Sanja Ždralović

»Kralj Gordogan« Radovana Ivšića - teatar verbalne agresije

Tekst nije tekst
Ako od slučajnog prolaznika
Ako od površnog pogleda
Ne skriva zakone svoje kompozicije
I pravila svoje igre.
(Derrida: Dissemination)

U Hrvatskoj se s popriličnim zakašnjenjem pisalo o životu i radu Radovana Ivšića - pjesnika, dramatičara, prevoditelja, nadrealista... Pri tome su se njegova djela najčešće čitala i tumačila u okviru poetike i pokreta nadrealizma, odjeka njegovih stavova u Hrvatskoj u vrijeme i nakon Drugoga svjetskog rata, sve do danas...

Odlučila sam se pozabaviti onim što Ivšićeve tekstove čini svevremenim i neovisnim o bilo kakvom političkom, estetskom, kulturnom ili društvenom trenutku, onim nečim »ivšićevskim«, onim što izaziva čitatelja da pomalo skoči (ako ne iz lijene poze u naslonjaču, a onda barem iz svojih očekivanja) i začudi se, okrene početnu stranicu i ponovno pročita - (hmm...) Radovan Ivšić.

Okretnošću, dosjetljivošću i ludičnošću u jeziku Ivšić nas uspijeva ne samo iznenaditi i začuditi, već i: nasmijati, zgroziti, iznijeti apsurdno, čudno, smiješno ili ozbiljno... Glatko, sigurno i tečno gospodari jezikom, izručujući mu slobodu da nas udari s koje god strane zaželi. No, pritom ne zaboravlja otvoriti i našu slobodu - da sugestivnost njegova jezika čujemo, osjetimo i shvatimo kako hoćemo.

»Ja dajem, ili bih želio dati potpunu slobodu, da svatko nadogradi ono što hoće. To kako sam ja to zamišljao, to je manje važno. Daleko je važnije da ja dajem mogućnost da svatko raste na mom tekstu.«1

Danas i onda

Radovana Ivšića danas znamo kao hrvatsko-francuskog književnika. Sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća napustio je Hrvatsku i odlučio progovoriti u manje sputavajućoj sredini. U vrijeme kada - kako ocjenjuje Donat - u hrvatskoj književnosti prevladavaju poetika ruralne te poetika socijalne književnosti, vrijednost književne tvorevine mjeri se menzurom njene upotrebljivosti i ideologijskog funkcionalizma.2

Književnost se, dakle, odmiče od svoje pozicije neovisnosti i ulazi u krizu, a jedini način održanja književnosti kao socijalne ili nacionalne institucije bio je pristati na kompromis i stvarati unutar postojećih poetika (Donat, str. 73). I tako se dogodilo da je u vrijeme kad se u Hrvatskoj nije tražila umjetnost riječi, nego »žongliranje književnim formama« u svrhu ideologije, Radovan Ivšić spomenut kao književna pojava samo u tekstu Bore Pavlovića Poslijeratna hrvatska mlada lirika, objavljenom u Krugovima (br. 12) 1953. godine, zatim još jednom u izboru sedam pjesama u antologiji koju potpisuju Cesarić, Tadijanović i Vučetić: Četrdesetorica, pregled mlade hrvatske lirike, Zora, Zagreb, 1955.3

Drama Kralj Gordogan nastaje 1943., u razdoblju kad ga je, kako kaže Donat, uz autoritet jezično-ritmičkog istraživanja, počela privlačiti magija kolektivnog djelovanja i moralna funkcija umjetnosti (str. 74). Pridruživši se B. Péretu i A. Bretonu krenut će stopama poetike nadrealizma, koju je sam opisao ovako:

»Nadrealizmu treba pripisati u zaslugu što je ustvrdio da je poezija prije svega način življenja. Zbog toga mi se današnji bezbrojni pokušaji da se nadrealizam svede na neki likovni ili književni stil čine ne samo nepošteni nego i opasni. Previše je danas onih koji bi htjeli zabašuriti smisao stavljajući naglasak na formu. To je najvještiji način da se pokuša izbrisati memorija svijeta, to je najvještiji način da se pripreme sirovi mozgovi, u koje će biti lako utisnuti bilo što. To otvara vrata svim totalitarizmima. Inzistiram i ponavljam: nema nadrealističkog stila...«4

Kralj Gordogan najizvođenije je i najspominjanije Ivšićevo dramsko djelo. U Hrvatskoj je u vrijeme svog nastanka cenzurirano šutnjom, ili kako će to Mrkonjić reći: »U svom poratnom razvitku, međutim, hrvatska se dramaturgija ponašala kao da Kralj Gordogan nikada nije bio napisan... (...) očigledno smatran neobuzdano asocijativnim« 5

Prije praizvedbe u Hrvatskoj bio je pet puta izveden u Francuskoj - prvi puta na francuskom radiju Chaîne nationale 1956., potom je čitan 1962. na XVI. festivalu u Avignonu, a prvu izvedbu na francuskom jeziku na daskama ta je drama doživjela 1969. pred ruševinama dvorca markiza de Sadea La Coste.

U Hrvatskoj je prvi puta izvedena tek 1979. godine u Teatru ITD, u režiji Vlade Habuneka, a objavljena samo godinu prije toga, u knjizi Teatar.6

Ono što ovo djelo čini posebnim nije samo njegova »neobuzdana asocijativnost« (Mrkonjić), nego i instrument kojim je svoju asocijativnost prenio nama i učinio je dovoljno moćnom da je dvadeset godina na ovim prostorima smatraju presmjelom - kako za političku, tako i za poetsku ideologiju - što uostalom vrijedi za sva Ivšićeva djela. Taj moćni instrument je - jezik.

U ovom radu pokušat ću prodrijeti u arhitekturu Kralja Gordogana i objasniti zašto smatram da je glavno oruđe toga teksta verbalna agresija (termin kojim ću se tijekom rada više puta poslužiti i kojem ću u nastavku posvetiti više pažnje). Taj tekst i nad čitateljem i nad samim umjetničkim oblikom, to jest diskursom, vrši svojevrsno nasilje i upravo je ono izvorište njegove neobičnosti i smjelosti. Također, nasilje se pojavljuje i u službi tematske agresivnosti, koja u Gordoganu od početka do kraja raste eksponencijalnom vrijednošću, koja, uostalom, i pokreće komunikaciju među likovima.

Svijet kralja Gordogana

Svijeta nema, on nastaje s čovjekovom riječi. Samo njegova riječ stvara valjan i svrhovit svijet.

Jakobson i Bogatirjov7

Teatar verbalne agresije

Jezik Kralja Gordogana, jednako kao i jezik ostalih drama zbirke Teatar, samostalno je otvorio, potom ispunio - pravi pravcati kazališni prostor. Za potpuno oživljavanje drame trebamo pozornicu, glumce, kostime, dakle scensku postavu pod palicom redatelja kojemu pisac u pravilu namjenjuje didaskalije. No, ne i u Ivšićevoj drami. U Kralju Gordoganu rekviziti nam ne trebaju, daskalija smo jedva svjesni. Sve što nam treba je malo tišine i otvorit ćemo vrata novoga svijeta. Ovu dramu dovoljno je samo udahnuti i odigrat će se sama.

Svijet koji je Radovan Ivšić otvorio u Kralju Gordoganu promatrat ću kroz prizmu »verbalne agresije«. Termin verbalna agresija i njegovu klasifikaciju u velikoj mjeri dugujem autorima knjige Psovka u hrvatskome i njemačkome jeziku.8 Autori spomenutog naslova reći će da je to (...) tehnika napada na protivnika kojega se želi ismijati, umanjiti mu ugled i slično. Tom tehnikom agresor postiže iste ciljeve koje bi postigao i fizičkom agresijom; on osjeća pobjedu, uživa i veseli se protivnikovom povlačenju i smijehu neke treće osobe, koja je svjedok verbalne agresije... (...). Prema čimbenicima koji ne dopuštaju da dođe do fizičke agresije, pri verbalnoj agresiji razlikujemo na jednoj strani vic, humor, satiru, ironiju i dr., a na drugoj su strani psovka, kletva i prokletstvo... (str.64-65). Oslanjajući se na navedeno određenje i podjelu verbalne agresije ili jezičnoga nasilja, analizu stilističkih postupaka u tekstu moguće je provesti u tri osnovna pravca:

  1. Verbalna agresija nad čitateljem

    Možda najizravniju vrstu »nasilja« nad čitateljem autor postiže poetičnošću, ogoljenošću i zvučnom obojenošću drame; poziva, kao što sam već rekla, na svijest o aktivnom graditeljstvu jezika samog, na doživljavanje poezije i njene sugestivnosti kao jedinoga svjetotvorca u otvorenom teatarskom prostoru. Agresivnost kojom se tekst probija do instance čitatelja ostvaruje se velikim stupnjem začudnosti - nesvakidašnjim izborom jedinica koje autor s pragmatičke osi neočekivano »ležerno« prenosi u poznati sintaktički niz (koristeći poznati ritam i konstrukcije narodnoga govora).

  2. Verbalna agresija nad diskursom

    Postiže se humorom, satirom, ironijom, parodijom, groteskom i sl. (odnosno jezičnim igrama unutar njih) te postupkom iznevjeravanja i parodiranja zadanosti književnoumjetničkih ili jednostavnih oblika. Nasilje nad diskursom postiže se začudnim kombinacijama »poznato-nepoznato«, igrom nad tipovima žanra te arhetipovima likova, kroz nametljivo iznevjeravanje čitateljeva obzora očekivanja: pri tome Ivšić računa na čitateljsko iskustvo te se uvelike oslanja na folklor, navlastito na oblik bajke.

