Piligrinov otpor
Dr. sc. Ivan Lupić održao je danas drugo predavanje koje temu otpora obrađuje u okviru starije hrvatske književnosti – epa Piligrin dubrovačkoga pjesnika Mavra Vetranovića Čavčića. Na samome početku profesor Lupić izrazio je zadovoljstvo zbog mogućnosti predavanja stranim slavistima. Istaknuo je kako se pred takvom publikom osjeća domaće jer je i sam strani filolog i jer vjeruje da, premda smo književne korpuse podijelili po nacionalnim i jezičnim linijama, nismo tim linijama sputani, nego u tuđem vidimo domaće i u domaćem tuđe, a u svemu nešto zanimljivo i vrijedno.
Ivan Lupić prisutnima je objasnio da su u središtu njegova bavljenja starijom hrvatskom književnošću fundamentalna pitanja koja službena kroatistička znanost često zanemaruje, a ponekad im se i sustavno odupire. Zanima ga naime što je to što zapravo proučavamo i kako to proučavamo stariju hrvatsku književnost, tko je i kako za nas priredio djela starije hrvatske književnosti te kako je ta priredba utjecala na njezina dosadašnja i suvremena čitanja i tumačenja, kao i kako se u velikim izdavačkim pothvatima 19. stoljeća oblikovalo ono što zovemo starijom hrvatskom književnošću te kakvo mjesto unutar te književnosti ima stari Dubrovnik. Konačno, postavlja se pitanje otpora prošlosti koja živi samo zahvaljujući našim trajnim naporima oživljavanja i koja, iako mrtva, pismom govori stvari koje su nam često strane i nerazumljive, no koje svejedno nazivamo svojima.
Upravo pitanje renesansne prošlosti i njezina konstitutivnog otpora profesoru je Lupiću osnovni motiv za bavljenje temom epa Piligrin Mavra Vetranovića, po njegovim riječima zasigurno najzagonetnijega djela hrvatske književnosti. Glavni lik toga djela, Piligrin, vođen neprestanom i neutaživom željom i žudnjom, ide naprijed unatoč čudesnim događajima kojima biva svjedok i koji obično završavaju tako što on sam doživi izvanjsku preobrazbu ili što se na nekoj strani njegova unutarnjega bića dogodi nešto neočekivano i neobjašnjivo. Poema od preko 4000 stihova završava tako da se pripovijedanje prekida pred zlatnim vratima iza kojih bi se Piligrinov put trebao nastaviti, a može uslijediti i kakav sretan ili nesretan rasplet.
Lupić ističe kako se našemu nastojanju da oživimo prošlost ta prošlost odupire svojom raznovrsnošću i raznolikošću. Neki se pisci i opusi lakše prilagođuju načelima oživljavanja koja joj namećemo. Mavro Vetranović Čavčić primjer je pisca koji se konzistentno takvim projektima odupire ostajući, kada se radi o kontekstu oživljavanja hrvatske renesansne književnosti, u Držićevoj i Marulićevoj sjeni. Lupić je na primjeru odabranih tekstoloških problema odlučio pokazati da je Vetranović zanimljiv, pažljiv i promišljen umjetnik koji traži da ga se čita s nešto više strpljenja nego što ga se za njegovo pjesništvo obično nađe.
Lupić se prije svega dotaknuo rukopisnoga problema Piligrina i prijepornih pitanja kao što su naslov djela (Piligrin, Pelegrin, Putnik) i problem njegove dovršenosti ili nedovršenosti. Piligrin je sačuvan u rukopisu Vetranovićeva pjesništva koji se čuva u Arhivu Male Braće u Dubrovniku pod brojem 437 i koji je do danas najveći i najvažniji poznati kodeks Vetranovićeva pjesništva. Lupićeva detaljna analiza navedenoga rukopisa dolazi do zaključka da se Vetranovićevo djelo vjerojatno zvalo Piligrin; da nije riječ o velikom Vetranovićevu djelu, već o djelu koje se našlo na kraju jedne velike knjige; da se ta knjiga, iz koje je prepisivan kodeks 437, prekinula te da nam kodeks 437 ne govori da je djelo nedovršeno, nego da se nije u cijelosti sačuvalo u predlošku.
U zaključnome dijelu izlaganja profesor Lupić govorio je o još jednoj »tekstološkoj boljci« Piligrina – homoerotskoj epizodi o vepru koja upućuje na nešto šire pitanje s kojim se Vetranović uporno bori i koja u dubrovačkoj književnosti predstavlja rijedak izraz ljubavi jednoga muškog subjekta prema drugome. Prema riječima Ivana Lupića, Vetranović je u svojemu pjesništvu našao mjesta ljubavi za koju su se u Dubrovniku u to doba počeli pisati vrlo eksplicitni zakoni i kazne. Piligrin tako ostaje vjerojatno jedini lik naše starije književnosti u kojem između ostaloga živi ljubav koja se, u liku vepra, usudila izgovoriti svoje ime.
