Josip Užarević

Protonarativ i narativ - poslovica i vic

1. Uvodne napomene

U žarištu danoga istraživanja bit će pripovjedni elementi i mehanizmi u minimalnim književnim djelima, tj. književnim mikroformama. Pojam književne mikroforme valja razlikovati od pojma »jednostavni oblik« (usp. naslov knjige Andrea Jollesa iz 1930. godine: Einfache Formen) ili od nešto proširenijega pojma »mali oblik«. Stvar je u tome da ćemo pod mikroformama razumijevati maksimalno kratka (maksimalno malena) književna djela, tj. umjetničke tekstove koji se sastoje od dviju, triju ili četiriju riječi (dvorječja, trorječja, četverorječja).1 Takva maksimalno kratka, ali semantički, estetski, strukturno i funkcionalno cjelovita i kompleksna djela mogu se pronaći i u sferi tradicionalnih usmenoknjiževnih žanrova (poslovice, izreke, zaklinjanja, zdravice, psovke i dr.), i u sferi pismeno-slikovnih žanrova suvremene gradske svakodnevice (grafiti, parole, transparenti, reklame, oglasi, spotovi), i među autorskim književnim žanrovima (lirika).2

2. Minimalni uvjeti narativnosti

Suvremena naratologija (teorija pripovjednih tekstova) čini neobično kompleksan sustav kategorija (usp. npr. Šmid 2003) koji pretendira ne samo na to da opiše umjetničke tekstove, nego isto tako i historiografske, znanstvene, pa čak i filozofske. »U svima se njima prepoznaje jedinstvena pripovjedna matrica kao organizacijsko načelo najprije čovjekova jezičnog, a potom i ukupnog odnosa prema svijetu« (Biti 2000: 329). Ovdje ne možemo poduzimati re-konstrukciju naratologije kao sustava koji polazi od kategorija kao što su pripovijedanje (naracija), pripovjedne instance (autor - pripovjedač - lik - čitatelj), fabula i siže (priča i diskurz), razine, tipovi i modusi »prezentacije naracije«, i sl. Naprotiv, ovdje ću pokušati odrediti onaj minimum koji će nam, nadam se, pomoći da razlikujemo kako narativ od ne-narativa (pripovjedno djelo od nepripovjednoga), tako i protonarativ od narativa. Čini se da upravo književne mikroforme (mikrodjela) mogu poslužiti kao polazište, odnosno kao vrijedna građa, pri provjeravanju - potvrđivanju ili odbacivanju - nekih, ponekad čak i temeljnih, naratologijskih postavaka.

Svojedobno je Gerald Prince ustvrdio da se »minimalna priča« sastoji od jednoga događaja i dvaju stanja (»statičnih događaja«). Prvo stanje prethodi u vremenu »aktivnomu događaju«, a drugo slijedi za »aktivnim događajem«. Pritom je posljednje (završno) stanje, koje je sa središnjim »aktivnim događajem« povezano ne samo vremenski nego i kauzalno, suprotno početnomu stanju: »Čovjek je bio sretan, zatim je susreo ženu, zatim je, kao rezultat toga, bio nesretan« (Prince 1973: 19). Ako je riječ o dvama suprotnim ali uzajamno neuvjetovanim »statičnim događajima« ili stanjima (stativ? events), to nije dostatno za stvaranje priče. Zato rečenica »John je bio bogat, zatim je postao siromašan« nije priča (Prince 1973: 20; 1987: 53). Da bi John upao u »priču«, on mora biti podvrgnut još jednomu, središnjemu, »aktivnomu događaju«: »John je bio bogat, zatim je putovao, zatim je, kao rezultat toga, bio siromašan« (Prince 1973: 22, 31).

Bez obzira na to što Prince uzima tri »događaja« kao komponente minimalne pripovjedne strukture (ustvari, on barata jednim događajem i dvama kvalitativno suprotstavljenim stanjima3), osnovano je pretpostaviti da minimalni narativ (koji bi zbog reduciranosti narativnih sastavnica bilo točnije nazivati protonarativom) može biti složen samo od dvaju događaja, koji se nalaze na dvjema vremenskim točkama, ali koji su povezani nekim logičko-semantičkim vezama (možda ne obvezatno uzročno-posljedičnim).

Ovdje se ima smisla prisjetiti primjera što ga navodi Frank Kermode u svojoj knjizi The Sense of an Ending. On kucanje sata (tik-tak) uzima kao »model zapleta« (a model what we call a plot), kao »organizaciju koja humanizira vrijeme pridajući mu formu; interval među tak i tik prikazuje čisto uzastopno, neorganizirano vrijeme koje moramo humanizirati« (Kermode 1968: 45). Tik je ljudska riječ za fizički početak, rođenje, tak je riječ koja označuje kraj, smrt. Tik je skromna geneza, tak - malaksala apokalipsa. Mi trebamo početke i krajeve stoga što bez njih ne možemo percipirati trajanje (duration).

Tik-tak je dobar primjer narativno-jezičnoga »očovječivanja« vremena ne samo zato što je tu onomatopejski označen sat (kao instrument za mjerenje vremena i kao simboličko-metonimijska slika vremena), nego još više zato što ti glasovi prikazuju (modeliraju) sam vremenski tijek. Dok, na primjer, rečenica »Sat kuca« čini opisnu strukturu (u tome smislu što je vrijeme tu dano preko verbalne slike - sata koji kuca), izraz tik-tak svojom ritmičko-zvukovnom organizacijom i semantikom prikazuje vrijeme kao događaj. U tome smislu danu verbalnu strukturu možemo smatrati (proto)narativnom. Drukčije govoreći, izraz tik-tak upućuje na protjecanje vremena, a ne govori (opisuje): »vrijeme teče«.

Iz rečenoga proistječe da kao središnju kategoriju pripovjednoga teksta valja smatrati događaj. Ne uključujući se u razgranatu naratologijsku diskusiju o tome terminu, događaj za naše potrebe možemo odrediti kao stjecaj ili splet okolnosti koji ima procesualnu narav, ali koji je ograničen u prostoru i vremenu (ima unutarnje vrijeme, odnosno razlikuje nutrinu od vanjštine) te unosi više ili manje radikalnu (bitnu) promjenu u postojeće stanje stvari. Stoga događajima možemo smatrati pojave kao što su rođenje, smrt, obolijevanje, svadba, kupnja, rat i dr. »Događaj« se razlikuje od »procesa« upravo svojom relativno jasnom prostorno-vremenskom razgraničenošću, tj. kratkovremenošću. Kada je riječ o književnome djelu, osobito valja istaknuti da splet okolnosti dobiva status događaja samo u okviru svijeta danoga djela, a nipošto izvan njega (usp. Faryno 2002: 68). Drukčije rečeno, događaji i radnje pojavljuju se kao funkcija svjetskoga sustava djela, i nemaju vrijednost sami po sebi.

Drugi minimalni uvjet narativosti jest uključivanje događaja u, tako reći, objektivan (objektiviran) temporalni niz (slijed) - ovdje je, dakle, riječ o uzajamnoj povezanosti događaja u »izvanjskome vremenu«. Nema nikakve dvojbe da upravo ugradnju temporalnosti u osnovu verbalne strukture treba smatrati jednim od razlikovnih obilježja pripovjednoga teksta (Ricoeur 1993). Tu misao pronalazimo već u Aristotela, koji je u svojoj Poetici (1450?) umjesto »vremena« upotrijebio pojam »radnja« i »događaj«: »Sámo oponašanje radnje jest priča [mythos]. Ustvari, pričom ja nazivam spoj događaja /.../« (Aristotel’ 1983: 652).