  3. Verbalna agresija među likovima

    Pomoću nje se grade odnosi između likova i prati se tematska agresivnost drame. Agresija među likovima ostvaruje se neobičnim formama psovki i kletvi upućenih u replikama, koje opet u svijest dozivaju sloj narodnog, pučkog, te nevjerojatnom muzikalnom sugestivnošću njihova govora koji na kraju poprima jednako grotesknu i izokrenutu sliku kao i svijet u kojem samo agresija i ostaje na sceni.

»Napad na čitatelja«: zvučna obojenost i začudnost

»Vaš i moj teatar su jedno te isto, ali suprotno: koliko ja praznim rečenicu, toliko je Vi punite.«
Eugene Ionesco Radovanu Ivšiću
9

Napisana riječ ima ogromnu prednost pred izgovorenom riječi jer evocira apstraktne jeke u kojima se odražavaju misli i snovi.(...)
(...) Postoje književne slike koje nas navode na neodređena, tiha razmišljanja. I tada primjećujemo da tišina postaje sastavni dio slike dodajući joj dimenziju dubine. (...) Gaston Bachelard
10

Od dvije vrste tišine teksta koje razlikuje Vuletić (aktivna i neaktivna)11 čitatelj uranjajući u književnu tvorevinu treba doseći onu aktivnu, napetu, smisaonu, dakle onu koja se ostvaruje preko »vrednota govornog jezika«.12 Tek tada čut ćemo autorov glas ...u onome što ostane kad se riječi premaše (Vuletić, str. 27). Tišina će otvoriti vrata u predjele novih svjetova i dati jeziku njegov prostor. Upravo takvu tišinu - »napučenu zvučnošću« - evocira čitanje Kralja Gordogana.

Pa iako je dramsko djelo prvenstveno namijenjeno izvođenju na pozornici, čini se da Kralja Gordogana zapravo u cijelosti nema i ne može biti bez čitanja u osami, bez unutarnjeg intoniranja - bez odjeka jezika kojim je spreden.

Tekst ove drame je demonstracija slobode govora, jezika, mišljenja i književnog umijeća, pa su i didaskalije, strukturalno skoro neizostavan dio dramskog djela, svedene na minimum ne samo radi nenarušavanja njegove snažne poezije, već i radi samog autora o oslobođenosti teksta bilo kakve zadanosti.

Drama verbalnog čina. Namijenjen izvođenju ili ne, instrumentarij kojim je građen Kralj Gordogan toliko je slikovit, moćan i samostalan da ga, poput romana ili pjesme, treba prvenstveno pročitati. U tom smislu govorit ću:

  1. o eufoniji i
  2. o općoj »pjesničkosti« teksta.

Eufoniju Rečnik književnih termina definira kao zvučni (fonički, sonorni) sastav pesničkog jezika, posebno izražajan i semantizovan. Prema njemu u elemente eufonijskog izričaja spadaju:

  • aliteracija
  • asonanca
  • rima
  • onomatopeja.13

Sve njih, inače svojstvene prvenstveno tekstu pjesme, a ne drame, nalazimo na mnogo mjesta u Kralju Gordoganu. Dovoljno je navesti samo neke primjere asonance i aliteracije14:

ODAN: (...) Gubo, uholažo, pužu,... žuta zmijo!... (I, I, str. 50) asonanca i aliteracija
ODAN: (...) Prije nego ti srce tri puta udari, bit ćeš satrt, smlavljen, mrtav, uništen, rastrgan, razmrskan, raznesen... (I, I, str. 50) aliteracija (s t r, p r s, z m r s, z n s.)
GORDOGAN: (...) Podanik će mi zaklati Krvnika, krv mu grbavu! ... (V, XIV, str. 121) aliteracija
ODAN: Baka ti je rekla, štakom se njezinom poštapao. ... (I, II, str. 52) asonanca i aliteracija
GORDOGAN: Ako mi za tri dana ne doneseš travu zaborava, caf. (I, III, str. 54) aliteracija

Jedna od brojnih homonimijskih i homofonijskih struktura koje također doprinose sonornosti cijeloga teksta je, na primjer, i ova Gordoganova rečenica:

GORDOGAN: (..) Gdje si rekao da je istok, krv mu istekla? (I, V, str. 60)

Ili opaska Prvog seljaka pred palačom Gordogana u VII. prizoru III. čina:

PRVI SELJAK: (...) Jutro vedro kao da si ga iz vode izvadio. ... (III, VII, str. 85)

Osim ponavljanja istih glasova i glasovnih skupina, način na koji je do podudaranja došlo izaziva smijeh jer su homofonijom spojena dva pojma različitog značenja (figura antanaklaza) : 1.vedro - opisni pridjev i 2.vedro - kanta za vodu; s tim da se vedro drugog značenja samo aludira. Ovakva dosjetljivost uz opću zvučnost doprinosi i već spomenutom efektu začudnosti, o kojem će biti riječi nešto kasnije.

Uz aliteracijska i asonantna ponavljanja, u tekstu nailazimo čak i na rimu. Na primjer, Luna pjeva:

Gordogane, Gordogane,
Naš si dobar, dobar dane! (I, V, str. 55)

Kao i u »pjesmici« koju će na početku dvanaestog prizora trećeg čina pjevati Luda:

Udicom bakica
Udicom ribice
Bakica ribice
Lovila ribice...

(III, XII, str. 91/92)

I u ovoj ubačenoj pjesmici imamo rimu, ali i aliteraciju, te ponavljanja na početku i na kraju stiha (anaforu i epiforu). Međutim rima se ne javlja samo u iznenadnim pjesničkim ispadima likova. Oni se, naime, polupjesnički izražavaju i u »običnim« razgovornim situacijama - zato im jezik i jest nabijen stilskim izražajnim sredstvima: rimom, ritmom, neobičnim redoslijedom riječi, gnomičnošću, itd.

PRVI SELJAK: (...) Čovjek po svijetu kao pčela po cvijetu, kako bi moj mali otac rekao. (III, VII, str. 85)

Ili:

GORDOGAN: Gdje je trava?
LUDA: Koja krava?
GORDOGAN: Trava zaborava, fff! ... (III, IX, str. 87/88) rima

itd.

Svaka takva dosjetka predstavlja inovaciju i razbuđuje čitateljevu svijest o igri tekstom, o kreativnoj djelatnosti jezika. Napokon, eufoniju ove drame uvelike određuje i onomatopejska narav pojedinih riječi, počev od imena (Gordogan, Tinatin, Tibelica15) do određenih glasovnih skupova poput Tibeličinog smijeha hi hi hi, kojim kao da potiho odjekuje cijela drama, glasanja ptice ciu ciu, te drugih oponašanja zvukova:

  • caf - ubijanje sjekirom
  • fff! - negodovanje (Gordoganovo)
  • cif! - rezanje ušiju
  • čuf! - čupanje očiju

itd.

Način na koji likovi ove drame izražavaju svoje misli i ostvaruju međusobnu komunikaciju malo je vjerojatan, jednako kao i sve ostale komponente djela - to jest likovi, mjesto, vrijeme, sama radnja.

Opća pjesničkost teksta odlika je kojom sam nazvala ovakav odabir polurazgovornog tona drame i njenog učinka na recipijenta. Nekad nismo sigurni čitamo li dramu ili pratimo recital. Sve to pomalo podsjeća na antičku dramu, bolje rečeno njenu parodiju, pa je Kralj Gordogan ovdje izrugao ne samo tematiku nego i ton velikih tragedija, legendi i slično. No o agresivnosti naspram diskursa bit će riječi nešto kasnije. Ostanimo još malo na zvučnoj obojenosti. Opću pjesničkost teksta promatram, dakle, kroz nalikovanje teksta poeziji - ritmom, strukturom, motivima, pjesničkim figurama i sl.

Izrazita ritmiziranost teksta, na mjestima gotovo skandirajuća, vidljiva je možda najjasnije na primjeru prvog prizora trećeg čina. U njemu ćemo naći:

  • refren,
  • ritam (recitalnost) u izmjenama replika, te
  • figure ponavljanja karakteristične za poeziju, to jest figure anafore i epifore.
PRVI SELJAK: Moja je. Ja sam je prvi opazio. »refren«
DRUGI SELJAK: Moja je. Ja sam je podigao.
TREĆI SELJAK: Moja njiva, moja zlatica.
PRVI SELJAK: Vidjet ćeš kako je tvoja.
TREĆI SELJAK: Moja, kao što je ova ruka moja kojom ću ti jezik iščupati crni.
PRVI SELJAK: Šuga te jahala.
TREĆI SELJAK: Šuga ti glavu nosi.
PRVI SELJAK: Čir te derao
TREĆI SELJAK: Čir ti u oči skočio.
PRVI SELJAK: Smrt ti u oči skočila.
TREĆI SELJAK: Smrt ti polagano za ušima puzala.
PRVI SELJAK: Zla travo.
TREĆI SELJAK: Zli pužu.
PRVI SELJAK: Krastačo.
TREĆI SELJAK: Liži je, ako hoćeš, svoju krastaču. Zlaticu nećeš lizati.
PRVI SELJAK: A ti je nećeš ni vidjeti.
TREĆI SELJAK: Znam da je nećeš vidjeti. Dobro ću je sakriti.
PRVI SELJAK: Tako ćeš je spremiti. Zlatica je moja. Ja ću je spremiti.
TREĆI SELJAK: Zlatica je moja. Ja ću je spremiti.
PRVI SELJAK: Ja sam je prvi opazio.
TREĆI SELJAK: Moja njiva, moja zlatica.

