Kome se dijalekt opire – konzervativizmu ili modernizmu
Još jedan jezikoslovni prinos temi otpora dao je danas dr. sc. Ivo Žanić u predavanju Kome se dijalekt opire – konzervativizmu ili modernizmu. Nastavljajući svoja dosadašnja sociolingvistička istraživanja, u fokusu kojih stoji ponajprije odnos standardnog jezika i urbanih varijeteta te sudaranje standarda s nestandardnim idiomima, govorio je o odnosu standardnoga jezika i dijalekata na primjeru popularne i zabavne glazbe.
Ivo Žanić bavi se jezičnim, odnosno sociolingvističkim istraživanjima žanrova zanemarenih u hrvatskom jezikoslovlju. Smatra da bi bilo nužno uspostaviti sociolingvistiku filma, sociolingvistiku karikature, sociolingvistiku stripa, a tako i sociolingvistiku glazbe, pogotovo zabavne i popularne. Naime za razliku od drugih zemalja, u kojima je jedna od propozicija na glazbenim festivalima nužnost uporabe standardnoga jezika (npr. na festivalu talijanske kancone Sanremu od 1951. do 2009., kada su zbog krize olabavljene propozicije pa je dopušteno i služenje nestandardnim idiomima), u Hrvatskoj se spontano pojavljuju varijeteti i substandardni idiomi ne samo na lokalnim već i na nacionalnim festivalima, a jedini je uvjet da pjesme budu u skladu s modernim plesnim ritmovima.
Dok se pučkoj kulturi pridružuju dijalekt i regionalni govori, a modernoj standard, postoji i treće polje među njima – masovna, popularna kultura, koja se jezično odvija na srednjem jezičnom varijetetu: standardiziranu urbanom idiomu, tj. urbaniziranim regionalnim varijetetima. Iako se dijalekt obično vezuje uz ruralno, sada se zahvaljujući dobroj zastupljenosti na urbanim festivalima pojavljuje kao element modernizacije te prenosi modernizacijske i emancipacijske poruke, za koje bi bilo prirodnije očekivati drugi jezični kod – standard. Popularna glazba, naglasio je Žanić, osigurava vitalnost i donosi prestiž regionalnim dijalektima, a ne dijalektalna književnost, kako se obično gdjekad ističe. Temeljna je razlika među tim dvama poljima različitost u njihovoj recepciji. Upravo u kontekstu takvih promišljanja predavač promatra jezik u pjesmama zabavne glazbe, dok estetska prosudba ostaje izvan njegova zanimanja zbog činjenice da je kontekst pjesama različit od konteksta poezije pa ih u skladu s tim valja i drukčije promatrati. Pjesma ne mora biti poezija, ali može (usp. engleske lekseme song i poem).
Od 1925. do Drugoga svjetskog rata uspostavljena je jaka dihotomija selo/grad. Seljačka sloga provodi opismenjavanje stanovništva i pokušava poboljšati socijalne uvjete. Širi se shvaćanje da je samo seljak nositelj autentične seoske kulture, kojoj bi se trebao prikloniti i grad. Iako se u kontinentalnim krajevima mogla dobro primijeniti, na obali takva distinkcija nije mogla funkcionirati. Čak i ako je riječ o seoskoj sredini, težacima i ribarima, obalna naselja imala su urbani karakter. Razlika između Splita i Milne na Braču, primjerice, nije postojala, što se ogleda i u jeziku. To je Žanić pokazao na primjeru leksema ponistra, koji sasvim dobro funkcionira i pri označavanju prozora na renesansnoj palači i onoga na težačkoj kući. Seljačka sloga nije mogla uklopiti mediteranske seljake u svoju shemu u kojoj se seljakom smatrao samo onaj tko autentično živi od zemlje, stoga je primorske ogranke željela raspustiti smatrajući da ne djeluju u duhu hrvatskog seljačkog pokreta. Mediteranski seljak postao je sociokulturnim viškom i trebalo ga je nakon neuspješnih pokušaja uklapanja izbaciti, kazao je predavač. Nakon Drugoga svjetskog rata festivali u Zagrebu, Opatiji i Splitu afirmirali su upravo pučku mediteransku kulturu na nacionalnoj razini i čakavsku ikavicu učinili nacionalno poznatom i prestižnom.
U zaključnome je dijelu svojega predavanja Ivo Žanić prikazao različitost tipova odnosa standardnoga jezika i dijalekata na primjeru dviju čakavskih pjesama izvedenih na splitskom festivalu Melodije Jadrana (Monfrina, 1969.; Ajte ća, 1964.) te triju kajkavskih pjesama grupe Komedija (Pod oblokom, 2009.) i Igora Bakse (Kaj ti srce oče, Vrnula buš se). Dok se na čakavskom prostoru afirmacija regionalnih idioma događala na festivalima, na kajkavskom se odvijala mimo krapinskog festivala – s rock-grupama, kazao je Žanić. Kao primjer festivala koji se nalazi na pola puta naveo je festival Melodije Istre i Kvarnera.