Osim događajno-temporalnih sastavnica (ili aspekata), bitnu ulogu u organizaciji pripovjednoga teksta igra i treći minimalni uvjet - logičko-semantička povezanost događaja. Bez nje ne može biti ni priče ni umjetničkoga oblika kao takva. Već smo spomenuli da se u naratologiji logičko-semantička povezanost događaja obično interpretira kao uzročno-posljedični odnos, ali pripovjedno vrijeme i pripovjedni događaji mogu biti povezani i teleologijskim (finalnim), gradacijskim ili nekim drugim mehanizmima i načelima.

Imajući na umu rečeno, narativ (odnosno pripovjedno djelo) možemo odrediti kao temporalnu i logičko-semantičku uređenost (prikaz) događaja u verbalnoj (ili općenito simboličkoj) građi.

Temporalna uređenost događaja pretpostavlja, prvo, njihovu raznovremenost, tj. njihov diskretan razmještaj u, kao minimum, dvjema različitim točkama »vremenske strijele«. Drugo, takav razmještaj događaja pretpostavlja (ili uvjetuje) njihovu vremensku usmjerenost (u skladu s načelom prije → poslije, ranije → kasnije sl.).4 Pri takvu shvaćanju događajne temporalnosti pojavljuje se, ipak, pitanje o mogućnosti narativne prezentacije istodobnih (simultanih) događaja. Drukčije rečeno, može li se od simultanih događaja stvoriti narativ? To je pitanje važno utoliko što se umjetnički oblik, očito, mora graditi na načelnoj (konačnoj) istodobnosti svih svojih elemenata i razina, jer bez istodobne skupljenosti »svega« nema ni »svijeta«, »cjeline«.

Na taj način, spomenuta tri momenta - događajnost, temporalnost i semantičko-logičku povezanost događaja - valja smatrati minimalnim, nužnim i dostatnim uvjetima narativnosti; iz njih se, kako izgleda, može izvoditi cjelokupna kompleksna mreža naratologijskih termina i pojmova. Književna djela koja zadovoljavaju samo te minimalne uvjete narativnosti nazivat ćemo protonarativima, dok ćemo oblike koji imaju i druga pripovjedna obilježja i strukture (autor odnosno autorski lik, pripovjedač, fabula, siže, likovi, dijalozi, motrište itd.) razumijevati kao prave ili potpune narative.5 S toga je motrišta moguće, ako ostanemo u sferi minijaturnih književnih oblika, neke poslovice i izreke svrstati u protonarative, a većinu viceva u prave narative.

3. Poslovice i izreke kao protonarativi

Polazeći od semantičko-logičke i temporalne veze među događajima u najmanjim poslovicama i izrekama, tj. onima koje se sastoje od dviju, triju ili četiriju riječi, možemo predložiti sljedeću klasifikaciju (hijerarhiju) poslovica i izreka. Pritom ćemo, kao što je rečeno, pod »događajem« razumijevati bilo koju verbalno-semantičku pojavu koja sama ima procesualno vremensku narav (tj. ima vlastito, »unutarnje vrijeme«), ali istodobno izaziva radikalnu promjenu u postojećem poretku stvari (rođenje, smrt, glad, prodaja, kupnja, susret, ženidba itd.).

a) U prvu grupu idu one paremije u kojima među »događajima« nema temporalnih veza i koje, prema tomu, nisu narativno strukturirane: »Mladost - ludost« (usp. i donekle narativiziranu inačicu »Mladost - ludost, starost - bez pameti«), »I jezik je vatra«, »Srce nije kamen«, »Krv nije voda«, »Noć očiju nema«, »Glad nije tetka« (ruska poslovica), »U jeziku je i med i jed«, »Velika ljubav - brža omraza«, »Nema štete bez koristi«, »Napad je najbolja obrana«, »Mrtvi ne ujedaju«, »Mrtvi se ne vraćaju«, i dr. U navedenim je slučajevima osnovno konstrukcijsko načelo utvrđivanje ili odricanje povezanosti među suprotstavljenim (oponiranim) pojavama (»događajima«). U danu skupinu poslovica idu i one zasnovane na prostornim odnosima (»Dobro je tamo gdje nas nema«, »Gdje je mnogo svjetla, tu je i mnogo sjene«), količinskim (»Koliko ljudi, toliko ćudi«), kvalitativnim (»Kakva kuća, takav gazda«) ili na jednostavnim subjektno-predikatnim vezama (»Bog ne spava«, »Ljubav je slijepa«, »Vrijeme je novac«, »Znanje je imanje«, »Oči su prozor srca«, »Obećanje je dug«, »Prigoda je napast«, »Kratkoća je sestra talenta«, »Srce ne vara«, »Brada ne čini filozofa«, »Odjeća čini čovjeka«, »Sve teče«, »Smrt je varalica«).

b) Zasebnu, kvalitativno novu grupu ne-narativnih poslovica čine one u kojima se među događajima zapažaju odnosi logičke, ali ne i temporalne prethodnosti. Tako u poslovici »Umri ja, umri vas svijet« - »ja« logički prethodi (i logički zahodi) »svijetu«, utoliko što je »ja« mišljeno kao nešto bez čega nije moguća predodžba »svijeta«, iako se čini očitim da stvari stoje upravo obrnuto, tj. da »svijet« vremenski prethodi i vremenski zahodi »meni«. Stoga se ovdje može govoriti o ironijskome (ili čak sarkastičnome) naboju koji karakterizira odnos između Ja i Svijeta. Slično je i u poslovici »Veća glava - više glavobolje«, gdje »veća glava« (veće znanje, viša spoznaja) logički prethodi »većoj glavobolji« (većim spoznajnim mukama, dvojbama, problemima). Jednako tako u poslovici »Sve se može što se hoće« »volja« prethodi »mogućnosti«, a u poslovici »Razlog je nad zakonom« »razlog« prethodi »zakonu« (s ovim posljednjim primjerom usp. narativno strukturirane inačice: »Zakon veže, razlog odrješuje« i »Zakon veže, a razlog steže«).

c) U sljedećoj grupi izreka i poslovica imamo dominaciju veza zasnovanih na semantičko-logičkoj prethodnosti, ali se naziru i temporalni odnosi. U poslovici »Gdje ima dima, ima i vatre« »dim« kao znak »vatre« upućuje na to da »vatra« već mora postojati da bi se pojavio »dim«, i to ne samo semantičko-logički, nego i vremenski odnosno materijalno (vatra → dim). Istu situaciju imamo u ovim primjerima: »Gdje je cvijet, tu je i med« (cvijet → med); »Gdje je med, tamo su i muhe« (med → muhe); »Gdje nije oca, nije ni lonca« (otac → lonac). (U vezi s navedenim primjerima usp. atemporalnu situaciju u sintaksno sličnim konstrukcijama: »Dobro je tamo gdje nas nema« ili »Gdje je mnogo svjetla, tu je i mnogo sjene«.) Vremenski se slijed, pak, jasno nazire i u primjerima tipa: »Bez muke nema nauke« (muka → nauka), »Kakva muzika, takav i ples« (muzika → ples), »Klin se klinom izbija« (klin 1 → klin 2, tj. klin koji se izbija i klin kojim se izbija). Iskaz »Dva bez duše, treći bez glave« pretpostavlja ovaj logičko-sintaksni odnos: »ako / kada .... tada«, tj. »Ako su (ili kada su) dva bez duše, (tada) treći ostaje bez glave«.