... zatim rugalicu prekida DRUGI SELJAK, završavajući »refren« malom improvizacijom:

DRUGI SELJAK: Ni tvoja, ni njegova! Zlatica je moja i ostat će moja, kad sam je ja podigao. Itd. ... (III,I, str. 76)

Pod dojmom dobro izvedenog recitala, izdvajamo: anaforu - ponavljanje riječi ili skupine riječi na početku stiha (šuga-šuga, smrt-smrt, itd.), epiforu - ponavljanje na kraju stiha (u oči skočio - u oči skočila), te prebacivanja motiva (u ovom slučaju motiva uvreda i psovki) iz stiha u stih i nizanje novih (iza zlatice - početnog i završnog - tematskog motiva, na koji se nakon svega opet vraćamo): šuga, čir, smrt, zlo, trava, puž, krastača, ...zlatica. To što ovo nije pjesma, nego dramatična prepirka, još više pridonosi osvještavanju razuzdanosti i slobode teksta i njegovoj začudnosti.

U drugom prizoru istog čina, pred Gordoganovom palačom poetična će se svađa nastaviti:

(...)
PRVI SELJAK: Moja je. Ja sam je opazio.
DRUGI SELJAK: Moja je. Ja sam je podigao.
PRVI SELJAK: Moja njiva, moja zlatica.

... svađa se nastavlja, uz kratko prekidanje Lude, koji ih pita što traže, ali prizor se (neovisno o Ludinom prekidu) ipak završava vrlo predvidljivo:

PRVI SELJAK: Vidjet ćemo sada, čija je zlatica.
DRUGI SELJAK: Čija bi bila? Moja je. Ja sam je podigao.
PRVI SELJAK: Moja je. Ja sam je prvi opazio.
TREĆI SELJAK: Moja njiva, moja zlatica. ... (str. 78/9)

Iste se riječi, s malim varijacijama, ali zadržavajući ritam nametljiv i lako pamtljiv poput ritma rugalice, ponavljaju: još jednom u petom, šest puta u sedmom te još dvaput u jedanaestom prizoru. Sama rečenica Moja njiva, moja zlatica. ponavlja se točno 20 puta. Ona je svojevrsni provodni motiv trećeg čina, napučuje tekst ritmom, jekom, gotovo skandiranjem, koje u sebi nosi klicu neumitna tragičnog razrješenja. Isto tako, ona tekst obogaćuje sugestivnošću narodne formule - ritmična struktura ponavljanja, naime, priziva u sjećanje poslovicu: Moja kućica, moja slobodica, i tim zdravim, logičkim prizvukom Ivšić se igra - kao što će se u cijeloj drami igrati miješajući poznato s ekskluzivnim i nepoznatim. Dodajmo još inzistiranje na riječima moja i moja je - koje se u svađi tri seljaka ponavljaju nebrojeno puta; tako da cijeli treći čin odjekuje riječju: moja...

Ostavljajući nam na uživanje slobodu ove »drame-pjesme« i prepuštajući nas njenoj čarobnoj intonaciji, Ivšić nas od prve stranice izvodi na brisani prostor u kojemu nesvakidašnja uporaba jezika i njegove čudne kombinacije izazivaju smijeh i nevjericu. Ono što je u prethodnom dijelu ovog poglavlja opisano kao eufonija i opća pjesničkost teksta, dakle komponente zvučne obojenosti, nemoguće je promatrati bez osvrta na efekt začudnog koji proizvode. S tim u vezi vratit ću se na brojne homofonijske i homografijske figure koje su snažan izvor novog, neočekivanog i nekad čak bizarnog. No kao prvo dobro je reći nešto i o odabiru samih imena likova, te ekskluzivnosti njihova jezika i načina komunikacije; potom o jezičnim igrama (kroz spomenute figure) koje i jesu izvor čudnog, smiješnog.

Začudno nas prati i drži budnima sve do kraja drame; ono nije samo dio neočekivanih sintagmi unutar replika, već se provlači kroz sve razine teksta, uključujući i onu diskurzivnu, to jest stil koji nekad liči na prepletanje žanrova i književnih oblika. Ali o tome nešto kasnije.

Prije svega, što je to začudnost?

Začudnost ili očuđenje označuje odstupanje nekog elementa (obično tematskog) književnog djela od normi i konvencija književnih i neknjiževnih tekstova i njegovo predočivanje s neobične strane, u novim »sponama« - kao da je »prvi put viđen«... (...) kao da onome tko ga vidi nije poznat: npr. usvaja se gledište djeteta, stranca, psihički poremećene osobe, životinje umjesto čovjeka. Pojam se primjenjuje i u odnosu na druge (stilističke, kompozicijske) postupke unutar književnog djela, koji narušavaju »automatizam« percepcije...16

Beogradski Rečnik književnih termina također ističe da je to čisto umetnički proces... (...) pobuna protiv didaktičkog u umetnosti (str. 155). Od samoga početka tekst se igra. Ostajemo iznenađeni (ne)ozbiljnošću imena likova koji bi nam u tekstu koji slijedi trebali nešto prenijeti.

Osobe

KRALJ GORDOGAN
TINATIN, njegov sin
DVORSKI LUDA
DVORSKI ČUPAČ OČIJU
DVORSKI REZAČ UŠIJU
ODAN
LUNA
TRI SELJAKA
GLASNIK
VITEZ
BIJELA
TIBELICA
PAPIGA
PTICA

Gordogan. Ime koje sigurno nismo susreli među znancima; nagovješćuje da ćemo se susresti s fikcijom; nečijom maštom. U vezi s podrijetlom imena Gordogan, mislim da bi najbolje bilo citirati samoga Ivšića: »Sto stvari ima u tom imenu. S jedne strane ima ime Engleza Gordona Craiga, kojega sam volio, jer je obnovio moderni teatar. Zatim Gorboduc, jedna od prvih engleskih tragedija, pa piće Gordon’s gin, pa riječ gord, pa Gorgona... grupa suglasnika GRG nalazi se u mnogim indoevropskim jezicima, gdje je vezana za značenja gutanja, proždiranja, potonuća.«17

Dvorski čupač očiju? - grozničave li sintagme! Ali može podsjetiti na čest postupak u commediji dell’arte, kojim se već imenom odmah naglašava zanimanje ili neka noseća osobina karaktera. Dvorski čupač očiju i Dvorski rezač ušiju, međutim, malo su vjerojatna zanimanja (a još je manje vjerojatno da upoznavanje s njima na čitatelja ne ostavi groteskan dojam).

No što bi onda trebalo karakterizirati kraljeva sina imenom - Tinatin? Njegovo ime nema otvorenog značenja. Ono, međutim, asocira na - apsurd, infantilnost, dječje tepanje; nedoraslost. Zvuči poput zvonca i njegova odjeka. Sad smo pak u dječjoj predstavi?

Ivšić je jednom prilikom rekao da misli da se njegovi tekstovi igraju zato što su napisani kao da ih je napisao netko sa 4 godine.18

Odan. Ovo bi mogao biti pridjev. Ovo bi ime moglo značiti vjernost, odanost, pročitamo li ga tako. No ta osobina u djelu uopće neće biti zamjetljiva, dakle - motivacija imenovanja... upitna. Možda smo je očekivali, ali nije vidljiva.

Luna - u prijevodu mjesec ...opet - možda.

Tibelica (asocijacija - ??! najbolji pokušaj: igračkica...? ili možda lik iz crtanog filma?) u svakom slučaju, rimuje se s cipelica. I zvuči šašavo.

Bijela - bijela što, bijela tko? Poimeničeni pridjev poigrava se još jednom s našim očekivanjem.

Ironija, šala, crni humor, dječja igra...? - no svakako neka vrsta odmaka od uobičajenog i eksplicitnog. Jezik je od prvog trenutka prepletanje poznatog i nepoznatog. I takav ostaje do kraja drame. No osim imena i njihove onomatopejske ili neke druge asocijativne prirode, efekt začudnosti izazivaju i druga sredstva. To su jezične igre, koje se u pravilu ostvaruju kroz određene stilske figure. Ja sam se usredotočila na sljedeće:

  • homofonijske i homografijske figure
  • pravopisne te
  • gramatičke figure (one kojima nastaju nove jezične jedinice, bilo na planu izraza ili sintagme).19

Homofonijske i homografijske figure, kao i ranije opisan eufonijski naboj teksta, usko su vezane uz obuhvatniji pojam paronomazije, (...) termin antičke retorike za stilsku figuru kojom se dovode u vezu reči po zvučnoj srodnosti. (Ovaj je postupak izrazito važan u Kralju Gordoganu, op. S.Ž.) Ona uključuje i novovekovnu igru rečima, ali je širi pojam od nje, jer obuhvata i slučajeve kad se reči dovode u vezu samo zbog efekta zvučnosti. Paronomazija je vezana za intelektualni, cizelirani prozni izraz, čije je glavno oružje duhovitost. Uživanje u igri zvučnosti reči sačuvalo je paronomaziju živom do danas. ...(Rečnik književnih termina, str. 528/9)

Od ovakvih figura nalazimo, dakle, u Kralju Gordoganu najprije paregmenon ili derivaciju, njegovu podvrstu etimološku figuru, zatim antanaklazu te kalambur ili igru riječima. Sve navedene figure poigravaju se riječima (približno) istog glasovnog sastava, bilo da su one istog, sličnog ili posve različitog značenja.

