Feministički otpor rodnoj asimetriji u jeziku i jezikoslovlju
Ciklus ovogodišnjih predavanja o subverzivnim praksama u hrvatskome jeziku, književnosti i kulturi zaključila je dr. sc. Tatjana Pišković jezikoslovnim izlaganjem Feministički otpor rodnoj asimetriji u jeziku i jezikoslovlju. Nakon pregleda povijesti feminističkoga bavljenja jezikom u svijetu i Hrvatskoj prikazala je kako se društveno-kulturne predrasude i asimetrija među spolovima odražavaju i u leksikografskim definicijama u suvremenim jednojezičnim rječnicima hrvatskoga jezika.
Početak feminističke lingvistike može se datirati u sedamdesete godine 20. stoljeća, kada izlazi knjiga Language and Women's Place autorice Robin Lakoff. Polazna je pretpostavka da je ženski govor drukčiji od govora muškaraca, što je posljedica muške dominacije nad ženama i ženske podređenosti njima uslijed različitih tipova socijalizacije. Takav, razlikovni i dominacijski pristup rodu i jeziku primijenjen je i u kasnijim feminističkim radovima, primjerice u knjigama Man Made Language Dale Spender iz 1980. i You Just Don't Understand Debore Tannen iz 1990. godine. U Hrvatskoj se pionirskim radom može smatrati članak Mislave Bertoše o jezičnim promjenama i feminističkoj kritici jezika iz 2001. godine, gdje autorica naglašava autonoman status feminističke znanosti o jeziku, koju ne drži tek podvrstom sociolingvistike, te pregledno opisuje razvoj feminističke misli o jeziku. Taj je razvoj predavačica ukratko predstavila u nastavku izlaganja prema navedenome članku.
Feministička lingvistika interdisciplinarno je i plodno područje koje uključuje istraživanja tema poput, primjerice, (ne)opravdanosti razlikovanja muškoga i ženskoga jezika, izvanjezične uvjetovanosti tih razlika, načina istraživanja društvene nejednakosti u jeziku i dr. Pretfeministička shvaćanja govorila su o tzv. ženskom jeziku, koji se smatrao nedostatnim u odnosu na jezik muškaraca. Osamdesetih godina istraživanja se sa ženskoga jezika preusmjeruju prema širemu pojmu roda i jezika, dok se devedesetih godina počinje istraživati jezično ponašanje homoseksualnih, transrodnih i svih ostalih supkulturnih zajednica koje se svrstavaju pod zajednički pojam queer community. U kasnijim se godinama povećava broj pravaca, koji su čak katkad međusobno i isključeni. Primjerice, psihoanalitički feminizam francuske lakanovske tradicije (Luce Irigaray, Hélène Cixous) istražuje kako djeca usvajaju jezik u interakciji s majkom. Pojedini pravci promatraju rod kao izvedbu, odnosno jezično ponašanje kojim se rod izvodi u jeziku bez obzira na spol (npr. Jennifer Coates, Kira Hall). Dok esencijalistički usmjerene feministkinje (Sandra Harding, Diana Fuss) drže da postoji bitna razlika između ženskog i muškog jezika, prihvaćaju pojam ženski jezik i istražuju ga, antiesencijalistkinje (Moira Gatens, Elisabeth Spelman) negiraju postojanje tih razlika i napadaju termin ženski jezik.
Budući da je upotreba jezika prema ženama seksistički nastrojena, feministkinje se zalažu za zamjenu takva jezičnog ponašanja neseksističkim. Predavačica je navela dva načina takve zamjene: organiziranim mijenjanjem gramatičkih pravila i organiziranim mijenjanjem značenja leksičkih oblika. Ne slaže se s feminističkim napadima na upotrebu tzv. općeg muškog roda jer takva nastojanja počivaju na nerazlikovanju apstraktne gramatičke kategorije roda i biološke činjenice spola. Rod je naime sintaktička, a ne leksička kategorija: rezultat je unutarjezičnih promjena i razvoja sročnosti. Pokušaji mijenjanja gramatičkih pravila, naglasila je Tatjana Pišković, posve su bezrazložni i neutemeljeni jer on funkcionira po svojim zakonitostima i sam po sebi ne može biti seksistički. S druge strane u leksiku su česte pojave seksističkog markiranja žena, čemu su jedan od primjera imenice feminina tantum.
Na oblikovanje leksičke dihotomije između muških i ženskih uloga i karakternih crta utječu različiti nejezični, društveni čimbenici, zbog čega i u jeziku razlikujemo imenice feminina tantum i masculina tantum. Dihotomija uloga može biti determinirana biološki (npr. rodilja, eunuh), društveno u profesionalnoj i zanatskoj sferi (npr. hostesa, tjelohranitelj) ili pak specifičnostima u religioznoj i crkvenoj sferi (biskup, časna sestra). Međutim postoji i značajan korpus imenica kojima se različito vrednuju muške i ženske karakteristike, sposobnosti, ponašanje i izgled, primjerice krava ili rogonja. Ekscerpiravši iz suvremenih jednojezičnih rječnika hrvatskoga jezika rodno defektne imenice toga tipa te njihove leksikografske definicije, Pišković je utvrdila da se u leksikografskim opisima često reproduciraju seksistička shvaćanja koja su posljedica/odraz društveno-kulturnoga konteksta, npr. kod pejorativa je znatno češća upotreba afektivnog leksika pri opisu imenica feminina tantum nego onih masculina tantum, a pri opisu mocijskih parnjaka izostaje simetrija. Ocijenivši takvu praksu nedopustivom, Pišković je naglasila potrebu za sustavnim revidiranjem postojećih leksikografskih definicija.
