Revolucija: između biopolitike i psihoanalize

U predavanju Revolucija: između biopolitike i psihoanalize prof. dr. sc. Tatjana Jukić razložila je odnos otpora i revolucije baveći se problemom otpora u kulturi koja prepoznaje revoluciju kao svoj fundacijski događaj, kao i pitanjem konstitucije otpora u postrevolucionarnome društvu.

Otpor se određuje unutar binarne opreke: on je uvijek protiv nečega, nasuprot nečemu. Revolucija je pozicija u kojoj se otpor dekonstruira iz binarne opreke koja ga određuje jer je revolucija pozicija u kojoj se to »protiv nečega« sistemski urušava. U tome smislu, revolucija je krajnja točka otpora i ujedno mjesto njegova dokidanja. Čim nakon revolucije – ili u toku revolucije – dođe do uspostave države, to pretpostavlja različite konfiguracije otpora. Isto tako, revolucija nije naprosto svaki prevrat, svaka nasilna smjena vlasti: ona označava takav događaj političkoga kakav pretpostavlja konstitutivnu promjenu u shvaćanju povijesti i politike. Komunistička revolucija pretpostavlja ne samo načelno nedoseziv ideal besklasnog društva, nego – zbog toga – specifičnu memoriju kakva se formira oko obećanja. Zato revolucija nije naprosto događaj koji pripada u političku povijest, jedan među mnogima. Revolucija je kritični događaj pri kojemu se odlučuju složene konfiguracije politike i memorije te konstitucija »ja« prema drugima i Drugome, odnosno s drugima i s Drugime. Profesorica Jukić naglasila je da je zbog toga važno kritički razložiti postojeće opise revolucije jer se često stječe dojam da različiti analitički modeli i discipline revoluciju teže instrumentalizirati i naglašeno svesti u svoje okvire, umjesto da je zahvate kao predmet razmatranja koji bi mogao dovesti u pitanje same te modele i logiku njihove koherencije.

Navedeni problem još ranih 1960-ih postavlja Hannah Arendt u svojoj knjizi koja govori upravo o revoluciji. Arendt polazi od komparativne analize revolucija, od 18. stoljeća do danas, prije svega Američke i Francuske revolucije. Američka revolucija za nju ima vrijednost modela za sve ostale revolucije koje taj formativni revolucionarni nacrt ne uspijevaju dosegnuti. U Američkoj revoluciji zajednica se mobilizira u sferu političkoga, a da je pritom ta mobilizacija očišćena od mobilizacije osobnoga, pa u njoj zapravo dolazi do redukcije na političko, do čistoga političkoga. Arendt želi istaknuti naglašeno izostajanje osobnoga, ega, kada je riječ o revoluciji te inzistira da tu revoluciju nije potaknula nekakva izrazita nesreća ili siromaštvo. Da bi tu čistoću opisala i smjestila je u povijesni kontekst, Arendt se utječe antičkome skriptu: podcrtava da je uzor za takvu čistu participaciju u sferi političkoga rimska republika i rimsko pravo. Za razliku od toga, Francuska je revolucija nečista, a skript Francuske revolucije kontaminiran osobnim, egom: nesrećom, sućuti, suosjećanjem, nesebičnosti koja iz toga proizlazi.

Profesorica Jukić osvrnula se potom na način na koji Michel Foucault utemeljuje biopolitiku kao interes za logiku i dinamiku upravljanja životom. Njegovi temeljni pojmovi slijede logiku argumenta Hanne Arendt o revoluciji. Prema Foucaultu, upravljanje životom ne odvija se unutar trgovine ili kao trgovina, to jest u okviru koji podliježe egoističnome mehanizmu; ono se odvija u sferi očišćenoj od osobnoga –  u samome rezonu države, na mjestu gdje je država svediva na izostajanje osobnoga, egoizma, što bi značilo da pozicija koju Foucault privilegira za biopolitičko odgovara zapravo poziciji koju Hannah Arendt opisuje kao prizorište revolucije.

Simptomatičan je u tome smislu i način na koji biopolitici pristupa Giorgio Agamben koji se oslanja na Foucaultovo naslijeđe i privilegira koncentracijski logor kao mjesto gdje se odlučuje  koncept ljudskih prava. Figura kroz koju takav pristup uopće biva moguć ili zamisliv jest homo sacer (sveti čovjek). U antičkome Rimu bio je to legitimni izuzetak, čovjek kojega je bilo moguće nekažnjeno ubiti, a da to pritom nije bilo ritualno ubojstvo. Tu se ujedno nazire slaba točka Agambenova objašnjenja: ostaje obustavljeno u paradoksu kako i zašto je u rimskoj antici ime za čovjeka kojega je moguće nekažnjeno ubiti, premda se ne radi o religioznoj žrtvi, upravo homo sacer. Radi se o biopolitičkoj figuri uzetoj iz rimskoga prava koja podliježe antičkome skriptu: upravo skriptu koji je Hanni Arendt potreban da opiše politički mehanizam revolucije pa se tako ispostavlja da je antički skript u podlozi Arendtina opisa revolucije pretpostavka za Agambenov opis biopolitike i upravljanja životom: s pomakom – ono što je za Arendt konfiguracija misli potrebna da se domisli i opiše revolucija, Agambenu je potrebno da opiše praksu upravljanja životom u koncentracijskom logoru. Zauzvrat, Agambenov homo sacer baca svjetlo na argument same Arendt, gdje on ostaje nedovršen. Ako je takvoga čovjeka moguće ubiti nekažnjeno, to znači da se kroz takvo ubojstvo nastavlja provlačiti pitanje krivnje. To je krivnja koja ne nalazi svoje mjesto u zakonu, nego se potpuno premješta u granice sebstva, što je zapravo primjerni psihoanalitički problem, ujedno točna indikacija da je o biopolitici nemoguće raspravljati izvan dijaloga s psihoanalizom.

Ta su pitanja fundamentalno važna za hrvatsku kulturnu povijest, posebno onu socijalizma i postsocijalizma. Temeljno je tako pitanje socijalističke književnosti: »Što je otpor u postrevolucionarnom društvu i kako on u takvome društvu konstituira?« To pitanje opterećuje pisce »druge moderne« (krugovaše), koji su kritični spram oficijelne socijalističke politike, te im je revolucija zapravo opsesivna tema (Mirisi, zlato i tamjan Slobodana Novaka, Luka Antuna Šoljana). Pitanje revolucije inscenira se u naglašeno mediteranskom okviru, s pozivom da se priča o komunističkoj revoluciji čita kao antički skript. Profesorica Jukić u nastavku je predavanja ponudila jedan od načina ulaska u sistemski antički skript Šoljanova romana koji se na završetku od rimskoga skripta zaokreće prema grčkome prometejskome narativu. U tome smislu prometejski narativ zapravo je korektiv za antički skript revolucije kakav zagovara Arendt: s implikacijom da konzekventna rasprava o revoluciji može početi ondje gdje rimsko pravo i rimska država trpe suočavanje s naslijeđem grčke antike. Tema doktorske disertacije mladoga Karla Marxa, ujedno njegov ulazak u filozofiju, bila je tako analiza načina na koji epikurejci u antičkome Rimu prorađuju naslijeđe Demokrita, dakle predsokratske filozofije.