d) U sljedećoj su grupi primjera temporalni odnosi među događajima ravnopravni sa semantičko-logičkim, ili čak prevladavaju. Zato takve strukture i označujemo kao protonarativne. U ovome je kontekstu zanimljiva ruska poslovica »Ženitsja - peremenitsja« (»Oženit će se - promijenit će se«), koja bi se na naratologijski jezik Geralda Princea mogla prevesti ovako: »John je sada ovakav-onakav, zatim će se on oženiti, zatim će, kao rezultat toga, postati čestit čovjek«. (Ovdje se pojavljuje problem pripovijedanja u budućem vremenu, odnosno pitanje može li se narativ graditi na događajima koji se još nisu zbili. Kada je o protonarativima riječ, smatrat ćemo da je takva situacija ne samo moguća, nego i legitimna.) Sličan narativni mehanizam nalazimo i u sljedećim poslovicama, u kojima je drugi događaj u logičko-semantičkome i temporalnome pogledu izravan rezultat (posljedica) djelovanja prvoga događaja:

  • Ispeci pa reci. (priprema → izricanje);
  • Istinu reci, pa gledaj te uteci. (izricanje istine → bijeg);
  • Ne reci, ne kaj se. (ne-izricanje → ne-kajanje);
  • Jezik popuzne, a istina iskrsne. (nekontroliranje jezika → istina);
  • Tko istinu gudi, gudalom ga po prstima biju. (guđenje istine → udaranje po prstima);
  • Kako posiješ, tako ćeš i požnjeti. (sjetva → žetva);
  • Tko vjetar sije, buru žanje. (vjetar → bura, sijanje → žetva);
  • Tko žuri, vrat slomi. (žurba → lomljenje vrata);
  • Tko šuti, muti. (šutnja → mućenje);
  • Tko ljeti hladuje, zimi gladuje. (ljeto → zima, hladovanje → gladovanje);
  • Tko s vragom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju. (sadnja → razbijanje);
  • Kamo Turci s ćordom, tamo fratri s torbom. (ćorda → torba, Turci → fratri);
  • Jezik bježi gdje zub boli. (jezik → zub, bijeg → bol);
  • Oteto - prokleto. (nakon otimačine oteta stvar postaje prokleta, dakle otimačina → prokletstvo; usp. Zlo stečeno, zlo propade.);
  • Zemlja hrani, zemlja i sahrani. (hrana → sahrana);
  • Tko pljuje na nebo, na obraz mu pada. (pljuvanje → padanje, nebo → obraz).

Osobito zanimljiv slučaj skrivene (reducirane) narativnosti nalazimo u ruskoj poslovici »Grbavog će raka ispraviti«. Tu se nazire ovakva vremenska povezanost: grbavost → smrt → ispravljanje. Danu bi situaciju Prince, vjerojatno, pretvorio u »minimalnu priču« na sljedeći način: »John ima grbu, zatim će on umrijeti, zatim će se, kao rezultat toga, ispraviti«. (Danu situaciju možemo usporediti s onom u poslovici »Glina sve liječi«, gdje se pod »glinom« ne misli toliko na ljekovito blato, koliko na zemlju u koju dospijevamo nakon pokopa.) Još reduciraniji slučaj vremenske povezanosti nalazimo u sljedećem primjeru, koji osim predosjećaja naracije sadrži i finu egzistencijalnu autoironiju: »Smrt će naći razlog« (smrt → razlog). Svekoliko semantičko bogatstvo te poslovice, njezina bit i neotrovna ironija, koncentrirani su u riječi »razlog«. S naratologijskoga bi se motrišta poslovica mogla protumačiti ovako: shvaćena kao završni događaj života, smrt nema potrebe da opravdava samu sebe - samo priča o smrti zahtijeva takvo opravdavanje/osmišljavanje.

U ovu grupu poslovica mogu se ubrojiti i sljedeće: »Tko pita, ne skita«, »Tko čeka, dočeka«, »Kakav pozdrav, onakav i odzdrav«, »Bog dao, Bog i uzeo« i dr.6

Posebnu bi podgrupu ovdje mogle činiti poslovice u kojima »radnja« nije izražena glagolima, nego drugim vrstama riječi koje imaju (ili aktiviraju) vremenska značenja i vremenske odnose: »Iza smijeha plač«, »Iza žalosti radost«, »Mlad vojak, star prosjak«, »Mlada kurba, stara prosjakinja«, »Poslije boja koplje u trnje«.

Sretan spoj temporalnoga slijeda i gradacijske izgradnje smisla, odnosno semantičkoga intenziviranja, nalazimo u poznatome trorječju Gaja Julija Cezara (koji je, sudeći po svemu, i bio osnivač žanra trorječja): »Veni, vidi vici« - »Dođoh, vidjeh, pobijedih«. Upravo slučajevi u kojima se pri izgradnji protonarativa spaja temporalno i gradacijsko načelo čine prijelaz prema posljednjemu tipu poslovica.

U zasebnu grupu, koja je naratologijski osobito zanimljiva, idu one poslovice u kojima se događaji odvijaju istodobno, tj. u jednoj vremenskoj ravnini. Pa ipak, one čine jednu smisaonu cjelinu, svojevrstan narativ, jer se sastoje od dinamičnih pripovjednih sastavnica koje imaju »unutarnje vrijeme« i unutarnju procesualnost, a međusobno su spojene smisaonom vezom. U tome je pogledu indikativna poslovica »Misli mnogo, govori malo, a piši još manje« (Kekez 1996: 116), u kojoj se naracija (ako ona tu postoji) ne gradi na osnovi temporalnoga slijeda događaja (mišljenje → govor → pismo), nego na njihovoj smisaonoj i vrijednosno-kvantitativnoj gradaciji (mnogo → malo → manje): mišljenje je najvrednija, najkorisnija, ali i najmanje opasna djelatnost - zato se preporučuje mnogo razmišljati; govor je objektiviranje (intersubjektiviranje) misli, a to za sobom povlači odgovornost i potencijalnu opasnost - stoga treba malo govoriti (usp. »Vol se veže za rogove, a čovjek za riječ«); pismeni govor, shvaćen kao trajan i objektivan trag, u još višem stupnju pretpostavlja odgovornost i opasnost - zato se njime valja koristiti još manje.7

Događajna istodobnost odlikuje i poslovice tipa »Mjesec ne haje što pas laje«, »Hvali more, drž’ se kraja«, »Trpi, a pametuj«, »Nesrića ni ne ore ni ne kopa, i opet dobro živi«, »Ide vrijeme, nosi breme«, »Tko se hvali, sam se kvari«, »Tko ljubi, straši se«, »V zemljo nemremo, v nebo nas ne puščo«) itd. Valja uočiti da se u navedenim primjerima istodobnost (simultanost) događaja kompenzira njihovom raznomjesnošću i smještanjem na različite razine iskazne strukture, a njihova se smisaona veza ostvaruje s pomoću antitetičnih mehanizama (mjesec - pas, more - kraj, trpljenje - pametovanje, vrijeme - breme, hvaljenje - kvarenje, ljubav - strah, zemlja - nebo). U drugim, pak, slučajevima, kao što smo već vidjeli, moguće je npr. gradacijsko nadovezivanje (strukturiranje) »događaja« (»Vino viče, rakija skače, ječam trči«).