Paregmenon je, prema K. Bagiću, mikrostrukturalna figura kojom se u istoj rečenici, stihu ili iskazu ponavljaju riječi istoga korijena; zajedno se pojavljuju najmanje dvije riječi koje pripadaju istoj leksičkoj obitelji. Promjena oblika temelji se na afiksima.

GORDOGAN: (..) Gdje si rekao da je istok, krv mu istekla? (I, V, str. 60)
LUDA: (...) On još živi? Živi, života mi, to je on. (III, III, str. 80)
LUDA: (...) Zar nisu krasna? Krasna, mojega mi mene. ... (V, III, str.105)

I etimološka figura - paregmenon u obliku subordinirane sintagme (Bagić) dio je Ludine jezične igre, kad počne »mudro« govoriti:

LUDA: (...) Dakle ti vjeruješ da ljudi umiru? Vjerujem. Ja ne. Živi žive. Mrtvi su mrtvi.* Živ ne može umrijeti, jer da umre bio bi mrtav, a tko je živ, nije mrtav, tko je mrtav, nije živ. ...

kao i *antanaklaza - homofonijska figura koja se temelji na višeznačnosti riječi i kojom se ponovljenoj riječi pridaje drukčiji smisao.

Nalazimo je i u sljedećim primjerima:

ODAN: Ne progoni? Smrt te tako ne progonila! (V, II, str.106)
GORDOGAN: (...) Ni opazio me nije, smrt ga opazila. ... (V, XVI, str.122)

Kalambur je naziv za različite tipove igara riječima; temelji se ili na homofoniji najmanje dviju različitih riječi ili na polisemičnosti jedne riječi koja se rabi u sasvim različitim značenjima (poput gore spomenute antanaklaze), ili pak na namjernim deformacijama pojedinih leksema (Bagić). Često se rabi u satiri, vicu, parodiji, i ovdje je u potpunosti našao svoje pravo mjesto.

Jedan primjer već sam navela ranije:

PRVI SELJAK: (...) Jutro vedro kao da si ga iz vode izvadio. ... (III, VII, str. 85)

U ovom slučaju, kao što sam već spomenula, riječ je o dva značenja riječi vedro:

  1. vedro = (prilog) sunčano;
  2. vedro = (imenica) kanta za vodu;

s time da se na vedro drugog značenja samo aludira usporedbom u drugom dijelu iskaza (izostavlja se njegovo izravno navođenje) - čime se efekt iznenađenja intenzivira. Kalambur je, dakle, ovdje postignut homofonijom dviju riječi potpuno različita značenja.

Slično je i u sljedećim primjerima:

GORDOGAN: Gdje je tako dugo, duga ga ispila.
LUDA: Slona sam pojeo, pa mi je rep u vratu zastao. (Kašlje.) Kha! Kha!
GORDOGAN: I gdje ti je kapa?
LUDA: Kapa? Iskapio sam je. Slon je slan. (III, VIII, str. 87)

Pravopisna figura - upotreba pravopisnih znakova slobodna od logičkih, gramatičkih i inih pravila konkretnoga jezičnog sustava.20 Ivšićev način izražavanja koristi sva raspoloživa sredstva za demonstraciju slobode, pa tako i pravopis. Uporaba interpunkcijskih znakova ne podliježe strogim pravilima, tako da se na kraju pitanja nekad jednostavno nađe točka - npr. Gdje je tako dugo, duga ga ispila. - ili se na kraju uvrede ili prijetnje ne nalazi očekivani uskličnik, već opet naprosto - točka: Šuga te jahala. ...Šuga te nosi. ...Zla travo. - Čak i kad sve treba »vrištati« bijesom, jer je replika popraćena smaknućem, nalazimo ležerno: Njiva te imala, caf.

Ovakav odabir interpunkcije utječe na ton izgovorenih rečenica te u nekim slučajevima uvlači bizarnu »normalnost« u posve nenormalne, to jest nezamislive okolnosti i događaje.

Ivšić također izostavlja interpunkcijske znakove, kao i veliko slovo:

  • ciu ciu
  • hi hi hi
  • hi hi hi, hi hi hi

ili oboje - unutar replike:

TIBELICA: To je papiga. hi hi hi Već i ona to zna. Toliko puta si mi to kazao. (IV, IV, str. 100)

Jednostavno - sloboda.

Gramatičke figure (Bagić) rezultiraju kontekstualno-funkcionalnom tvorbom novih i originalnih izraza, ili pak širenjem valencije jezičnim jedinicama. Na taj način nastaju ili: tvorenice (na morfološko-leksičkoj razini); ili: inovativne sintagme (na sintaktičkoj).

Postoje i drugi načini gramatičke igre, no za Kralja Gordogana relevantni su navedeni. Mislim da ih je važno napomenuti jer velik dio začudnog i posve originalnog učinka na čitatelja leži upravo u nesvakidašnjim konceptima koje Ivšić evocira svojim originalnim izrazima, prvenstveno sintagmama ili širim strukturama na sintaktičkoj razini. Mnoge od njih dio su psovki i kletvi koje likovi jedan drugome upućuju (u vrijeđanju ima jako puno mašte, a o istima će podrobnije biti riječi u zasebnom poglavlju o agresiji među likovima); a neke su posljedica već spomenute opreke poznato - ekskluzivno.

Navedimo neke.

ODAN: Da je ovdje, znam kojim bih ga cvijetom ukrasio, medvjeda kljunatoga. (I, II, str. 51)
ODAN: Prestani, bundeve ti tvoje. ...
ODAN: To bolje ti noge svezalo! (I, II, str. 52)
LUNA: Otišli su. Priznajem da mi se srce od jeze zanjihalo kad me je Odan malo prije uhvatio. ... (I, V, str. 54)

Ili jedan od zaista čudesnih Gordoganovih izljeva u petom prizoru trećeg čina:

GORDOGAN: Pauci im maglu pred očima satkali, rđave strelice uši im probušile, jezik im kao kruška do zemlje visio, fff! fff! Ljutit sam, da bih tebi ruku iščupao i do nogu je njemu kroz usta zatjerao... (...) O šepavih im zubi! (...) Ne, lopatama ga raznijeli. Pa koliko smo tada nas trojica danas ubrali? Jednu zlaticu, jednu šuplju i krezubu zlaticu, kapke im mrtvima saklapala...
GORDOGAN: (...) Gledat ću ga mrko kao zmija žabu... (str. 54/55)

Ovdje spadaju i tobože čarobne riječi: Rivulet, Koloplet, Habunek (dvije posljednje imaju značenje, naravno bez ikakve veze s magijom; posljednja je čak privatna dosjetka - ime Ivšićevog dobrog prijatelja i kolege Vlade Habuneka); također zaklinjanja Gordoganovih pratitelja u ubiranju poreza: noža mi; kliješta mi; kao i izrazi koji podsjećaju na nešto poznato, na neke »formule« u književnosti, a ovdje ih susrećemo s posve ekskluzivnim sadržajem:

TINATIN: (...) Netko tko te neće nikada naći, tko će te tražiti, dok napokon sam, bez igdje ikoga, u pustinji, od očajanja, od umora ne umre, kome će vrane oči kopati i mravi tijelo raznijeti...
TINATIN: Lud jesam, očiju mi. Ljubav mi vrti pamet kao oluje iščupano kolo vjetrenjače.... (IV, IV, str. 71)
TINATIN: (...) Što je udav prema njemu? Kapljica rose prema moru? Otrov guje? Ništa. Kljun krokodila? Ništa. Pandže lava? Ništa. Slonovi, bijesni majmuni, nosorogovi? Ništa. ... (str. 72)

U posljednjem primjeru iskaz postaje sve čudniji i redundantniji, da bi na kraju koncept strašnog oca kralja »eksplodirao« zgusnuvši se u tri vrlo ?nestrašne? metafore - slonovi, bijesni majmuni, nosorogovi - posljednja je inovacija i na leksičkom planu - namjerno ubačena nepravilna množina imenice nosorog.

BIJELA: Ako si ti Tinatin, i ja tebe ljubim, premda ti je kosa naverugana kao izorano polje. (IV, IV, str. 74)

U sljedeća dva primjera nailazimo na oksimorone, koji šire jezičnu valenciju glagolima ubiti i objesiti:

BIJELA: Ubij ga dobro, mili. (str.75)
GORDOGAN: (...) Krune mi, lijepo ću te objesiti, sine. ... (V, XII, str. 117)

Opreka ekskluzivnog i poznatog (iskaz sliči poslovici, zaklinjanju ili nekom drugom ustaljenom vidu usmenog izražavanja, ali nudi posve neočekivan sadržaj) vidi se i u sljedećim primjerima:

Viču kao da im je krava na nogu stala.
Kiša pada kapljicama, pak napada lokvicama.
Po šutnji riba, po rici lav se poznaje.
A da si u početku... ..bio bi ti žut posao.
Naopako mi se usta obratila, ako nisi blijed kao da su ti zmije crijeva zasukale.
Koja te krava bode?
Što mu je? Kakvo će jaje snijeti?
Konj me vodeni zgazio ako...
...da su Bijelome kralju od straha zubi gotovo izrasli.
Do šale mi je kao ribi do jabuke.

Opća pjesničkost teksta, njegova eufonijska komponenta, jezične igre i mnogi neobični, čudni, neočekivani izrazi, strukture i spojevi koji njima nastaju, dio su onog sloja Ivšićevog izričaja koji čitatelja »napada«, budi i osvješćuje; koji nas »šokira« svojom smjelošću. Upravo sam ga zato nazvala - agresivnošću nad čitateljem.

