Lovrjenac: priča o slobodi
Posljednju od tri priče iz dubrovačke prošlosti, priču o slobodi, polaznici su čuli na tvrđavi Lovrjenac. Nije Lovrjenac slučajno posljednja takva destinacija – s njezinih se zidina najbolje može doživjeti jedinstvena vizija Dubrovnika. O samoj tvrđavi i važnosti koju je pojam slobode imao u Dubrovačkoj Republici govorio je prof. dr. sc. Milovan Tatarin.
Lovrjenac je smješten u jugozapadnom dijelu Dubrovnika, na 37 metara visokoj hridi. Ime je dobio po sv. Lovri, a izgrađen je kako bi štitio Dubrovnik od napada s mora i kopna. Neki izvori nastanak Lovrjenca smještaju u rano 11. stoljeće, međutim, prvi su službeni podaci o tvrđavi oni iz 1301. godine. Konačni izgled dobio je u 15. i 16. stoljeću. Ova tvrđava trokutastoga tlocrta svojom se najširom stranom otvara prema tvrđavi Bokar. Ima četverokutno dvorište i tri terase. Zidovi Lovrjenca nisu podjednake debljine – najdeblji su na južnoj strani (do 12 metara). Penjući se na tvrđavu, polaznici su se zaustavili pokraj glavnih vrata, iznad kojih su u kamen uklesane riječi »Non bene pro toto libertas venditur auro« (»Sloboda se ne prodaje ni za sve zlato svijeta«).
Na zidinama Lovrjenca profesor je Tatarin polaznike upoznao sa sudbinom koju je pojam libertas imao u Dubrovačkoj Republici. Ta je aristokratska republika uvijek imala vladara, dok je njome iznutra upravljala vlastela. Ključna je godina 1332, kada su popisane sve dubrovačke vlasteoske obitelji, jedine obitelji koje su u Gradu imale aristokratsku moć. Godine 1642. muškoj je vlasteli zabranjena ženidba s pučankama. Brak u Dubrovačkoj Republici nije tako bio pitanje ljubavi, već ekonomije. Prava dubrovačka vlastela izumrla je uglavnom u 19. stoljeću, a danas potomke imaju obitelji Gozze (Gučetić), Bona (Bunić) i Sorgo (Sorkočević). Iako povjesničari Dubrovnik često opisuju isključivo kao uzoriti grad sklada koji je čuvao svoju slobodu, profesor je Tatarin upozorio na zanimljivost tihe borbe koja se odvijala među dvama dubrovačkim taborima: salamankezima i sorbonezima. Njihova unutarstaleška politička prepiranja ticala su se stava o slobodi i potrebi jačanja međunarodnih veza. Sorboneškom klanu pripadao je i dubrovački pjesnik Ivan Gundulić čije svjedočenje o sudbini pojma slobode najbolje opisuje pastirska igra »Dubravka« . Ta se konvencionalna drama u posljednje vrijeme čita u alegorijskom ključu. Poznati stihovi o slobodi svjedoče stav o važnosti njezina očuvanja i sklonost starim zakonima koje blagoslivlja i sam Bog. Te je stihove na Lovrjencu, kojima je zaključen obilazak svjedočanstava o dubrovačkoj prošlosti, prigodno pročitala profesorica Ana Kodrić:
O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj ljepoti!
