Hrvatski slovopis i pravopis u predstandardizacijskome razdoblju

Predavanje o uspostavljanju hrvatskoga slovopisnog i pravopisnog uzusa u vremenima prije kodifikacije hrvatske pravopisne norme održala je danas prof. dr. sc. Lada Badurina. Profesorica Badurina temu je započela podsjetnikom na početke hrvatske pismenosti. Dugu, bogatu i raznovrsnu tradiciju srednjovjekovne hrvatske pisane kulture čine tekstovi pisani na trima jezicima – na starohrvatskom, staroslavenskom i latinskom – te bilježeni trima pismima – glagoljicom, ćirilicom i latinicom. Profesorica je najavila kako će se u središtu njezinih razmatranja naći latinica, točnije, reprezentativni primjeri koji će moći posvjedočiti pravce razvoja hrvatske latinične grafije.

Profesorica Badurina istaknula je kako će latinično potiskivanje glagoljice i ćirilice iziskivati daljnje napore u prilagodbi latiničkih slova za bilježenje specifičnih hrvatskih fonema, što u konačnici rezultira današnjim hrvatskim slovopisom. Kada se radi o zanemarivanju obuhvatnijeg područja pravopisne organizacije starijih hrvatskih tekstova, bitno je biti svjestan da slovopisna neujednačenost neizbježno zamagljuje pogled na pojedina pravopisna rješenja.

Od samih je početaka glavna manjkavost latiničkog pisma nepostojanje odgovarajućih slova/grafema za bilježenje specifičnih hrvatskih fonema (u prvom redu palatala). Taj se problem rješavao na dva moguća načina: različitim kombinacijama već postojećih latiničkih slova ili prilagodbom latiničkih slova, tj. izvođenjem novih slova od postojećih. Te su dvije mogućnosti stvaranja novih slova/grafema za posebne hrvatske foneme – izvođenje i slaganje – ugrađene i u suvremenu hrvatsku latinicu. Pri kreiranju novih slova/grafema preteže praksa slaganja novih slova različitim kombiniranjem postojećih. Nastaju tako novi dvoslovi, troslovi, uz nekoliko zanimljivih pokušaja uspostave dosljedno fonemskoga slovopisa izvođenjem novih jednoslova iz postojećih osnovnih latiničkih slova.

Profesorica Badurina u svojem je izlaganju oprimjerila poteškoće u vezi s uporabom latiničkog pisma u najstarijim cjelovitim hrvatskim latiničkim tekstovima (pisanje fonema c i č). Nastavila je zatim s pregledom hrvatskih iskustava s uporabom latinice u kasnijim stoljećima. Naši su stari pisci upotrebljavali različita rješenja za iste foneme. Ipak, i u takvoj situaciji može se uočiti sustav. Uočeno je tako da su se hrvatski pisci bilježeći svoje tekstove latinicom utjecali različitim uzorima: talijanskom (u Dalmaciji) te mađarskom (u kopnenoj zoni). Posljedično, formirale su se relativno stabilne slovopisne prakse: već od 17. stoljeća supostoje na zapadu/sjeveru kajkavski i na jugu dalmatinski slovopis, a od 18. stoljeća i slavonski slovopis.

Profesorica Badurina iznijela je podatke o zanimljivim pokušajima uređenja hrvatskoga slovopisa. Prvo takvo nastojanje datirano je još u 16. stoljeće i pripisuje se zadarskom kanoniku Šimi Budiniću. Profesorica je spomenula i grafijska rješenja Bartola Kašića te dubrovačkoga dominikanca Rajmunda Džamanjića, koji kreira nov sustav latiničkih slova za hrvatski jezik. Zajednička je crta svih starijih reformi hrvatske latinice grafijski sustav učiniti jednoznačnim i što jednostavnijim. Predstavljene slovopisne koncepcije nisu doživjele širu primjenu, a njima usuprot na području Slavonije od 18. stoljeća ugled najdorađenijega hrvatskog slovopisa stječe slavonski slovopis. Ključno mjesto među reformatorima slavonske grafije zauzima fra Stjepan (Stipo) Vilov. Profesorica Badurina istaknula je kako ni hrvatski jug ne odustaje od svoje slovopisne tradicije, pa je slovopis utvrđen komisijom 1820. godine u Zadru prihvaćen u gotovo cijeloj Dalmaciji, osim u Dubrovniku i Kotoru.

U osvit ilirskoga pokreta supostojala su tako dva poprilično stabilna i ujednačena slovopisna sustava. Pokret hrvatskoga nacionalnog osvješćivanja simbolično najavljuje nova reforma hrvatskoga latiničkog slovopisa - čiji je autor politički vođa pokreta Ljudevit Gaj. Profesorica je objasnila dvije faze Gajeve reforme latiničke grafije te je naglasila kako s Gajevom slovopisnom reformom završava višestoljetno ujednačavanje hrvatskoga latiničkog slovopisa. U rezultatima svih tih slovopisnih previranja ogleda se nastojanje da se iznađu prihvatljivi grafemi za sve foneme hrvatskoga fonemskog sustava.

Uspostava slovnog sustava prethodila je promišljanju i osmišljavanju pravopisne organizacije starohrvatskih tekstova. Ipak, profesorica Badurina objasnila je da su različite pravopisne prakse nužno postojale i prije no što je pravopis postao tema filoloških nastojanja. I najraniji zapisivači u svojim su zapisima kombinirali pisanje bilo u skladu s fonološkim bilo u skladu s morfemskim/morfonološkim pravopisnim načelom. Profesorica je govorila i o pravopisnim knjižicama u kojima se nalaze svojevrsni zameci kasnijih pravopisnih rječnika. Zamisao o jezičnom i pravopisnom ujedinjenju svih hrvatskih krajeva jedna je od temeljnih sastavnica ilirskog programa. Dok je slovopisna reforma označila početak nacionalnog pokreta, ilirski se pravopis pojavio polovicom stoljeća: riječ je o »Pravopisu jezika ilirskoga« Josipa Partaša iz 1850. godine. Taj se pravopis našao na početku sučeljavanja različitih filoloških škola oko hrvatske ortografije. Profesorica Badurina objasnila je spomenute koncepcije te je izlaganje zaključila pravopisnom raspravom »Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetičkom i etimologijskom)« Marćela Kušara koja nama danas može posvjedočiti koji su to jezikoslovni razlozi išli u prilog pravopisnom raspletu u korist fonološkoga pravopisa, koji se dogodio u zadnjem desetljeću 19. stoljeća.

Na samom kraju profesorica Badurina istaknula je kako su suvremeni hrvatski slovopis i pravopis rezultat svih slovopisnih i pravopisnih programa i reformi iz prethodnih stoljeća te nepobitan dokaz kontinuiteta hrvatske pismenosti.