(Sub)kulturne prakse i otpor u suvremenom hrvatskom društvu
Ovogodišnji ciklus predavanja nastavljen je danas izlaganjem (Sub)kulturne prakse i otpor u suvremenom hrvatskom društvu sociologa dr. sc. Benjamina Perasovića. Njegov je osnovni predmet bavljenja sociologija subkulture mladih, a najviše ga zanima kako mladi posreduju životni stil i identitet. Jedna od važnih značajki u tome jest i jezik, koji se danas često napušta i traže se druge diskurzivne prakse zbog njegove kontaminacije i istrošenosti.
Na početku svojega predavanja Perasović je predstavio ukratko teorijske pristupe u istraživanju kulture mladih u dosadašnjoj literaturi i definirao osnovne pojmove. Subkulturu je odredio kao otklon od dijela društvenih normi i pravila užeg i šireg društva, naglasivši da treba razlikovati taj pojam od pojma kontrakulture, koji podrazumijeva cjelovitu ideju o radikalnim društvenim promjenama. Uz pojam subkulture vežu se mnoge mistifikacije, kako pozitivne, koje naglašavaju buntovnost i progresivnost, tako i negativne, koje subkulture mladih vežu uz, primjerice, drogu i alkoholizam.
Pedesetih godina 20. stoljeća prevladavala je teza da subkultura nastaje u radničkoj klasi kao kolektivni odgovor mladih iz te klase na nemogućnost socijalne mobilnosti. Takav je pogled bio u uskoj vezi s činjenicom da su ti autori većinom pripadali srednjoj klasi, dok su pripadnici radničke klase djelovali izvan njihovih normi i pravila. Perasović je ovdje naveo primjer sociologa A. Cohena, koji govori o delinkventnoj subkulturi. Istraživanja su bila usmjerena ponajprije na socijalizaciju mladih radničke klase, a razlika između dviju klasa opisana je oprekom između etike reciprociteta, u radničkoj klasi, te etike individualne odgovornosti, u srednjoj klasi. Sedamdesetih i osamdesetih godina tzv. birmingemska škola nastavlja priču o klasnoj ukorijenjenosti subkulture, čiji su najvažniji radovi objavljeni u zborniku Otpor kroz rituale, s naglaskom na »simboličkom razrješenju proturječnosti«. Posljednjih petnaestak godina proširilo se postsubkulturalno shvaćanje mladih kao stilistički promiskuitetnih aktera. Smatra se da je otpor nestao zbog fluidnosti, a uz subkulturu mladih vezuju se obilježja kao što su hedonizam, apolitičnost, nestajanje veze između glazbenog ukusa, stila i identiteta.
Prikazujući promjene u kulturi mladih u Hrvatskoj od sedamdesetih godina 20. stoljeća do danas, Perasović je govorio o nekoliko različitih faza u tome razvoju. Sedamdesete godine obilježili su šminkeri (oni koji slušaju ono što je in), hašomani (domaći akteri međunarodne rock-scene) i štemeri (dečki vezani uz teritorijalnu identifikaciju s izraženom željom za tjelesnim dokazivanjem i drugim odlikama macho-ponašanja). Osamdesetih godina zamjetna su dva procesa: proces fragmentacije (mnoštvo različitih subkultura koje se i unutar njih samih prilično razlikuju) i crossover-proces (uzimanje nekoliko elemenata iz različitih stilova i njihovo spajanje u jedno, često praćeno i vrijednosnim crossoverom). U tom je razdoblju broj subkultura znatan: punk, dark/gothic, metal, rockabilly, nogometni huliganizam, hip-hop. Za devedesete su karakteristični techno i punk revival, a za dvijetisućite metal revival i ultras-pokret, ali i brojne druge subkulture, npr. skejteri, borderi, roleri, bajkeri itd.
Perasović smatra da treba revidirati shvaćanje koje razvoj kulture mladih promatra gotovo »dijakronijski«, odnosno ono koje čvrste granice nužno vezuje uz moderno, a fluidnost uz postmoderno doba. Naglasio je da i danas postoje čvrste predodžbe o tome što je dio određene subkulture, a što stoji izvan nje, kao i činjenicu da su heterogenost i pluralizam postojali i u prošlosti. Naposljetku je prikazao različite (sub)kulturne strategije na trima primjerima: navijački huliganizam, trance, punk. Iako se mnogi znanstvenici danas s tim ne slažu, predavač misli ne samo da možemo govoriti o postojanju posebne subkulture, već da otpor i dalje postoji.