Osobit slučaj simultane prezentacije događaja čine tautologije tipa »Što je bilo, to je bilo«, »Što je učinjeno, to je učinjeno«, »Promašaj je promašaj«. Ustvari, riječ je o pseudotautologijama jer druga, ponovljena riječ pripada drugoj semiotičkoj razini - metaznakovnosti ili »drugotnomu modelativnomu sustavu«. Takvim ponavljanjem događaja na različitim onto-semiotičkim razinama (predmet/događaj - znak predmeta/događaja ili prvotni znak - znak znaka predmeta/događaja ili drugotni znak) dobiva se svojevrsna vertikalna naracija. Kao što se vidi, ona se ne zasniva na temporalno-kauzalnoj povezanosti događaja, nego na protu-supostavljanju različitih semiotičkih (znakovnih) razina na kojima se zbivaju naizgled jedni te isti događaji (usp. i iskaze tipa »Bog je Bog«, »Čovjek je čovjek«, »Majmun je majmun«, »Budala osta budala«, »Posao je posao«).8

4. Vic i njegova struktura

Gotovo sve definicije vica (kao usmenoga žanra suvremenoga urbanoga folklora) ističu njegovu događajno-pripovjednu narav. Na primjer, u knjizi Elene Dmitrievne Šmelev i Alekseja Dmitrieviča Šmeleva Ruski vic. Tekst i govorni žanr »ruski se vic« određuje kao »kratka usmena smiješna priča (rasskaz) o izmišljenu događaju s neočekivanim oštroumnim krajem, u kojoj djeluju stalni likovi poznati svim nositeljima ruskoga jezika« (Šmelevy 2002: 20; istaknuo J. U.). U toj definiciji izaziva sumnju samo postavka o načelnoj izmišljenosti (nerealnosti, fantastičnosti ili natprirodnosti) događaja (usp. također Šmelevy 2002: 13). Izgleda, naime, da se nije teško uvjeriti u suprotno, tj. da su vicevi načelno realistični: usp. makar ovaj primjer: »Vovočka je poželio postati predsjednik Rusije. I postao je« (Šmelevy 2002: 132).9 Stvar je vjerojatno u tome što događaji u vicu moraju biti ne samo realistični (vjerodostojni), nego i nevjerojatni (karikaturalni, ponekad čak fantastični ili natprirodni) (usp. Kurganov 1997: 10-11; Užarevič 2002). Drukčije rečeno, »onaj svijet« u vicu upućuje, kao pravilo, na »ovaj svijet«, na naš ovdašnji, svakidašnji život. To se tiče i tematike vica (»životni realizam«) i njegova jezika (»jezični realizam«).

Struktura vica određuje se kao tročlana (usp. npr. Solar 1980: 230; Babić 1995: 582; Kurganov 1997: 51; Užarević 2002: 52-53; Šmelevy 2002: 27) ili kao dvočlana (Kurganov 1997: 47-50; Šmelevy 2002: 131-133). Međutim, ta dva motrišta ne proturječe jedno drugomu.

Promatramo li vic kao pripovjednu strukturu (s prilično razvijenim narativnim sustavom koji uključuje pripovjedača-adresanta, publiku-adresata, likove, dijaloge, smjenu različitih motrišta i pripovjednih planova, temporalnu i logičko-semantičku postupnost događanja-radnje), tada se trojna raščlamba čini primjerenijom.10 Ali ako se pođe od poente kao semantičke i strukturne jezgre vica, možemo reći da dio vica koji prethodi poenti čini prvi dio, a sama poenta (kraj) - drugi, osnovni dio. Drugim riječima, krenemo li od početka vica - možemo reći da je »prirodnija« trodijelna struktura; a ako se pođe od kraja - nameće se logika dvodijelnosti (jer se poenta suprotstavlja ostatku vica).

Pri razmatranju vica kao tročlane kompozicije, valja uočiti da se prvi kompozicijski dio vica sastoji od veoma koncizne i u sintaksnome pogledu klišeizirane rečenice koja upućuje na situaciju, temu ili problem vica. To je obično ili izjavna rečenica (s ovakvim slijedom rečeničnih dijelova: na prvome je mjestu predikat, izražen glagolom u prezentu, za njim slijedi subjekt (a može i obrnuto), zatim dolaze ostali rečenični dijelovi; usp. Šmelevy 2002: 34), ili upitna rečenica, ili jednostavno »parola«, »oglas« i sl.: »Sjedi Čukč na obali mora i puši lulu«, »Susreću se dva stara prijatelja na godišnjicu svadbe jednoga od njih«, »I tako, Ivane Ivanoviču, odlučili ste ne putovati u Soči?«, »Zašto plačeš, Vovočka?«, »Parola nad blagovaonicom oblasnoga komiteta«, »Oglas« i sl.

Gledano s čisto naratologijskoga motrišta, najzanimljiviji je drugi dio vica, jer se upravo u njem najjasnije očituje pripovjedna narav ove male forme. S obzirom na to da se u drugome dijelu razvija ono što je bilo započeto ili najavljeno u prvome, valja uzeti u obzir da opća duljina vica ovisi upravo o drugome (središnjem) dijelu. Pritom su moguća ova tri slučaja.

Ponajprije, drugi dio vica ne mora biti tekstualno izražen (materijaliziran), tj. poslije uvoda (prvoga dijela) odmah slijedi završnica vica - njegova poenta. U tome slučaju govorimo o nultoj naraciji ili o minus-pripovijedanju: »Lozinka iznad blagovaonice oblasnoga komiteta: »Naša partija byla, est’ i budet est’!« (Roga i kopyta 1994: 436); »›I tako, Ivane Ivanoviču, odlučili ste ne putovati u Soči?‹ ’Ne, ove godine ne putujemo u Jaltu. U Soči nismo putovali prošle godine.‹« (Roga i kopyta 1994: 100). »Raspisan je natječaj za najbolji namještaj za male stanove. Prvo je mjesto zauzela noćna posuda s ručkom unutra« (Roga i kopyta 1994: 35). Situacija s »nultim« drugim dijelom u nekome smislu odgovara vicevima sa strukturom pitanje-odgovor, u kojima nakon pitanja često slijedi pauza odnosno iščekujuća šutnja, kao jasno raspoznatljiv drugi dio vica, nakon čega slijedi odgovor ili »rješenje«. Drukčije govoreći, ovdje se između početnoga i završnoga dijela ubacuje svojevrsna mentalna pauza ispunjena bezglasnim očekivanjem završnice-odgovora-raspleta:

- Što je Gorbačevljeva politika: progres ili obmana?

- Progres obmane.

(Roga i kopyta 1994: 399)

Druga je mogućnost sadržana u tome da se drugi strukturni dio vica ispuni više ili manje razvijenim pripovijedanjem ili replikama likova, tako da pripovijedanje i replike zauzimaju središnju zonu vica i prethode poenti. Dani je slučaj najobičniji i najčešći način izgradnje vica.

Susreću se dva stara prijatelja na godišnjici svadbe jednoga od njih.

- Pa kako ti se sviđa bračni život?

- Pa kako - ne smije se piti, ne smije se pušiti...

- Vjerojatno žališ?

- Žaliti se također ne smije...

(5000 lučših anekdotov 2001: 67-68)

Odmah pada u oči da citirani vic na svoj način obrađuje (razvija?) istu problematiku s kojom smo se već susreli u poslovici »Ženitsja - peremenitsja« (»Oženit će se - promijenit će se«). (Ta su dva primjera dobar povod za usporednu analizu dvaju žanrova - poslovice i vica, protonarativa i narativa. Takva se kratka usporedna analiza nudi nešto niže.)

