Bački Bunjevci i otpor modernizaciji
Dr. sc. Petar Vuković u svojem je predavanju složenu sociolingvističku situaciju i duboku podijeljenost identiteta Bačkih Bunjevaca povezao s temom otpora. Profesor Vuković najprije je prisutne upoznao sa zemljopisnim i povijesnim kontekstom nastanka ove južnoslavenske (sub)etničke skupine, prepoznatljive ponajprije po elementima dinarske pučke kulture, novoštokavskom ikavskom dijalektu te rimokatoličkoj vjeri.
Bunjevci potječu iz kontinentalne Dalmacije i Hercegovine, a današnja istraživanja pokazuju da su u ranim fazama svoje etnogeneze bilo povezani s predslavenskim romanskim stanovništvom Balkanskoga poluotoka – Vlasima. Život Vlaha bio je obilježen polunomadskom pastoralnom kulturom – masovnim i čestim migracijama. U 14. stoljeću Vlasi su masovno prihvatili slavenski jezik te su potkraj 16. stoljeća, kada su njihove migracije počele, već govorili novoštokavskim ikavskim dijalektom te pridonijeli njegovu širenju. Nakon obnove Pećke patrijaršije 1557. i Tridenskog koncila 1545. – 1563. te uvođenja gregorijanskog kalendara 1582. počinje razdjeljivanje Vlaha na pravoslavne (ristjani, Rkaći) i katolike (krstjani, Bunjevci). Prema jednoj od najuvjerljivijih interpretacija, naziv Bunjevac izveden je iz grčkoga naziva grada Bounos, koji se nalazio na mjestu današnjega Blagaja u Hercegovini. Danas pak u prvi plan dolazi interpretacija po kojoj je taj etnonim izveden iz vlaškog imena Bunj. Potkraj 16 stoljeća Bunjevci su počeli migrirati na zapad i sjever te su do početka 19. stoljeća bili raseljeni na široku području od Jadranskoga mora do Budima. U najvećem dijelu toga područja Bunjevci su se asimilirali u susjedne etničke skupine te još samo u nekim dijelovima Hrvatske i u Bačkoj, koja je danas podijeljena između Srbije i Mađarske, žive deseci tisuća ljudi koji se identificiraju kao Bunjevci. No, dok Bunjevci u Hrvatskoj misle da su samo jedna od hrvatskih podskupina, u Bačkoj nisu jednoglasni kad je riječ o kolektivnom identitetu. Jedni misle da su Bunjevci samo Hrvati koji govore specifičnim dijalektom, a drugi su uvjereni da su posebna etnička skupina s posebnim jezikom. Profesor Vuković polaznicima je objasnio složene povijesne okolnosti koje su dovele do takve podjele.
Bački Bunjevci razvijaju tako dva modela identiteta. Govore uglavnom srpskim standardom. Bunjevci Hrvati nastoje poučavati hrvatski standard u školama te se bunjevačka pučka kultura shvaća kao dio mozaika hrvatskih pučkih kultura. Bunjevci nehrvati njeguju pasatistički ideal zajednice u kojoj je kultura isključivo pučka i prenosi se usmeno u izravnom kontaktu. Da bi se vidjelo do koje je mjere to tako, profesor Vuković upozorio je na dva teksta. Tekst Kako pisat bunjevački? – jedini koherentni tekst koji govori o tome kako bi trebao izgledati bunjevački jezik – inzistira na kritičnosti prema različitosti od »zvaničnog« jezika, fonetskome pravopisu (radijo umjesto radio; pricidnik umjesto pridsidnik) i izbjegavanju sredstava tipičnih za pisani jezik (govorno šta umjesto niza specijaliziranih veznika i priloga). U tekstu Bunjevačka književnost Suzana Kujundžić-Ostojić zanemaruje činjenicu da je bunjevačka pismenost bila čvrsto integrirana u cjelokupnu ilirsku pismenost; u kontekstu preporodne književnosti prešućuje modernizacijska nastojanja I. Antunovića te po autorici teksta u modernoj književnosti dominiraju »osujećeni«, a posve su prešućeni modernistički i postmodernistički autori.
Bunjevci nehrvati tako se opiru modernizaciji. Njihov kulturni identitet svodi se na pučku kulturu (dominiraju usmena književnost, običaji, tradicionalna kuhinja, starinski obrti). Bunjevački jezik nije primjeren za suvremenu kulturu, a u pristupu književnosti pokušava se stvoriti kanon na problematičan način – izostankom sustavne, analitičke i kritičke svijesti.
