ishitreno povezivanje književnih tekstova 16. stoljeća i izvanknjiževne zbilje. Bogdan upozorava da je zaokret prema povijesti ili prema kulturi u proučavanju renesansne književnosti u inozemstvu nastupio odavna, još osamdesetih godina 20. stoljeća. Ipak smatra da su pri proučavanju književnoga teksta nezanemariva pitanja koja bismo mogli nazvati tekstualističkima ili imanentističkima, u rasponu od klasičnih književnohistoriografskih, povijesnopoetičkih, pa i genoloških pitanja do onih o književnim utjecajima ili različitim elementima književne kulture, bitnih za književnu produkciju. U tome se smislu u predavanju govori o zamkama – nastoji se pokazati do kakvih pogrešaka može dovesti zanemarivanje spomenutoga pristupa i znanja što ih on osigurava.
U ranonovovjekovne predmoderne književne tekstove nerijetko se upisivala subverzija ili kakav drugi oblik političke aluzije, no prema Bogdanu češće je riječ o književnim postupcima, književnim mehanizmima i unutarknjiževnim vezama. Naglašava da su predmoderna književna djela ipak tekstovi koji nastaju u okviru kulture retoričkoga i poetike imitacije, dakle u okviru intenzivna dijaloga među književnim, diskurzivnim praksama. Zaokret prema povijesti označio je zapostavljanje poetike imitacije, koja uključuje pokušaj nadmašivanja ili natjecanja s autoritetom te zapostavljanje činjenice da se književnost u renesansi osamostaljuje kao društveni podsistem i kao kulturna praksa.
Ističe da su književna djela u to doba podjednako snažno povezana unutarknjiževnim odnosima kao što su povezana i sa zbiljom. Zanemarivanje takvih osviještenih intertekstnih veza dovodi do raznih nesporazuma, naročito u proučavanju lirike, gdje je intenzitet unutar književnih veza najizraženiji. Bogdan izdvaja tri primjera iz kanonskih opusa (jedan iz svakoga književnoga roda) na kojima ilustrira iznesene načelne uvide te upozorava na zablude kontekstualizacijskih pristupa. Riječ je o Marulićevoj Juditi i uvriježenim shvaćanjima o njezinoj alegoričnosti; dramskome opusu Marina Držića i političkoj subverzivnosti što se u njega uglavnom neopravdano upisivala te jednoj pjesničkoj poslanici Hanibala Lucića. Usto skreće pozornost na nametanje zbilje i zanemarivanje literarnosti u pristupu mnogim važnim epskim djelima kao što su Zoranićeve Planine (pripada epici u širem smislu) i Hektorovićevo Ribanje i ribarsko prigovaranje. Usprkos tomu što su djela obilježena nizom autoreferencijalnih postupaka, citatnih povezivanja s drugim djelima, isticala se njihova rodoljubna ili dokumentaristička sastavnica i favorizirali su se mimetični i realistični elementi.
Od početaka masovnije recepcije prvoga hrvatskog epa na narodnom jeziku, napominje Bogdan, postoji zabluda o alegorijskoj prirodi teksta. Marulić naime Juditu nije zamislio u književnom smislu kao alegoriju jer bi u protivnom vjerojatno negdje ostavio svjedočanstvo o postojanju alegorije, a između ostaloga u djelu postoji samo jedna značenjska razina. Čak u proznom predgovoru (gdje je moglo biti spomena o alegorijskom) Marulić iznosi ono što je smatrao osobito važnim – predstavlja Juditu kao uzor za moralan i krepostan život te objašnjava zašto je odlučio napisati spjev na narodnome jeziku.
Još jednom žrtvom kontekstualizacijskih pristupa Bogdan smatra Držićev dramski opus. Upozorio je na dva događaja iz Držićeva života, važna za shvaćanje njegova opusa – Držićev odlazak na studij u Sienu i urotnička pisma. Odlazak na studij presudno je utjecao na njegovo dramsko stvaranje; ondje je adaptirao talijanske dramske žanrove te je iz eruditne komedije preuzeo niz tema, motiva i dramaturških postupaka. Važnom se nameće i urota koju je pretkraj života pokušao pokrenuti protiv svoje domovine. Zbog političkih pisama u njegova se dramska djela posvuda retroaktivno učitava politička urota. Neosporno je postojanje političke subverzije u Držićevim djelima, no takva je veza sa zbiljom omogućena primarno literarnim postupcima, što se nerijetko zapostavlja. Ispravnije je prema Bogdanu o ovome velikom dramskom piscu razmišljati kao o izvrsnome književniku koji se pretkraj život zanio u ulogu urotnika ili o urotniku koji se u političkim spisima služi elementima književnoga diskurza.
Ističe i uobičajene zablude književne historiografije u interpretiranju ljubavnih poslanica, poput shvaćanja da se u njima rješavaju realni ljubavni problemi; čitaju se kao gorljivi iskazi osjećaja, a zapravo poslanička komunikacija pozornost usmjerava na sam književni postupak, i to vještim poigravanjem elementima ljubavne lirike i svojevrsnom dosjetkom.
Anamarija Mrkonjić
(GŠ)
