Pitanja u hrvatskome jeziku

Treće predavanje jezikoslovnog ciklusa održao je prof. dr. sc. Milan Mihaljević. Profesor se u svojem predavanju bavio pitanjima u hrvatskom jeziku – temom koja je u velikoj mjeri zanemarena u hrvatskom jezikoslovlju – te iznio preciznu tipologizaciju pitanja karakterističnih za sintaksu hrvatskoga jezika.

Na početku predavanja prof. dr. sc. Milan Mihaljević istaknuo je razliku između pitanja i upitne rečenice. Pitanje je, prema riječima profesora, govorni čin kojim se nešto pita, dok je upitna rečenica sintaktička konstrukcija s obilježjem. Upitno je obilježje jako i mora biti glasovno ostvareno pomoću posebne upitne intonacije.

Profesor Mihaljević podijelio je pitanja na nekoliko osnovnih vrsta, a to su: jestno-niječna (da – ne) pitanja, dopunska (tag) pitanja, posebna (pronominalna), alternativna te ječna (eho) pitanja.

Prva kategorija pitanja o kojoj je profesor govorio odnosi se na jestno-niječna pitanja kod kojih je važna cijela propozicija te je odgovor na takva pitanja potvrda ili nijekanje propozicije. Jestno-niječna pitanja mogu se podijeliti na nulta i čestična. Nulta pitanja mogu imati oblik bez inverzije (Krešo piše pjesme?) te oblik s inverzijom (Ideš ti s nama na kupanje?). Važno je reći da inverzija nije obvezatno obilježje i odraz upitnosti. Nulta su pitanja tipičnija za razgovorni jezik, dok se u književnome jeziku prednost daje pitanjima s česticom »li«.

Čestična su pitanja najčešći oblik pitanja. Takva pitanja mogu biti uvedena česticama: li, da, zar, je li, da li, zar da. Dok je čestica »je li« razgovorna, čestica »da« stilski je obilježena te izriče ili traženje upute (Da ispečemo vola na ražnju?) ili čuđenje s primjesom odbijanja (Da se ja s tobom borim?). Čestice »zar« i »zar da« uvode administrativna pitanja. Na takva pitanja očekuje se niječan odgovor. Najčešća su pitanja s česticom »li«. Ispred »li« mora uvijek biti finitni glagol (Jesu li carinici našli torbu?) ili upitna zamjenica (Koga li je danas prevarila?). Starinske i pučke čestice poput ali (oli), ili, eda, eda li mogu se pojaviti na početku pitanja.

Nakon pojašnjenja jestno-niječnih pitanja, prof. dr. sc. Milan Mihaljević definirao je dopunska pitanja. Kod dopunskih pitanja upitni je dio na kraju strukture, a očekuje se potvrdan odgovor. Najčešće su dopune takvih pitanja čestice »jel da« (Ja sam ti najdraži, jel da?) i »zar ne« (To ti je rekla Ljerka, zar ne?), no moguće su i drugačije vrste dopunskih pitanja (Natoči mi kriglu piva, hoćeš li? On je prevarant, zar ne kužiš? Kad je sinoć došla, nećeš reći?). Kod dopunskih pitanja intonacija je na muklom samoglasniku, a najčešće je to samoglasnik »a« (Stvarno je dobar auto, a?).

Govoreći o posebnim pitanjima profesor je Mihaljević rekao da se njima pita samo za jedan dio propozicije. Posebna su pitanja uvedena upitnom zamjenicom, a rečenica koja slijedi sadrži prazno mjesto. Odgovor je skup izraza koji umetnuti na to prazno mjesto čine rečenicu istinitom. Upitna riječ ima sintaktičku ulogu nedostajućega konstituenta.

Prema podjeli jezika glede pomicanja profesor Mihaljević naglasio je da hrvatski jezik pripada grupi jezika koji pomiču sve upitne riječi. U hrvatskome jeziku nema ograničenja redoslijeda između pomaknutih konstituenata te je dopušteno dalekometno pomicanje. U hrvatskome jeziku nema that-trace efekta (Tko Jagica mislio da voli Štefa? / Who do you think that loves John?).

Prof. dr. sc. Milan Mihaljević za alternativna je pitanja rekao da nabrajaju moguće odgovore te je naveo osnovne tipove tih pitanja (Jesi li ti onaj koji ima doći ili da drugoga čekamo? Jeste li u Dubrovnik doputovali brodom ili avionom? Kako ste doputovali u Dubrovnik, brodom ili avionom?).

Ječnim (eho) pitanjima traži se obavijest o nejasnim dijelovima sugovornikova diskursa. Osobitosti su takvih pitanja da je upitna zamjenica na poziciji in situ, tj. da se nalazi na mjestu tipičnom za sintaktičku ulogu koju predstavlja te da takva pitanja imaju osobitu jezičnu intonaciju.

Na kraju predavanja prof. dr. sc. Milan Mihaljević osvrnuo se na pragmatiku. Naveo je podjelu pitanja na obavijesna, retorička, pokorna te upravljačka (moćna) pitanja. Pritom se ljestvica uljudnosti kreće od »moći« (Mogu li Vam donijeti čaj?), preko »željeti« (Želite li da Vam donesem čaj?) do »htjeti« (Hoćete li daVam donesem čaj?), a najniži stupanj uljudnosti bio bi izravan upit (Da Vam donesem čaj?).