Kao treća mogućnost, koja proistječe iz razgranavanja središnjega (drugoga) dijela vic?, pojavljuju se dugi vicevi u kojima otkrivamo različite narativne postupke - ponavljanja, varijacije, interpolacije, gradacije i sl. Evo prilično suzdržana primjera te vrste: »Sjedi Čukč na obali mora i puši lulu. Netko trči k njemu i kaže: ›Jelen ti je pao u more!‹ Čukč mirno puši lulu. Nakon nekoga vremena k njemu opet netko trči i kaže: ›Još ti je jedan jelen pao u more!‹ Čukč sjedi, puši lulu. Nakon nekoga vremena opet netko trči i kaže: ›Treći ti je jelen pao u more!‹ Čukč kao i prije sjedi, puši lulu. Napokon mu netko pritrčava i viče: ›Svi su ti jeleni popadali u more!‹ Čukč vadi lulu iz usta i kaže: ›Tendencija, ipak‹« (Šmelevy 2002: 54).11

Treći, posljednji dio vica jest njegov kraj, poenta. To je najvažniji dio, bez kojega nema vica kao zasebna književnoga žanra. Iz navedenih primjera nije teško vidjeti da završnica ima veoma malen udio u verbalnoj masi vica - ona se smješta u kratkoj rečenici (ili dijelu rečenice), a često se svodi na jednu riječ ili čak na jedan glas (slovo). O tome će poslije biti više riječi. Ovdje je važno istaknuti da poenta ujedno i dovršuje i ukida ne samo naraciju, nego i cjelokupnu semantiku koja se uspostavlja u dijelovima teksta što prethode završnoj, kulminacijskoj točki. Ali je pritom isto tako važno reći da poenta ne može sama izgraditi vic - njoj su životno potrebni narativni dijelovi, kojima se ona hrani i bez kojih ne može oblikovati ni tijelo ni duh vica.

Strukturno-kompozicijska tročlanost vica upućuje na simetričan raspored verbalnih masa u njem (dakako, u kombinaciji s funkcionalnom asimetrijom tih verbalno-strukturnih sastavnica): početak i kraj zauzimaju veoma malen verbalni prostor, a sredina, koja se pojavljuje kao svojevrsna os simetrije među početkom i krajem, može biti ispunjena, kako sam već pokazao, verbalno-narativnom građom različite duljine.

Ideja strukturne dvočlanosti vica, koja polazi od suprotstavljenosti poente i dijela koji poenti prethodi, obično operira kategorijama zapleta i raspleta, zadavanja zadaće i rješenja (kvazirješenja) zadaće, dugačka početka i kratka kraja. Pritom ovdje početak i kraj nisu samo asimetrični u strukturnome i funkcionalnome pogledu, nego pripadaju i različitim protegama, tj. različitim semiotičkim i emocionalno-psihološkim sustavima (usp. Kurganov 1997: 19, 34, 37 i dr.). Upravo njihovo »sudaranje« ili, točnije, »promašivanje« i stvara poentu.

5. Narativno razvijanje i svijanje u vicu

Nema dvojbe da u vicu postoji temporalna i logičko-semantička usmjerenost radnje (događaja) i da je vic u tome smislu prava narativna struktura. Narativna usmjerenost vica može biti izražena različitim formulama: početak → sredina → kraj; zaplet → rasplet; zadavanje problema → rješenje problema; očekivanje → zadovoljenje; pitanje → odgovor i sl.

Poslovica »Oženit će se - promijenit će se« i vic o dvama prijateljima koji se susreću na godišnjici svadbe jednoga od njih upućuju na razlike u narativnome ponašanju dvaju tipova tekstova - od kojih je jedan protonarativ, a drugi narativ.12 Opet se možemo vratiti Geraldu Princeu te razmisliti o tome kako bi on danu poslovicu preveo na svoj naratologijski (meta)jezik, ali tako da ovaj put u obzir uzme i iskustvo vica: »John je pio i pušio, zatim se oženio, zatim je, kao rezultat toga, prestao piti i pušiti«. Sam se vic, dakako, ne zadovoljava takvim narativnim minimumom (»minimalnom pričom«). Za razliku od poslovice,13 u njem situacija postaje životnija, ispunjena konkretnijim detaljima: prije stupanja u brak John je pio i pušio, a poslije vjenčanja prestao je i s jednim i s drugim. Ali u vicu je još važnije (najvažnije) to da je do rečenih promjena došlo nasilno, što dovodi u pitanje njihovu pozitivnu narav. Tri puta ponovljeno »ne smije se« (dvaput u vezi s fiziologijskom aktivnošću: »ne smije se piti, ne smije se pušiti«, a treći put u vezi s mentalnom: »žaliti se također ne smije«) upućuje na svojevrsno ispiranje mozga kao proceduru i kao krajnji rezultat bračnoga života. Na taj se način događaji - koji su po definiciji uzrok radikalnih promjena u narativnome procesu - u vicu defunkcionaliziraju, obesmišljuju, tj. denarativiziraju. (Izrazit primjer toga kako zahtjev za prekomjernom funkcionalizacijom rezultira antifunkcionalnošću i apsurdom imali smo u vicu o noćnoj posudi s ručkom okrenutom unutra, koja je bila predviđena za stan s malom kvadraturom.) Za razliku od poslovice, analizirani vic baca jarko svjetlo (točnije bi bilo reći: jarko sumnjičavo svjetlo) na jednu od, još uvijek, temeljnih institucija suvremenoga društva - instituciju braka.14 Stoga nije čudno da brak ide u red najomiljenijih i najstalnijih tema viceva, i kao takav zaslužuje ozbiljna i opsežna psihologijska, sociologijska, kulturologijska i antropologijska istraživanja.

Pripovjedni postupci u vicevima pokazuju da u njima nije moguće razlikovati događaje od ne-događaja, što postavlja problem narativizacije nedogađajnosti. Naime, postoji cijeli niz (ili čak tip) viceva koji su izgrađeni na narativnome razvijanju ne-događaja. U ovome kontekstu još se jednom prisjetimo već citirana vica u kojem Ivan Ivanovič referira o tome kako je odlučio da ove godine ne putuje u Jaltu, a u Soči nije putovao prošle godine. Kao dobar primjer izgradnje »priče« od ne-događaja mogu poslužiti i ovi vicevi:

Na jednome križanju u Chicagu shrpio se narod.

- Zašto se skupilo toliko ljudi? - pita prolaznik - Što se dogodilo?

- Ništa, - odgovara drugi prolaznik. - Ali svatko se u to hoće uvjeriti sam.

(Roga i kpoyta 1994: 143)

***

- O, mister Brown, kako ste se promijenili! Prije ste imali gustu kosu, a sada ste ćelavi, lice vam je bilo crveno, a sada je blijedo, bili ste punašni, a sada ste tako mršavi!

- Ali ja nisam mister Brown!

- Zamisli, čak je i prezime promijenio!

(Roga i kopyta 1994: 116)

Osobito je dobar posljednji primjer u kojem se jasno nazire svojevrsna antilogika kao temelj narativne strategije i postizanja poente. Naime, jedna lažna premisa (da je riječ o misteru Brownu) vodi prema hiper-lažnomu (apsurdnomu), ali s motrišta početne lažnosti - istodobno i hiper-logičnomu zaključku: radikalna fizička promjena mora voditi prema promjeni identiteta odnosno prezimena. Pritom kraj vica (»čak je i prezime promijenio«) izravno upućuje na početak (»kako ste se promijenili«), osiguravajući na taj način efektnu - prstenastu - zatvorenost strukture.