Agresija nad diskursom: parodija, ironija, humor

Prema definiciji termina, sjećamo se da (...) pri verbalnoj agresiji razlikujemo na jednoj strani vic, humor, satiru, ironiju i dr., a na drugoj su strani psovka, kletva i prokletstvo...21 Budući da vic, humor, ironija, parodija i sl. na svoj način napadaju (potkopavaju, ruše) diskurzivnu razinu književnih oblika koji su točku sjecišta našli u Kralju Gordoganu, njihov je udio u agresivnosti teksta tema ovog dijela poglavlja.

Određenje (ili bolje reći: pokušaj određenja) književnog žanra22 ovdje je vrlo važno. Kralja Gordogana najprije smo odredili kao dramsko djelo. No, Ivšićeva se tekstura uspjela poigrati značajkama drame (klasične tragedije, tragikomedije), epske herojske pjesme, romanse, lirike, čak proznih (jednostavnih) oblika poput poslovica ili bajke. Ivšićeva se dramaturgija smjestila se negdje na području groteske, tragedije i bajke. A k tome nas i nasmijava. Zahvaljujući čemu je uspjela ova igra? Zahvaljujući kombinaciji nekoliko elemenata: značajna je parodija žanrova, zatim ironijski kontekst i figure srodne ironiji te, naravno, Ivšićev humor koji je u stalnom nadmetanju s kiselim smiješkom tragedije.

Skakućući kroz književne žanrove, ironizirajući ideju književnog kanona te karikirajući prototipove žanrovskih junaka, Ivšić je i na ovoj, diskurzivnoj razini teksta izvršio napad i podsmjehnuo se uobičajenom obzoru čitateljeva očekivanja. Učinio je to gore navedenim sredstvima, koja su međusobno isprepletena i nije ih moguće promatrati izolirano i zasebno.Ipak, o svakome od njih reći ću ponešto te pokušati primjerima ilustrirati njihov učinak.

Parodija (žanrova)

Parodija... djelo (...) u kome se karakteristične, najtipičnije osobine izraza i jezika jednog pisca ili jednog dela, zatim osobine neke književne vrste, stil epohe svesno naglašenim, hiperboličnim karikiranjem imitiraju tako da postaju smešne.23

Isti izvor razlikuje tri postupka parodiranja:

  • promjenom pojedinih riječi postiže se učinak trivijalizacije ili karikiranja nekog predmeta. U Kralju Gordoganu nalazimo ga pri opisima junaka, palača, neviđene snage ili ljubavi.. (takozvani verbalni postupak)
  • imitiranjem stila, jezika, stvaralačke metode ili manira ostvaruje se u Gordoganu komični i ironijski postupak parodiranja
  • I tu je još tematsko parodiranje, koje obuhvaća temu danog djela, kao i njegovu formu, s oštrim satiričkim akcentima; i ono je svojevrsna pjesnička kritika književnog djela. Ovdje je ta kritika zahvatila ne samo jedan književni rod ili vrstu, već više njih, više stvaralačkih postupaka i žanrova te općenito - ideju književnog kanona.

Tematsko parodiranje, ovisno o stavu prema predmetu ismijavanja, može biti humoristično i satirično; za Kralja Gordogana relevantno je potonje, jer se (...) idejno-estetskoj suštini i strukturi originala oštro i radikalno suprotstavlja, dovodeći ga katkada do apsurda. (str. 528)

Navedene postupke parodiranja »originala« promotrit ćemo pobliže unutar:

  • samog roda drame - prvenstveno tragedije, te
  • bajke (njezine strukture, likova te samoga diskursa, to jest opisnih i dijaloških formi izraza)

U oba slučaja iznevjeren je obzor čitateljeva očekivanja - jer onoga trenutka kad tekst poprimi diskurzivne osobine nekog žanra, počne ga i potkopavati. To jest - sam tekst vrši nasilje nad svime na što nalikuje.

Parodiranje drame

Kao što sam već navela, Kralj Gordogan je »dramski tekst«: pisan je u obliku dijaloga; likovi su određeni kroz replike, podijeljen je na činove i prizore..

Pa iako je Ivšić već »razigrao« dramski diskurs uvodeći u njega ponešto pretjeranu pjesničkost, poigrao se dodatno i izostavljanjem pravog sukoba među likovima i njihovim motivima - to jest, iskrivljavajući ideju obvezne dramske napetosti prenaglašavanjem nosećih osobina jednih ili drugih.

Nema dovoljno jake karakterne opreke između »pozitivnih« likova i zlog Gordogana;

Bijela, zatočena princeza, s čijom teškom sudbinom zatočenice bismo trebali suosjećati, naručuje ubojstvo:

BIJELA: Onda ga ubij ti prvi i proglasi se kraljem, a ja ću biti kraljica. Ako si ti kralj, ti ćeš daviti, ja ću samo nositi krunu. (II, IV, str. 74)
BIJELA: Ubij ga dobro, mili.

Vitez, oličenje hrabrosti i čestitosti, groteskan je u svojoj jasno određenoj ulozi; on - baš nikako sukladno epskim junacima - govori nespretno poetičnim i nerazumljivim jezikom:

BIJELA: A odakle dolaziš?
VITEZ: Izdaleka.
BIJELA: To znam.
VITEZ: Izdaleka, kažem ti, kad me već pitaš. Po šumama. Koji put preko rijeke. Ili, ako nema brvi, oko nje. Ti razumiješ, zar ne? Jašeš uz rijeku ako je nećeš pregaziti. Jašeš, jašeš, jašeš. I onda si stao. Što je? ... (II, II, str. 67)

A kad popije travu zaborava, najveća nada cijele kraljevine zaboravi zašto je uopće došao. Na taj su način ismijana sama polazišta likova koji bi trebali stajati u dramskom sukobu: njihova verbalna i neverbalna pokretljivost potpuno nas iznevjeruje; a time je iznevjeren sam »duh« drame, napose tragedije, čiji su junaci moralno superiorni u odnosu na ostale likove i odnose pobjedu, makar sami stradali. Time je iznevjeren i duh bajke kojoj ovaj tekst može odgovarati i strukturom i aktantskom shemom.

Parodiranje bajke

U bajkama, kao i u predajama, legendama, sagama i sličnim proznim oblicima, pratimo herojsku priču o pobjedi dobrog nad zlim, ljubavi nad neljubavi, uglavnom smještenu u dvorove i kraljevstva (istu fabulu nalazimo često i u epskim te epsko-lirskim pjesmama).

Stalna mjesta - opisi takvih kraljevina, te bogatstva, ljepote ili dobrote - ili pak obrnuto -ružnoće, zlobe ili siromaštva onih unutar njih, nerijetko su i točke na kojima se zasniva parodija istih.

U Kralju Gordoganu znakovit je opis pozitivnog Bijeloga Kralja, Gordoganova prethodnika, te kontrast vladavine jednog i drugog - koji bi trebao biti dramatičan i crno-bijel.

Parodija tog bitnog kontrasta postiže se pretjeranim oslanjanjem na neke tipične »rekvizite« bajke - ponavljanjem nekih ustaljenih motiva - npr. broja »7«, te bijele boje - naučenog simbola čistoće, dobrote, ljubavi... (ujedno i verbalni i tematski postupak parodiranja):

LUDA: (...) Kako je lijepo bilo dok je Bijeli Kralj vladao! Kako se samo smijao kad smo se zajedno šalili! A imao je bijelu bradu i kosu i plašt. Usne su mu pobijelile, a kad se smijao, oči su mu bile bijele. Pio je samo mlijeko. Kažu, da je Bijelu, njegovu kćer, Gordogan, čim se proglasio kraljem, potajno odveo duboko nekamo u mračnu šumu i zatvorio u Bijelu kulu, »da bi se sjećala oca« - rekao je - kulu koju je sedam zidara pod prijetnjom smrti moralo zazidati za sedam dana. Sedmoga dana, kad je kula stajala dovršena, Gordogan je zidare, kažu, caf. ...

... ne izostaje grotesknost - ponavljanje i varijacije na temu bijele boje - do agresivnosti same slike i podrivanja njene simbolike.

Ili - glasnikov opis Viteza.

To je hiperbolirani epski opis neustrašiva junaka - odličan primjer verbalnog postupka parodiranja (osobitom uporabom riječi ismijava se predmet opisa - Vitez i njegova snaga):

GLASNIK: Kralju, Vitez, blistav, u sjajnu oklopu, na crnu konju, jaše prema palači. Straže su ga htjele zaustaviti, ali su im koplja pukla i mačevi se polomili, prije nego su ga i taknuli. A konj mu divlje frkće i iskre mu lete iz kopita. (III, VIII, str. 87)
BIJELA: Tko to udara, da se cijela kula trese? Sigurno neki stranac koji ne zna čemu služi alka na vratima. Tko to udara? (III, IV, str. 71)

Jednako kao u tragedijama, i u bajkama i predajama također imamo crno-bijelu podjelu likova. Parodija zahvaća uvriježene jezične formule junaka, ljubavnika, prinčeva, vitezova.. Ovdje će, paralelno s tematskim, najsnažniji biti upravo komični i ironični sloj parodije - to jest imitiranje stila, jezika, stvaralačke metode ili manira. Uz spomenuti »smušeni« Vitezov diskurs, dobra je ilustracija »romantični« razgovor »nesuđenih junaka« cijele priče - Tinatina i Bijele (već i sam karakter njihovih imena ne obećava mnogo):

TINATIN: Netko tko te ljubi više od života, kome je ljubav srce napunila, a glavu ispraznila. Netko tko te neće nikada naći, tko će te tražiti, dok napokon sam, bez igdje ikoga, u pustinji, od očajanja, od umora ne umre, kome će vrane oči kopati i mravi tijelo raznijeti, tko će se prije smrti ipak nasmiješiti: Umirem za tebe, Bijela. (III, IV, str. 71)

Ljubavnički je diskurs doveden do groteske - hiperboliranjem izlizanih izljeva ljubavi, ljubavničkih motiva i metafora.

