Leo Rafolt

Zapostavljeno djelo koje zaslužuje život na sceni

Na taraci Umjetničke škole, u sklopu dramskoga programa 58. dubrovačkih ljetnih igara, uprizorena je manje poznata komedija Arkulin dubrovačkoga renesansnog dramatičara Marina Držića. Arkulin je, zapravo, u nizu Držićevih okrnjenih drama, najcjelovitiji kazališni preložak, kojem nedostaju, čini se, samo manji dio prvoga čina i prolog.

Režiju ove, također prigodničarske kazališne izvedbe (jer ne treba smetnuti s uma da se 2008. obilježava petstota godišnjica Držićeva rođenja) potpisuje Krešimir Dolenčić. Riječ je o još jednoj u nizu Držićevih komedija impregniranih plautovskom dramaturgijom, u kojoj se problematizira »trauma« posjedovanja i oduzimanja blaga, novca ili pak materijalnih vrijednosti. Autentičnost i, konačno, inovativnost autorova dramaturškog obrasca sastoji se u spretnom ispreplitanju spomenute tematike s uvijek aktualnim pitanjima ljudskih poriva, seksualnosti ili žudnje.

U povijesti Dubrovačkih ljetnih igara, osobito u povijesti Držićevih režija na tome festivalu, Arkulin je ostao donekle zaboravljen, iako se u tome dramskome tekstu, koji je Dolenčić odlučio čitati u svjetlu crnim humorom impregnirane političke satire, mogu pronaći neki problemi o kojima je dubrovački dramatičar progovorio u svojim nešto poznatijim komadima, na primjer u Skupu ili Dundu Maroju. Likovi na pozornici Umjetničke škole trebali bi, dakle, biti naši suvremenici, ljudi koji govore o vječno aktualnim temama ljudske taštine i pohlepe. Međutim, Kotoranin (Nikša Butijer) je gotovo mehanički pretvoren u trgovca kojemu iz kožne torbe ispadaju netom prošvercane cigarete, Ančica (Perica Martinović) nalikuje prvakinji varijetea, a naslovni je junak drame (Predrag Vušović) preobražen u bezopasno smiješnoga skorojevića, koji se uglavnom razmeće stečenim bogatstvom i, s tim u skladu, kupljenim društvenim statusom. Arkulin jest komedija o naprasitu hvalisavcu koji se naglo obogatio trgovinom te prekomorskim ulaganjima, a materijalna ga je sigurnost nagnala da baci oko na mladu udovicu Ančicu. Međutim, želeći je se domoći bez ikakvih materijalnih troškova, bez miraza, on ulazi u sukob sa svom njezinom obitelji koja mu je, s druge pak strane, nastoji »uvaliti« uz protumiraz, što na kraju i čini, uz Negromantovu pomoć.

Izvedba se otvara poduljim monologom tovjernarice Milice (Srđana Šimunović), koji se kontinuirano odvija za vrijeme ulaska publike u gledalište. Upravo tom će liku redatelj povjeriti i prološku dionicu, odnosno tekst koji u Držića nedostaje. Dolenčićeva režija postavljena je u simbolički potentan prostor Umjetničke škole, u kazališnoj memoriji sačuvan po izvrsnoj izvedbi Skupa u režiji Koste Spaića. Dolenčićeva je taraca za tu priliku pretvorena u trg s balkonom i tovjernom. Jedna je od bitnih kvaliteta te režije spretno manipuliranje prostorom, koji se uvijek iznova »obrće«, a koji glumci naizmjence napućuju i napuštaju, ostavljajući velik dio izvorno Držićevih replika za prostor iza scene. U tom pak prednjači Predrag Vušović u ulozi Arkulina, kojemu je, doduše, nedostajalo ponešto glumačke energije i živosti koja tome liku, a onda i njegovoj ulozi, zasigurno pripada. Perica Martinović u ulozi Ančice, tog »mračnog predmeta žudnje« i Arkulinove možebitne vjerenice, kao i uvijek energični Nikša Kušelj (u ulozi Lopuđanina Viculina), osovina su cjelokupne izvedbe, ne samo zbog vjerne interpretacije Držićevih likova nego i zbog okretnosti i lakoće kojom prodiru u jezik dubrovačkoga dramatičara. Simbolika kojom se ovakva redateljska vizija Arkulina hrani, međutim, ostaje donekle nedorečena. Na sceni se cijelo vrijeme nalazi tovjerna, kao jedan od tipičnih renesansnih lokaliteta, a da pritom ostaje dramaturški posve neiskorištena. Na sličan način gledatelji percipiraju i prostor kapelice Umjetničke škole, koji je u ovom slučaju pretvoren, jednostavno, u mjesto za zadovoljenje požude, iako je »markiran« simptomatičnim natpisom »Indije«. Milica i Vlah Kučivrat, u inače solidnoj interpretaciji Mara Martinovića, upravo tamo utažuju svoje seksualne apetite. Motiv omče za vješala koji se pojavljuje u završnim prizorima također se uvodi nemotivirano na scenu, a njegov simbolički naboj gledateljima ostaje nedokučiv.

Valja, na kraju, istaknuti i razrađenu kostimografiju koju potpisuje Danica Dedijer te nekoliko zanimljivih scenografskih rješenja Dinke Jeričević, koja publici nerijetko omogućuju izravan kontakt s gradskim ambijentom u pozadini. Dolenčićevu uprizorenju Arkulina valja pridati važnost, prije svega zbog »dokidanja« nezavidne pozicije koju je taj tekst imao u dosadašnjoj povijesti režija baštinskih tekstova, no, s druge strane, može mu se štošta zamjeriti, najviše dramaturška nedorečenost, odnosno preolako i nemotivirano baratanje scenskom simbolikom.

Tekst je u kraćem obliku objavljen u Jutarnjem listu 27. 8. 2007. odakle preuzimamo naslov.

Bilješka o autoru