Gore navedeni vicevi pokazuju da događaji nisu toliko naši »rekonstrukti« koliko »konstrukti« (usp. Šmid 2001: 29). Pritom, s naratologijskoga motrišta, takvi »konstrukti« nipošto nisu manje stvarni nego događaji shvaćeni kao »rekonstrukti« izvanjskih, »objektivnih« ili »protonarativnih« (u smislu Paula Ricoeura i Philippa Lewina) zbivanja.

U kontekstu »konstruiranja« događajnosti treba, kako se čini, promatrati i prilično čestu pojavu narativizacije logičkih i drugih apstraktno-semantičkih odnosa. Riječ je o inkorporiranju matematičkih pojmova ili apstraktno-kauzalnih odnosa tipa »ako ovo ..., tada ono« u događaje koji se razvijaju u vremenu i svijaju se u priču.

- Zašto plačeš, Vovočka?

- Mama je rekla tati da je magarac, a tata je odgovorio mami da je krava.

- Pa što s tim?

- A tko sam onda ja?

(Roga i kopyta 1994: 116)

***

Otišao Vasilij Ivanovič u akademiju ispit polagati. Nakon nekoga vremena evo ga nazad. Pet’ka pita:

- No, jesi li položio?

- Nisam, Pet’ka. Dali mi zadaću - koliko će biti nula pet plus nula pet. Nutrinom osjećam da je litra, a matematički dokazati ne mogu.

(Roga i kopyta 1994: 14)

Vovočkinu je dilemu shematski moguće izraziti ovako: magarac-životinja + krava-životinja = Vovočka-čovjek?, ? Čapaevljevu dilemu ovako: 0,5 + 0,5 = litra-cijelo? Kao osobito efektna i učinkovita - u smislu pretvorbe apstraktnoga u konkretno-narativno - čini se hrvatska »antiposlovica« (o tome terminu usp. Val’ter i Mokienko 2005) »Cogito, ergo SUP« (Babić 1995: 205; SUP - »sekretarijat unutarnjih poslova, milicija«). Ovdje se Descartesova filozofska maksima (»Cogito, ergo sum«) odjednom pretvara u šaljivo-kriminalističku priču: »Ja mislim, stoga me progoni policija«, tj. »postojanje« (sum) pretvara se u »bijeg« ili u »zatvor« - kao rezultat policijskoga progona (SUP).

Dosad smo se bavili aspektima pripovijedanja u vicu, ali valja imati na umu da vic funkcionira i kao dio (element) komunikacijskoga procesa koji je širi nego on sam - npr. prijateljskoga razgovora, zdravice ili razgovora za stolom (Kurganov 1997: 13, 17, 25, 47, 49-50; Šmelevy 2002). Čak je moguće govoriti o posebnome razgovornome žanru - »pričanju viceva« (ne prepričavanje, ne izgovaranje, ne čitanje, nego upravo pričanje; usp. Šmelevy 2002: 20).

Jedno je od bitnih obilježja vica - njegova ponovljivost (reproduktivnost): »u govornome žanru pričanja vica on se ne generira iznova, nego se reproducira« (anonimnošću i ponovljivošću vic se razlikuje od šale koja se stvara ad hoc i ima autora; Šmelevy 2002: 21). Nije stoga čudno da su vicevi, zajedno s poslovicama, aforizmima, djelima usmenoga pjesničkoga stvaralaštva, modom, vjerskim dogmama i sl., jedan od slučajeva takozvanih memova ili replikatora - osnovnih jedinica (kvantova) kulture koje odgovaraju pojmu gena u biologiji i šire se analogno virusnoj zarazi.15

Brzo, zarazno širenje viceva u kulturnome prostoru povezano je ne samo s njihovom lakom reproduktivnošću, nego i s njihovim, tako reći, jednokratnim učinkom. Stvar je u tome da vic ne računa na ponavljanje na jednome te istome mjestu ili u jednome te istome društveno-kulturnome kontekstu - on se ponavlja (reproducira) samo na različitim, uvijek novim zonama kulturnoga prostora. Za razliku od molitve ili lirske pjesme, vic živi ekstenzivno, osvajanjem izvanjske sredine, a ne intenzivno (samoudubljivanjem). S kratkotrajnim životom vica na jednome mjestu slaže se i činjenica da »pričanje viceva« u konkretnim situacijama ne traje više od sata ili dva - nakon toga nastupa zasićenost i zamor (usp. Babić 1995: 590). Stoga se na vic u cijelosti može primijeniti ono što je Georg Christoph Lichtenberg u svoje vrijeme izrekao o misli (a što je, zapravo, točna definicija mema): »Jedan rađa misao, drugi ju krsti, treći s njom rađa djecu, četvrti ju posjećuje na samrti a peti ju sahranjuje« (usp. Freud 1969: 93).

S rečenim je povezana i težnja viceva da žive u skupinama - serijama ili ciklusima. Čini se da riječ serija točnije nego riječ ciklus upućuje na narav veza u takvim skupinama. Ciklus je dvocentrična struktura: jedno je središte (sila privlačenja) smješteno u pojedinim djelima, a drugo - u ciklusu kao cjelini. Snaga tih dvaju središta nije jednaka jer su veze unutar pojedinoga djela ipak jače nego sile koje povezuju jedno djelo s drugima i s ciklusom kao cjelovitom strukturom. Pritom svako pojedino djelo, koje ulazi u ciklus, zauzima u ciklusu točno određeno mjesto (promjena mjesta uvjetovala bi ili razbijanje ciklusa, ili njegovu bitnu preinaku), a sam je ciklus - zatvorena struktura. Suprotno tomu, serija viceva, iako je povezana s jednom osobom (»junakom«) ili s jednim događajem, jest otvorena (nezavršena) struktura, sa sastavnicama koje su međusobno veoma slabo ili nikako povezane. Drugim riječima, pojedini vicevi kruže oko neke osobe ili događaja, izražavajući opću »pobudu vremena«, ali pritom svaki vic kao da se neposredno povezuje s »temom«, a nikako ili jako slabo s svojim susjedima u seriji. Serija je viceva, dakle, svojevrstan kolaž koji ipak daje dojmljivu i realističnu predodžbu o nekoj (javnoj) osobi, događaju, vremenu.

Necikličnu narav serije viceva potvrđuje i odsutnost jedne (povezne) pripovjedne crte u takvoj seriji - svaki vic ostaje »naracija (i vrijeme) u sebi«, a ne uključuje se u neku »vanjsku priču« ili »vanjsko vrijeme«. Druga je stvar - nastavljanje već poznatih viceva, tj. slučaj kada se jedan vic nadovezuje na »protovic« (v. Šmelevy 2002: 125-126), ili slučajevi »pamćenja žanra« - kada se u različito vrijeme i na različitim kulturno-geografskim prostorima pojavljuju inačice jednoga te istoga vica (s lako prepoznatljivim promjenama imena likova, okolnosti i sl.).16

6. Poenta - smisaona implozija

Bit, duša, smisaono središte vica jest njegov kraj ili poenta. Ali kraj nije samo povratak početku (bez takva povratka, tj. bez spajanja kraja s početkom nema oblika kao smisaone, prostorne i vremenske zatvorenosti), nego i povratak svim prethodnim dionicama teksta. U vicu se sve kreće prema kraju, sve je podvrgnuto kraju, pa ipak - kraj nastupa kao nešto neočekivano, nepripremljeno, antiteleologično. Vicu je potrebna »finalna katastrofa«, »radikalna smjena cjelokupne uspostavljene hijerarhije značenja« (Kurganov 1997: 38, 19). Čini se, međutim, da povratak kraja na početak, koji (povratak) kao posljedicu ima »zatvaranje« strukture (kako bi to rekla Barbara Herrnstein Smith), tj. stvaranje forme, ne bi trebalo opisivati kategorijama sudara i eksplozije, nego kategorijom smisaone implozije. Implozija je obrnuta eksplozija, eksplozivno kretanje u nutrinu sustava, njegovo samourušavanje. Ali u slučaju vica, kao što ću nastojati pokazati, samourušavanje ili samoukidanje smisla paradoksalno utvrđuje (izgrađuje) sam sustav.