TINATIN: Oče, ne čudi se riječima koje ćeš čuti. Šutjeti i tajiti ne mogu dulje i moram ti reći, što bih najradije od tebe sakrio. Ali kad kiša pada, tko će je zaustaviti. Ja ljubim, oče. Ljubav me svija i prekreće kao strašan vihor suhe listove, vuče me po grubom šljunku i baca na šiljate stijene. Ali ja sam sâm i bespomoćan kao ljuska u divljoj brzici. Ja ljubim... (III, XIV, str. 92/3)

Cijeli IV. prizor drugog čina iskrivljena je slika onoga što bi trebao biti sudbonosni susret; u zvijezdama zapisan. Tekst je iskočio iz samoga sebe i u romantični dijalog doveo: neočekivane trenutke odmaka, humora, odbijanja »vlastite zadaće«.. iznenadne »napadaje realnosti« - BIJELA: (...) Sigurno neki stranac koji ne zna čemu služi alka na vratima... Ili kasnije: (...) Glup si. Poljubi mi radije ruku.

(...)
BIJELA: Gdje je Tinatin?
TINATIN: Ja sam Tinatin.
BIJELA: Ti nisi Tinatin. Tinatin je ljepši. Ja ga doduše nisam nikada vidjela, ali on je ljepši. On nema kovrčave kose kao ti, on je visok i ne gleda tako glupavo.
TINATIN: Oprosti, kakav sam, ja sam Tinatin. Meni je žao.
BIJELA: Ti Tinatin? Tinatin je sin Gordogana, a Gordogan bi zadavio takva sina kao što si ti. Ti ne bi mogao ni lava ubiti.
TINATIN: Oprosti, oprosti. Hoćeš li da zariknem kao lavica u opasnosti, pa da iz šume dotrči lav ovamo? (II, IV, str. 72)

U ovom susretu dvoje ljubavnika ne samo da je iznevjereno strastveno zaljubljivanje na prvi pogled, već i njihove uloge - izgleda kao da se cijelo vrijeme »trude odigrati dijalog kako treba«:

BIJELA: (...) Kad te bolje gledam, vidim da nisi tako ružan. Samo te kovrčave kose! Izgledaš kao benavo janje. Znala sam da ćeš doći jedanput i samo sam tebe čekala.
TINATIN: Kako su blage te riječi. Još nikada nisam tako dugo tako lijepo sanjao. Bijela, ja te ljubim i došao sam da te spasim.
BIJELA: Ako si ti Tinatin, i ja tebe ljubim, premda ti je kosa naverugana kao izorano polje.
(...)
BIJELA: Što mogu? To je zapisano u zvijezdama.
TINATIN: Mi se ljubimo! Što ćemo sada?
BIJELA: Spasi me! (II, IV, str. 74)

itd.

Sve vrvi od »poznatih formula«, kojima Tinatin i Bijela igraju svoju ulogu, ali u njih prodire začuđujući i nekad sasvim nezgrapan sadržaj - što proizvodi smiješnu, izvrnutu, stilski pojačanu sliku. Načinjen je odmak od vlastitog načina izražavanja. Tekst nas tako sjeća na neka stalna mjesta »visokog stila« legenda, bajki, junačkih pjesama, tragedija... dok sličnost s istima razara neočekivanom banalnošću i prozaičnošću; spuštanjem u realnost. Time je Ivšić izvršio napad na ograničenost pojedinog žanra i jasno nam dao do znanja da ovaj tekst ne pripada niti jednom od spomenutih. Također je važno spomenuti psovke i kletve, kojima vrvi diskurs likova, i o kojima će kasnije biti više riječi. U ovoj drami one nemaju nikakvu »pravu« težinu ni sudbonosni učinak na onoga kome su upućene - kao što to biva u mitovima, bajkama, legendama... već se, naprotiv, izbacuju u prazno, razmetljivo i s puno energije, koja nije upravljena ni u što konkretno - parodirajući tako vlastitu težinu u spomenutim književnim žanrovima.

Ironija i srodne joj figure

Ironija kao uokviravajući kontekst prožima cijeli tekst i ne može se promatrati odvojeno od parodije diskursa, niti od instance humorizma.

Jer u ovoj gorkoj komediji (...) tragični spoj suza i smijeha, kolebljivost da se prihvati jedno ili drugo, premošten je najčešće sarkastičnom ironijom. ...24

Ironija, kao »poetika distance«, kao makrostrukturalna figura koja preosmišljava čitav iskaz, daje govorniku moć da kori hvaleći, kudi koreći, prezire diveći se, to jest govori suprotno od onoga što misli... hini neznanje, svjesno prešućuje ili kaže manje nego što se očekuje (Bagić).

U tom smislu i ranije navedeni primjeri parodiranja diskursa kojeg očekujemo u poznatim žanrovima spadaju i pod primjere ironična iskaza; naročito spomenuto podsmijevanje opisa junaštva, ljepote ili romantičnog dijaloga. Osim toga, u Kralju Gordoganu naći ćemo i neke figure srodne ironiji, ili povezane s ironijskim kontekstima; na primjer: antifrazu, autokategorem i brahilogiju.

Antifraza - karakterizira ju poraba riječi u posve suprotnom značenju od njezina leksičkog značenja; na mjestu riječi na koju se misli stoji njezin antonim (Bagić). Njezina figurativnost očituje se u širem, najčešće ironijskom kontekstu. U tom smislu, možda je najbolji primjer ove figure Gordoganov »proglas« iz prvog čina, u kome veliča sebe i svoj odnos prema narodu:

GORDOGAN:

(...)
PROGLAS VELIČANSTVENOGA KRALJA GORDOGANA DOBROM SVOME NARODU!

Mi, plemeniti i dični kralj Gordogan, brinući se za dobrobit sretnoga naroda našega, odlučili smo, u cilju pravednosti, da sami ubiremo porez. Budući da je Bijeli Kralj zapustio ubiranje poreza, kao i druge korisne državne poslove, ti, vjerni narode, ne znaš kako se porez ubire i odmjerava, naučit će te to tvoj dobri kralj. Porez, vjerni narode, ubire kralj i odmjerava ga po glavi, bez obzira da li je puna ili prazna. Mi, plemeniti i dični kralj Gordogan, bili smo pravedni i udostojali smo se odlučiti da je porez stotinu zlatica po glavi bez razlike... (I, V, str. 56/7)

Ili - Lunino lukavo dodvoravanje kralju (kako bi dobio na vremenu i umakao kazni za neplaćanje poreza):

LUNA: Imam najboljega kralja na svijetu, i on je sada preda mnom.
GORDOGAN: Ma to znam, ali sam te pitao za ovo. (Prstima pokazuje novac.)
LUNA: Što će mi zlato kad imam najplemenitijega kralja na svijetu?
GORDOGAN: Zlato!
(...)
LUNA: Najmudriji kralju, poštedi me! (I, V, str. 58)

Autokategorem - inverzija moralne situacije kojom se govornik bez razloga sam optužuje za grešku ili zločin; zamjena uloga onog koji je nevin i onog koji je kriv; konteksti su često tragični (Bagić).

Ovdje to imamo u četvrtom prizoru drugog čina, kad se Tinatin predstavlja Bijeloj; on preuzima na sebe zloglasni ugled svoga oca:

BIJELA: Tko si ti?
TINATIN: Ne pitaj me! Kad čuješ, sledit će ti se krv u bijelim tvojim žilama, postat ćeš bijela kao ova kula i rotit ćeš sve zmije da mi mozak ispiju! Ne pitaj me tko sam, ni tko mi je otac. Što je udav prema njemu? Kapljica rose prema moru?... (...) Ne pitaj me, ne pitaj me tko sam.
BIJELA: Tko si?
TINATIN: Tinatin, jao, i Gordogan mi je otac. (II, IV, str. 72)

Brahilogiju karakterizira izbjegavanje ponavljanja, izostavljanje dijelova rečenica (subjekta, objekta...) koji se iz konteksta daju razumjeti. Često dvije rečenice bivaju skraćene u jednu i povezane sastavnim veznikom; zbijenost misli na malom diskurzivnom prostoru; česta odlika poslovica i aforizama (Bagić).

Kako tekst obiluje frazama i formama koje nalikuju (ili tek podsjećaju) na narodnu mudrost, poslužila je »uplivu« pučkog i poznatog u ovaj nadnaravni, nevjerojatni svijet - recept za gradnju (narodne) bajke.

Poslužit će nam već navođeni primjeri:

Čovjek po svijetu kao pčela po cvijetu...
Po šutnji riba, po rici lav se poznaje.
Do šale mi je kao ribi do jabuke.
Kopito te.
itd.

Parodijom, ironijom te njoj srodnim figurama stvara se igra žanrova i diskursa, otvara se prostor (pod)smijeha, osvještavanja i uništavanja naših očekivanja od istih. Humor koji gradi Ivšićeva »igra diskursâ« teško je opisati. Njega, uživajući u slobodi koju pisac ovim djelom poklanja, svatko treba doživjeti na svoj način. Ipak, po uzoru na analizu instance »humorizma« u knjizi Živi jezici Krešimira Bagića, mogli bismo osobit smijeh koji u nama Gordogan izaziva nazvati smijehom diskretnog humorizma; najviše stoga što je diskretni humorizam utemeljen na izigravanju »duha stvari« (uvriježenih predodžbi, mitoloških situacija, kanona). On upućuje na nesklad, i parodirajući ga, protestira protiv njegova postojanja25 (možda u ovom slučaju prije protiv postojanja uvriježenog osjećaja za sklad).

Teško je nabrojati protiv čega sve protestira Ivšićev tekst, ali jedno je sigurno - protiv uzimanja jezika, umjetnosti i ljepote zdravo za gotovo. Protiv bilo kakvih ograda - pa bile one u nama samima - kad ih najčešće nismo ni svjesni. Na osvještavanju tih ograda i razbijanju njihove apsolutne vlasti možemo posebno biti zahvalni Ivšićevu Gordoganu.

Verbalna agresija kao vid dramskog sukoba: psovke i kletve

U Kralju Gordoganu uvredljive riječi i konstrukcije tvore značajnu stilsku potku. Psovanje, vrijeđanje, nazivanje pogrdnim imenima, kletve i zaklinjanja te bacanje kojekakvih čini magijom riječi čest su postupak kojim Ivšić očuđuje i doziva u naše uho svijest o jeziku, njegovom ritmu i nepredvidljivosti... čime na osobit način ulazi i u sferu narodnog govora i koristi element pučkog - dosjetke, krilatice, rugalice, poslovičnost jezika...

Šokantan učinak tih čudnovatih uvreda koje se u njemu nižu, izraza koje vjerojatno nitko prije Odana, Gordogana, Tri seljaka i ostalih, nije izgovorio - niti pomislio - ono je što me je od prvog trenutka vjerojatno najsnažnije privuklo tekstu Kralj Gordogan.

Ekskluzivnost ovog sloja drame tako nadomiješta pravi dramski sukob karaktera, koji su svi (barem verbalno) u stanju biti užasni »Gordogan«; što pokazuje njihov snažan, napadački način izražavanja (značajan je, između ostalih, primjer svađe tri seljaka oko zlatice, naveden još u prvom poglavlju).

Ove se psovke i dosjetljive uvrede najprije doživljavaju kao element začudnosti, nešto što nikako nismo očekivali - jer su u našem svakodnevnom izražavanju malo vjerojatne. U poznate strukture kojima se formuliraju kletve u našem jeziku Ivšić smješta neočekivane i nekad posve nesuvisle sadržaje. To sukobe u drami čini smiješnim; nadalje, drami daje »nadnaravnu« dimenziju, i dublje je uranja u prostor groteske.

U ovom posljednjem dijelu pozabavit ću se stoga tom najizravnijom instancom verbalne agresije - mogućnošću jezika da uvrijedi, povrijedi ili ismije; u Gordoganu: psovkama, prijetnjama, kletvama i prokletstvima.

Kao što je već navedeno, svaki čin verbalne agresije ima za cilj isto što i fizička agresija - riječima nanijeti moralnu štetu ili narušiti moralni integritet slušatelja. Uz to ona služi kao »ventil za pražnjenje negativnih osjećaja«, »splasnuće naboja«, i često se javlja kada je iz određenih razloga fizička agresija nemoguća (Mikić-Pehar-Mikić, str. 66).

Razlikovat ćemo psovke, prijetnje, kletve i prokletstva, pri čemu između posljednje dvije skupine nema velike strukturalne, kao ni motivacijske razlike - obje se mogu obuhvatiti kategorijom kletve - kao razlikovno načelo ovdje će poslužiti samo stupanj zazvanog zla (što je vrlo proizvoljna procjena i subjektivnog je karaktera), tako da će se prokletstvom smatrati najviši stupanj zazvanog zla. Za svaku od navedenih vrsta verbalne agresije vrlo je jednostavno pronaći primjere u Kralju Gordoganu; no ono što me je ovdje zanimalo nije njihova brojnost, već podrijetlo uvredljivih riječi, stupanj ekskluzivnosti i inovativnosti te njihova uloga u cijelom tekstu. Kako, najprije, definiramo i kako razlikujemo psovku od kletve, prijetnje ili prokletstva?

Psovka je najraširenija i najblaža vrsta verbalne agresije; u nju će biti ubrojene sve uvredljive riječi i formulacije koje nemaju izraženu strukturu prijetnje ili kletve.

(Cilj psovke je vrijeđanje ili omalovažavanje protivnika; njome govornik nastoji ublažiti svoju agresiju prema nekome ili nečemu tako što će mu riječima nanijeti neku moralnu štetu.) Formulira se rečenicom ili jednom riječju, a intenzitet joj ovisi i o rečeničnoj melodiji, naglasku pojedinih dijelova rečenice ili modalnoj riječi ako je ima.26

BIJELA: Slušaj me, Gordogane. Kažeš da si kralj, ti si žaba. Ti si krastača, ti si sova, nosorog, gavran, prase, pas! (V, XIII, str. 119)
GORDOGAN: (...) O šepavih im zubi! Već cio dan hodamo, pa koliko smo poreza ubrali? Šaku zlatica? Ne. Vreću zlatica? Ne. ... (I, V, str. 55)

Prijetnja - u svom izrazu sadrži posljedice i sankcije, ona obvezuje oba sudionika na određeno ponašanje, a sam se govorni čin uvijek formulira opisno, npr.: »Ako to ne uradiš, dobit ćeš batina!«27

ODAN: Nema ništa. Prije nego ti srce tri puta udari bit ćeš satrt, smlavljen, mrtav, uništen, rastrgan, razmrskan, raznesen. (I, I, str. 50)
ODAN: Kad te uhvatim samo, glavu ću ti zakoturati, devo šepava! (str. 50)
GORDOGAN: (..) ako mi za tri dana ne doneseš travu zaborava, caf. (str. 54 )

Kletva - to je želja za nesrećom, izrečena u afektu bijesa i ljutnje. Najstariji oblik verbalne agresije. Prvobitno su u nju spadale čarobne riječi (bajanje), a kasnije počela uključivati i molitve te zazivanja Boga ili božanstava.. u povijesti čovječanstva često je ritualizirana. Cilj joj je potpuno ili djelomično neutraliziranje neprijatelja.28

ODAN: Moja čutura. Krv ti mila ispala!
ODAN: Crna ti grba iskočila! Ne znaš? (I, I, str. 49)
Kopito te. Ipak je došao. Ludo! Ludo! (str. 87)
ODAN: Noć mi ova zauvijek u oči ušla ako. (str. 94)

Prokletstvo počiva na uvjerenju da nekakve više sile imaju moć nad čovjekom i da mu one mogu pomoći ili odmoći; smatra se najvišim stupnjem kletve. Želja da se nanese šteta protivniku izražava se u optativu (željenom načinu); cilj mu je potpuno ili djelomično uništenje protivnika. Sastoji se iz dva dijela: u prvom dijelu se priziva viša sila, a u drugom iznosi sadržaj kazne.29 Smatra ga se najtežim oblikom verbalne agresije.

GORDOGAN: (...) Glavi koja ne plati, - munja u nju otrovna - glavi koja ne plati porez bit će iščupano oko. (I, V, str. 57)
GORDOGAN: Pauci im maglu pred očima satkali, rđave strelice uši im probušile, jezik im kao kruška do zemlje visio, fff! fff! (str. 54/55)
GORDOGAN: Nisam ja Bijeli Kralj, sir ga u grobu probudio! (str. 58)

Verbalni čini govorne agresije u Kralju Gordoganu svojim intenzitetom i začudnošću vrlo originalno izražavaju stanje duha likova. Navedena klasifikacija ovih čina prema intenzitetu agresivnosti, međutim, ne objašnjava i njihov šokantni učinak na recipijenta. To će objasniti činjenica da u kolektivnom pamćenju nisu zabilježeni; i osebujan fond riječi odabranih za njihovu formulaciju. U sljedećoj analizi psovki, prijetnji, kletvi i prokletstava, to jest uvredljivih izraza općenito, zavirit ću zato u područja ljudskog iskustva iz kojeg su odabrana značenja istih; dakle, u njihovo podrijetlo.

Verbalna agresija za svoju svrhu bira uvredljive riječi. Ovisno o situaciji, sudionicima, intenzitetu i tonu izgovaranja, gotovo svaka riječ nekog jezika može biti uvredljiva. Uvredljive riječi mogu se promatrati kroz morfološki, tvorbeni, ili semantički kriterij. U ovoj analizi zanima me posljednji. Prema semantičkom kriteriju, uvredljive ili agresivne riječi podijelit ćemo na formalno-agresivne i metaforično-agresivne riječi.

Formalno-agresivne riječi same po sebi imaju negativno značenje, iako je i za njihov učinak presudan i kontekst, to jest komunikacijska situacija i sudionici u njoj. Takve su riječi na primjer: alapača, budala, hulja, idiot, kopile, kurva, ljigavac, propalica, rospija, varalica, itd.30 U Kralju Gordoganu bit će zastupljene, ali za ekskluzivnost neće biti relevantne.