Kako je rečeno, pojam implozije ne opisuje susret početka i kraja vica (strukturu vica ovdje razumijevamo kao dvočlanu) kao sudaranje ili suprotstavljanje smislova, nego kao ukidanje (anuliranje) prethodnoga smisla u »crnoj rupi« kraja, ali i kao povratno, a samim tim i završno, utvrđivanje smisla (ili »smisla«) utemeljena na ideji zatečenosti, praznine ili »ničega«. Stvar je u tome da početak i kraj vica, kako ističe Efim Kurganov, nisu smješteni samo u različitim dijelovima strukture, nego oni pripadaju i različitim semiotičkim sustavima, odnosno »različitim dimenzijama bez uzajamna kontakta« (usp. Kurganov 1997: 37, 45). Ali »kontakt« se, kao što znamo, ipak ostvaruje, i to na paradoksalan način, tj. kao kontakt koji se očituje kao nenalaženje ili promašivanje. Implozija koja se događa u završnici vica jest, dakle, »promašajno nalaženje« različitih razina i različitih semantičkih i aksiologijskih sustava.

Osnovna teškoća koja proistječe iz takve situacije jest potreba da se odredi kojemu »sustavu« pripada završnica vica. Stvar je u tome da je poenta - i ne-sustav, i ne-kaos.17 Utoliko je ovdje uputno da se pozovemo na kategoriju »ništa« kojom se poslužio Kant u svojoj odredbi smijeha (u knjizi Kritika moći rasuđivanja): »Das Lachen ist ein Affekt aus der plötzlichen Verwandlung einer gespannten Erwartung in nichts« - »Smijeh je afekt koji nastaje iz nagle preobrazbe napetoga očekivanja u ništa« (Kant 1976: 170; 1977: 273). Valja obratiti pozornost na to da Kant inzistira upravo na pretvorbi očekivanja u »ništa«, a ne »u pozitivnu suprotnost očekivanoga predmeta« (1976: 170; 1977: 274). Prevede li se Kantova odredba na naratololgijski jezik, »smijeh« bi odgovarao vicu, »napeto očekivanje« - narativnomu (prvomu) dijelu vica, a »ništa« - završnici vica ili poenti. Pritom je finalna implozija smisla praćena eksplozijom smijeha,18 tj. razumijevanjem vica. Tako smijeh - kao očitovanje razumijevanja - nije samo bitan moment vica (on je svojevrstan žig koji znači: »eto, to je vic« ili: »u tome je vic«), nego i vrlo kompleksan oblik mentalno-spoznajne aktivnosti. Zato bi se moglo reći da su vic, poenta i smijeh neka vrsta testa inteligencije - ako nikakve druge, tada jezične.

Pretvorbu napetoga očekivanja u ništa, tj. prijelaz prvoga (narativnoga) dijela vica u drugi (završni), prilično dobro ilustrira primjer na koji se poziva i Freud u svojoj knjizi Vic i njegov odnos prema nesvjesnomu:

Lupež kojega u ponedjeljak vode na gubilište kaže:

- No, ovaj tjedan dobro počinje! (Freud 1969: 235).

Ovdje se strukturno »ništa«, koje je svojstveno svakomu vicu«, sretno spaja sa semantičko-egzistencijalnim »ništa«, tj. sa skorom smrću lika. Istodobno se u vicu jasno razaznaje izmjena i nepodudaranje (promašivanje) semiotičko-aksiologijskih sustava prvoga i drugoga dijela. Vic se otvara visoko dramatičnim i tragičnim događajem: čovjeka osuđena na smrt vode na gubilište. Situacija je »granična« u svakome smislu: pozicija čovjeka pred licem smrti aktivira i intenzivira mnogobrojna egzistencijalna, psihologijska, etička, općeljudska pitanja. Govoreći Kantovim jezikom, »napeto očekivanje« daljnjih događaja ne može biti napetijim. Ali drugi dio vica ukida (poništava) sav taj sustav očekivanja. Promjena je sadržana u snižavanju plana pripovijedanja, tj. u aktiviranju »radikalno drukčijega« komunikacijskoga i aksiologijskoga koda. Umjesto buduće tragične vječne praznine koja čeka lupeža dolazi početak još jednoga tjedna kao dosadan, banalan svakodnevni događaj. S jedne strane, dakle, imamo vječnost (odnosno pogubljenje kao početak vječne praznine), a s druge ponedjeljak (početak tjedna) kao djelić ljudskoga života ispunjena običnim svakidašnjim događajima i brigama. Rezultat je - osebujno prevladavanje apsurda i tragike smrti putem njezine banalizacije, tj. putem njezine pretvorbe u običnu, svakodnevnu pojavu. Drukčije rečeno, smrt nije to što ona jest - najfatalniji, najtajanstveniji i najtragičniji događaj ljudskoga života. (Usp. sličnu situaciju u vicu o Čukču i jelenima, gdje serijska, tragična, posve realna smrt jelena izaziva zaključnu apstraktno-pseudoznanstvenu, apsurdnu konstataciju: »tendencija, ipak«.)

Implozivna narav vica najjasnije se očituje u tendenciji da se sva verbalna masa (materija) vica pretoči u jednu točku - poentu. Postoje mnogi vicevi u kojima se poenta svodi samo na jednu riječ ili čak na jedno slovo ili glas. Tako se u sljedećem primjeru poenta svodi na posljednju riječ:

Sjede na klupici dva homića, kad odjednom pored njih prođe lijepa djevojka. Jedan homić kaže drugomu:

- Prvi put žalim što nisam lezbijka!

(5000 samyh lučših anekdotov 2001: 62)

Riječ »lezbijka«, koja, usput rečeno, upućuje na izraz »dva homića« s početka vica, neočekivano nas suočava s dosljednim antilogičnim (ili hiperlogičnim) zaključkom: zašto bi homoseksualac morao sebe shvaćati ili određivati kao heteroseksualca ako mu se svidjela osoba suprotnoga spola? Zašto on u takvu slučaju ne bi žalio što nije homoseksualac suprotnoga spola, tj. lezbijka, jer njemu ne pada na pamet da mijenja ili iznevjeruje svoju homoseksualnu narav!

U »Cogito, ergo SUP«, vidjeli smo, izmjena jednoga (opet posljednjega) slova/glasa uvjetuje radikalnu (vicovitu) izmjenu cijeloga iskaza, aktivirajući igrivo naslojavanje različitih riječi (sum - SUP), različitih jezika (latinskoga i hrvatskoga) te različitih društvenih sfera i vrijednosti (filozofije i politike, slobodnoga izražavanja mišljenja i ideologijske represije).