Metaforično-agresivne riječi, međutim, negativno ili uvredljivo značenje zadobivaju samo u prenesenom značenju. Mogu se uzimati iz svih segmenata života, s tim da metaforično upotrijebljena riječ ima barem jedno zajedničko negativno obilježje s osobom koju se želi povrijediti.31

Svaki jezik, ovisno o predodžbama i shvaćanjima govornog područja, ima neke riječi koje se metaforično mogu koristiti u psovci; u hrvatskom jeziku to su na primjer: tuka, tele, krava, majmun, drvo, i sl., dok se u nekim drugim jezicima ove riječi možda neće moći upotrijebiti kao uvredljive. Područja iz kojih se te riječi mogu crpsti različita su i nije ih moguće u potpunosti odrediti. Često su to područja životinja, bolesti, mitskih i povijesnih bića i slično, a nekada se mogu uzeti i riječi koje su poznate samo govorniku i slušatelju. (Mikić-Pehar-Mikić, str. 99)

Autori studije Psovka u hrvatskome i njemačkome jeziku nabrajaju četrnaest područja iz kojih se uzimaju agresivno-metaforične riječi. Ja ću navesti samo najzastupljenija, naročito se osvrćući na instancu ekskluzivnosti i inovativnosti njihova odabira.

Uvredljive riječi u Kralju Gordoganu u najvećoj mjeri crpe se iz sljedećih područja:

Područje životinja

Podebljane su one metaforično-agresivne riječi koje se u uobičajenom razgovornom stilu ne pojavljuju kao negativne ili uvredljive, te takvima postaju samo unutar svijeta Kralja Gordogana; a najekskluzivnije formulacije su podvučene.

  • Gavrane! (str. 50)
  • Gubo, uholažo, pužu.
  • žuta zmijo!
  • Magarac ... - si ti!
  • Gujavice jedna crna! (str. 50)
  • medvjeda kljunatoga. (str. 51)
  • Sovo zloguka!
  • glup je kao vjeverice.. (str. 64)
  • ..udav... ...otrov guje.. ...kljun krokodila.. ..ralje ribe.. ...pandže lava.. ...slonovi, bijesni majmuni, nosorogovi.. tigar.. (str. 72)
  • Zli pužu.
  • Krastačo. (str. 76)
  • ..zmijo piskava
  • ..vrano krastava
  • ...kuče škamutavo. (str. 77)
  • ...jarca onog šarenog...
  • Kome je nos ko žabetina...
  • Cijeli si skvrčen kao gusjenica. Tebe nema. Gdje si uostalom? (str. 83)
  • Glavurina ti je veća od konja.
  • Glavica ti je manja od hrušta.
  • Slone!
  • Muho!
  • Nosorože!
  • Repiću buhe! (str. 84)
  • Kažeš da si kralj, ti si žaba. Ti si krastača, ti si sova, nosorog, gavran, prase, pas! (str. 119)

Itd.

Područje dijelova tijela

  • Kad čuješ, sledit će ti se krv u bijelim tvojim žilama, postat ćeš bijela kao ova kula i rotit ćeš sve zmije da mi mozak ispiju. (str. 72)
  • ... očiju mi. (str. 71)
  • ...dobar mu dane noge zasukao! (str. 55)
  • ...kapke im mrtvima saklapala! (str. 55)
  • Naopako mi se usta obratila, ako nisi... (str. 80)
  • ... ruka moja kojom ću ti jezik iščupati crni. (str.76)
  • U vrat ću te ubiti, ako je nemaš.
  • ...ili ću ti krv razbiti i glavu proliti. (str. 88)

Itd.

Područje bolesti

  • Guba te jela! - Krv mu otrovalo! (str. 51 )
  • ...štakom se njezinom poštapao.
  • Šuga ti glavu nosi.
  • Čir te derao.
  • Čir ti u oči skočio.
  • Smrt ti polagano za ušima puzala. (str. 76)

Itd.

... uz područja: biljaka i drveća Otrovno mi bilje ruke izbolo, ako nisam... (str. 103); nacije / podrijetla / rase: Ti si crnac. (str. 119); područja zanimanja: Ti si konjušar. (str. 119), te područja uporabnih predmeta: Lopatama ga raznijeli! (str. 55), i druga. Naravno, u većini izraza ova su područja isprepletena - uvijek na nov i zanimljiv način.

Na temelju navedenoga, možemo zaključiti sljedeće da Ivšićevi junaci

  1. koriste neke prilično neutralne motive u najozbiljnijim uvredama:

    (nosorog, tigar, štaka, muha, rep, kruška, repić, bačva, duga, bundeva, itd.) i

  2. spajaju motive na neočekivan i inovativan način:

    (Čir ti u oči skočio, Šuga ti glavu nosi, Dobar mu dane noge zasukao, Konji ti kosu popasli, Put mu u zube uletio, Rep mi na čelu izrastao, Duga ga ispila, Bačva te koturala, Neka mu gujavice mjesto brade pod ustima rastu, Sir ga u grobu probudio, Jezik im kao kruška do zemlje visio, Gledat ću ga mrko kao zmija žabu, itd.).

Sve to pridonosi pajačavanju učinka začudnosti i oblikovanju svijeta Kralja Gordogana kao zadirkujućeg, nepredvidljivog, osobitog i nevjerojatnog.

Razmatranjem i ovog trećeg, posljednjeg pravca verbalne agresije, zaokružujem analizu teatra teksta Kralj Gordogan. Sva tri sloja imaju veliku važnost za dramatičnost teksta i za njegovu stilsku obojenost. Svaki na svoj način pridonosi osobitom - vrištećem teatru, koji već od prvog susreta ostavlja čitatelja pomalo zgranutim; budi i zadržava njegovu pozornost, što uostalom i jest odlika velikih tekstova.

Zaključak

Umjetnički instrumentarij koji sam analizirala preko tri pravca verbalne agresije čini Kralja Gordogana živim i provokativnim tekstom već više od pedeset godina. Namjena navedene podjele i analize stilskih sredstava i postupaka bila je predočiti bogatstvo i poetičnost Ivšićeva jezika te bolje razumijevanje (najblaže rečeno) učinka ovog teksta na recipijenta. Taj je učinak Ivšićeva čitatelja okrenuo tekstu, razbudio njegov osjećaj za neiscrpnu dubinu, ljepotu i »dosjetljivost« hrvatskog jezika, probudio osjećaj za ritam i rasuo čvrste kategorije koje odvajaju žanr od žanra, maniru od manire, motiv od motiva, stil od stila, zapravo tekst i književnost od nastajanja u slobodi. Kako bi potvrdio pravo umjetničkog djela na posve slobodan i samostalan život, Ivšić je svoj teatar smjestio negdje između groteskne bajke i surove epske tragedije - »umatajući« sve zadanosti književnoga kanona u poetični, apsurdni, vrišteći teatar. Uz to je »crnu karakterizaciju« surovog i krvoločnog tiranina ostvario jezičnom arhitekturom, smjestivši cijelu »dramu« na poprište agresivnog i surovog teksta.

Navedeni postupci kojima je postignuta ovakva verbalna uzburkanost samo su dio instrumentarija kojim je građen tekst; moj su osobni odabir i ilustriraju samo jedan aspekt Gordoganove snažne komunikacije s čitateljem. Što sve još ovaj tekst može (ili »treba«) prenijeti stvar je umjetničke percepcije svakoga od nas; ili, kako bi to sam autor najbolje rekao: »Ja dajem, ili bih želio dati potpunu slobodu, da svatko nadogradi ono što hoće. To kako sam ja to zamišljao, to je manje važno. Daleko je važnije da ja dajem mogućnost da svatko raste na mom tekstu.«

Literatura i izvori

  • Radovan Ivšić: Teatar, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1998.
  • PSHK, knjiga 153 (Kruno Quien, Radovan Ivšić, Boro Pavlović, Irena Vrkljan), ur. Pero Budak, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1985.
  • Radovan Ivšić: U nepovrat, opet, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2002.
  • Zvonimir Mrkonjić: Suvremeno hrvatsko pjesništvo, Biblioteka Kolo, Zagreb, 1972.
  • Vladimir Biti: Bajka i predaja: povijest i pripovijedanje, Liber, Zagreb, 1981.
  • Milivoj Solar: Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1994.
  • Krešimir Bagić: Živi jezici, Naklada MD, Zagreb, 1994.
  • Rečnik književnih termina, Nolit, Beograd, 1985.
  • Branko Vuletić: Fonetika književnosti, Liber, Zagreb, 1976.
  • Boris Tomaševski: Teorija književnosti, Matica hrvatska, Zagreb, 1998.
  • Fadil Hadžić: Anatomija smijeha, V.B.Z., Zagreb, 1998.
  • Tropi i figure / uredile Živa Benčić i Dunja Fališevac, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995.
  • Pavao Mikić - Mirjana Pehar - Marijan Mikić: Psovka u hrvatskome i njemačkome jeziku, ZIRAL, Mostar-Zagreb, 1999.
  • Jolles, A.: Jednostavni oblici, Studentski centar Sveučilišta, Zagreb, 1978.
  • A Kingly tale (pristup 10. 2. 2005.)
  • Sandra Viktorija Antić: Zadržati kontroverznost po svaku cijenu (pristup 10. 2. 2005.)
  • Slobodan Prosperov Novak: Ako nikoga nije briga što misli Ivšić o Krleži, došlo je do sumraka pameti (pristup 10. 2. 2005.)
  • Jelena Mandić: Zabranjivane i ignorirane pjesme hrvatsko-francuskog klasika 23. 9. 2004. (pristup 12. 2. 2005.)
  • Kim Cuculić: Situacija naše bliske prošlosti 7. 1. 2002. (pristup 12. 2. 2005.)