Veoma je važno još jednom istaknuti da se semantički proces ne završava u »crnoj rupi« poente (kao što - u svemirskim uvjetima - u crnim rupama »nestaje« svjetlost i zvjezdana materija), nego je stvar obrnuta: ta »crna rupa« ili poenta baca jarku povratnu semantičku svjetlost, čime efektno dovršuje i formalnu i semantičku izgradnju vica. Kako god neočekivana mora biti poenta, ona istodobno mora čuvati kompozicijsko-semantičku vezu s početkom i sa svim prethodnim dionicama teksta. Zato u vicevima što sam ih ovdje navodio »SUP« upućuje na »cogito«, »lezbijka« na »homića«, »unutra okrenuta ručka noćne posude« na »stan male kvadrature«, »početak tjedna« na »ponedjeljak«, »matematički dokaz« na »ispit«, »progres obmane« na »politiku«, »Vovočka-čovjek« na »mamu-i-tatu-životinje«, itd. i t. sl. Uspjeli vicevi, na taj način, skrivaju u sebi tajnu efektne zatvorenosti (završenosti, kompaktnosti) verbalnoumjetničke strukture, bez obzira na to (ili baš zato) što se njihova zatvorenost paradoksalno gradi na neočekivanosti kraja, na logičkoj i semantičkoj inkompatibilnosti sastavnica, na implozivnoj naravi cjelokupne strukture.

7. Umjesto zaključka

Književni minimalizam zaslužuje, kao što smo se uvjerili, osobitu istraživačku pozornost. U kontekstu minimalističkih oblika - narativne strukture, koje se grade na temporalnoj i logičko-semantičkoj povezanosti događaja, upućuju na problem vremenskoga svijanja i vremenske zrcalnosti kao mehanizama koji bitno sudjeluju u stvaranju jezičnih umjetničkih oblika. Perceptibilnost i relativna strukturna transparentnost književnih mikrooblika mogu stimulirati potragu za dubinskim i kompleksnim umjetničkim (estetskim) smislovima, obećavajući važna i zanimljiva spoznajna postignuća.

Zagreb, 1. studenoga 2005.

Literatura

  • Aristotel’. 1983. Sočinenija v četyreh tomah. Tom 4, Moskva: Akademija nauk SSSR, Institut filosofii, Izdatel’stvo »Mysl’«.
  • Babić, S. 1995. Hrvatski politički vicevi, Zagreb: Naklada P.I.P.
  • Bal, M. 2000. Naratologija. Teorija priče i pripovedanja [Die theorie van vertellen en verhalen], Beograd: Alfa, Narodna knjiga.
  • Biti, V. 2000. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Zagreb: Matica hrvatska.
  • Dal’, V. 1978 - 1980. Tolkovyj slovar’ živogo velikorusskogo jazyka, I-IV, Moskva: Russkij jazyk.
  • Dal’, V. 1989. Poslovicy russkogo naroda. Sbornik V. Dalja v dvuh tomah, Moskva: Hudožestvennaja literatura.
  • Èpštejn, M. 2000. »Slovo kak proizvedenie: o žanre odnoslovija«, u: Novyj mir, Moskva, No. 9, 204-215.
  • Faryno, J. 2002. »Neskol’ko voprosov k narratologii«, u: Alfavit. Filologičeskij sbornik, Smolensk: Smolenskij gosudarstvennyj pedagogičeskij universitet, 59-71.
  • Freud, S. 1969. Dosetka i njen odnos prema nesvesnom [Der Witz und seine Beziehung zum
  • Unbewussten], Novi Sad, Beograd: Matica srpska.
  • Grlić, D. 1974. Estetika. Povijest filozofskih problema, Zagreb: Naprijed.
  • Herrnstein Smith, B. 1970. Poetic Closure. A Study How Poems End, Chicago, London: TheUniversity of Chicago Press.
  • Jolles, A. 1978. Jednostavni oblici [Einfache Formen], Zagreb: Matica hrvatska.
  • Kant, I. 1976. Kritika moći rasuđivanja, Zagreb: Naprijed.
  • Kant, I. 1977. Kritik der Urteilskraft, Frankfurt am Main: Suhrkamp Taschenbuch Verlag.
  • Kekez, J. 1996. Poslovice, zagonetke i govornički oblici, Zagreb: Matica hrvatska.
  • Kurganov, E. 1995. Literaturnyj anekdot puškinskoj èpohi, Helsinki: Helsinki University Press.
  • Kurganov, ?. 1997. Anekdot kak žanr, Sankt-Peterburg: Akademičeskij proekt.
  • Lewin, Ph. 1997. »The Ethical Self in the Play of Affect and Voice«
  • Lotman, Ju. 1992. Izbrannye stat’i, Tallin: Aleksandra.
  • Kermode, F. 1968. The Sense of an Ending. Studies in the Theory of Fiction, London, Oxford, New York: Oxford University Press.
  • 5000 samyh lučših anekdotov. 2001. Minsk: Sovremennyj literator. Avtor-sostavitel’ T. G. Ničiporovič.
  • Prince, G. 1973. A Grammar of Storie. An Introduction, Mouton, The Hague, Paris.
  • Prince, G. 1987. A Dictionary of Narratology, Lincoln and London: University of Nebraska Press.
  • Ricoeur, P. 1993. Priča i vreme [Temps et récit], Sremski Karlovci, Novi Sad: Knjižarnica Zorana Stojanovića.
  • Roga i kopyta. Nepreryvaemoe izdanie. 1994. Moskva, Kiev: NKP, Atika. Sostavlenie: L. V. Harčuk, A. Š. Bakieva.
  • Solar, M. 1980. Ideja i priča. Aspekti teorije proze, drugo, prošireno izdanje, Zagreb: Znanje.
  • Škreb, Z. 1949. Značenje igre riječima, Zagreb: JAZU.
  • Škreb, Z. 1968. »Sitni i najsitniji oblici književnosti«, u: Umjetnost riječi, Zagreb: Hrvatsko filološko društvo, XII, 39-48.
  • Šmeleva, E. Ja. i Šmelev, A. D. 2002. Russkij anekdot. Tekst i rečevoj žanr, Moskva: Jazyki russkoj kul’tury.
  • Šmid, V. 2001. »Narrativnye urovni ›sobytija‹, ›istorija‹, ›naracija‹ i ›prezentacija narracii‹«, u:
  • Tekst. Intertekst. Kul’tura, Moskva: Azbukovnik, 25-40.
  • Šmid, V. 2003. Narratologija, Moskva: Jazyki slavjanskoj kul’tury.
  • Užarević, J. 2002. »Karikaturnost’ ›filosofskogo anekdota‹«, u: Alfavit. Filologičeskij sbornik,
  • Smolensk: Smolenskij gosudarstvennyj pedagogičeskij universitet, 51-56.
  • Užarević, J. 2003. »Problem ponavljanja prekinutoga ponavljanja«, u: Književna smotra, Zagreb, br. 127 (1), 37-44.
  • Užarević, J. 2005. »Maksimum minimuma. Minimalistički jezičnoumjetnički tekst«, u: Ivo
  • Pranjković (ur.), Od fonetike do etike. Zbornik o sedamdesetogodišnjici prof. dr. Josipa Silića, Zagreb: Disput, 335-349.
  • Val’ter, H. i Mokienko, V.M. 2005. Antiposlovicy russkogo naroda, Sankt-Peterburg: Neva.
  • Žukov, V. P. 2000. Slovar’ russkih poslovic i pogovorok, Moskva: Izdatel’tvo »Russkij jazyk«.