Milovan Tatarin

Uloga pučkih kalendara u stvaranju hrvatske čitateljske publike

I.

Kad je Ljudevit Gaj 20. listopada 1834. godine u Oglasu najavio izlazak Novina horvatskih i njihova književnog priloga Danice horvatske, slavonske i dalmatinske – što se uistinu dogodilo 10. siječnja 1835. – obratio se on »Szvetloj y Prepostuvanoj Gozpodi vszakoga Ztalisha y Reda szlavnoga Naroda Szlavenzkoga«. Kad danas čitamo spomenuti Gajev Oglas skloni smo zaboraviti zapitati se na koje je on čitatelje uopće računao, je li mislio – kao što to sugerira imenica gospoda – samo na one koji su već imali razvijene čitateljske navike, stečene recepcijom inozemne literature, njemačke ili francuske, primjerice, i nije li – pokrećući prvi hrvatski književni časopis – pomalo zapostavio sve one koji su jedva bili pismeni, a činili su većinu, koji nisu imali ni prigode ni fi nancijskih sredstava za kupovinu knjiga, koji su živjeli izvan gradskih središta, koje se privlačilo knjizi, sav taj puk kod kojega se tek morala stvoriti potreba za književnim štivom, a koji je – ako ćemo pravo – imao svoj specifičan, danas bismo rekli pučki ukus?

Doista, kako se tijekom 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća stvarala hrvatska čitateljska publika, kako je tekao taj proces, kako su se razvijale čitateljske navike i na kakvim tekstovima? Drukčije kazano: tko se i na koji način – davno prije Gajevih nastojanja,a zatim i usporedno s Danicom – skrbio proširiti knjigu i među one koji nisu pripadali povlaštenim slojevima, dakle, duhovnicima, plemićima i vojnicima? Odmah ću odgovoriti: važnu ulogu u tom procesu odigrali su pučki kalendari namijenjeni čitateljima iz socijalno i obrazovno nižih slojeva, kojima je upravo ta publikacija bila jedina knjiga u kući i jedino književno štivo. To se moglo ostvariti samo polaganim i postupnim procesom, opreznim nuđenjem ponajprije stihovanih, a onda i proznih sastavaka, odreda kratkih, u kojima su se pripovijedali zanimljivi i poučni sadržaji. U sredini gdje se teško zarađivalo za život i siromašno živjelo, gdje za estetizirane oblike življenja nije bilo mjesta, trebalo je koliko-toliko čovjeka naviknuti i na čitanje, djelatnost u pragmatičnom smislu nekorisnu, a opet važnu. Ipak, netko je morao obaviti i tu zadaću. Obavljali su je ponajprije duhovnici, pripadnici crkvenih redova, osobito franjevci. Bliskost s pukom, dobar uvid u njihove potrebe, želja da ih se opismeni, i u konkretnom smislu, ali i u vjersko moralnom i praktičnom, uvjetovala je i način stvaranja čitateljskih navika, i to putem pučkih kalendara.

Sjeveroistočna Hrvatska – navlastito Slavonija i Podunavlje – imala je lijep kontinuitet u izlasku kalendara. Tijekom gotovo sto dvadeset pet godina kalendari su više-manje redovito izlazili, ponekad ih je istodobno bilo nekoliko: priređivali su ih Đuro Rapić (za 1743. i 1744) i Jerolim Lipovčić (1745 – 1755), Emerik Pavić u Budimu je od 1746. do 1780. uređivao kalendar, tu je zatim Marijan Lanosović (1778 – 1786), kalendar za 1792. godinu opremio je Ivan Matković, slijedi ga Aleksandar Tomiković (Novi i stari svetodanik iliti kalendar ilirički, Osijek, 1793 – 1817), njegov je rad nastavio Adam Filipović Heldentalski s Novim i starim kalendarom slavonskim (Osijek, 1822 – 1867, a možda i do smrti 1871), tu je Antun Nagy sa štokavskim Novim i starim kalendarom iliričkim (Budim / Pešta, 1813 – 1823), a od 1836. do 1855. godine Ignjat Alojzije Brlić u Budimu izdaje Novouređeni ilirski kalendar iliti Svetodanik.

U ovome bih radu predstavio sadržaj različitih godišta Brlićeva kalendara kako bi se vidjelo što je nudio svojim čitateljima kojih je – ako je suditi po duljini izlaska (dvadeset godina) – bilo mnogo.1 Pritom bih izostavio kratke, moralno-poučne prozne tekstove kojima je ispunjena rubrika pripovitke i dositke, a pozornost usmjerio na autorske pjesničke sastavke koji, doduše, ne predstavljaju ni najvažnija ostvarenja u čijem opusu, niti se odlikuju stanovitim estetskim viškom, a nisu na koji način ni obilježili vrijeme u kojemu su nastali, no čija prisutnost na stranicama Brlićeva kalendara svjedoči o njegovu poznavanju nacionalne književne baštine, i to u vremenima kad ona nije bila ni istražena ni – što je još važnije – dostupna onako kako je danas, čak ni onima koji su za nju imali osjećaja i materijalnih sredstava. Da bi se vidjelo da doći do knjige uopće nije bilo jednostavno, ukratko ću prepričati jednu epizodu iz Brlićeva života, o kojoj je svojedobno pisao Tomo Matić.

Brlić je, naime, iz Dubrovnika naručio knjige (ne znamo koje jer se popis nije sačuvao), one su preko Bosne stigle, a on je u veljači 1834. godine od fra Placida Schroóta (direktor osječke gimnazije i lokalni cenzor) zatražio potvrdu o legalnosti nabavljenih naslova. Fra Placid se potom obratio Višoj školskoj direkciji u Zagrebu. Direkcija ga je pak početkom ožujka zamolila neka sam ustanovi je li štogod sumnjiva u Brlićevoj narudžbi, jer oni ne mogu ništa procijeniti, budući da nisu navedeni naslovi, mjesta i godine izdanja. On je to učinio, a epilog je ovaj: »Na osnovi kataloga, što ga je osječki direktor poslao u Zagreb, konstatovala je Viša školska direkcija, da među Brlićevim knjigama nema zabranjenih, pa je naredila, neka se knjige izruče Brliću, samo za Arijadnu, koja je bila u dva egzemplara poslana u Zagreb, naknadno će se priopćiti rješenje. Čini se, da je Viša školska direkcija o toj knjizi zatražila upute iz Budima ili iz Beča, jer je istom krajem svibnja vratila osječkom direktoru oba egzemplara »opusculi sub titulo Ariadne per censuram austriacam ad typum admissi« i naredila mu, da i njih izruči »Brodensi librorum distractori Berlich«. Neupućenosti direktora osječke gimnazije o zabranama knjigâ izdanim od bečke cenzure valja dakle da zahvalimo, što znamo za natpis barem jedne knjige iz Brlićeve narudžbe dubrovačkih »ilirskih« knjiga. Jamačno je to bilo Martekinovo izdanje Gundulićeve Arijadne od g. 1829., a sva je prilika da su bile i druge »ilirske« knjige, što ih je Brlić naručio iz Dubrovnika, ili barem dobar dio tih knjiga, djela hrvatskih književnika dubrovačkih.«2

Brlićev rad na izdavanju kalendara do danas nije, mislim, ni dovoljno istražen ni opisan, pa mnogi ne znaju da su neki dubrovačko-dalmatinski autori svoju slavonsku praizvedbu doživjeli u njegovim kalendarima, kao što nije poznato da je upravo Brlić održavao živim interes za Kačića, a preko njegova dopjevavatelja Emerika Pavića.

II.

Ako je po čemu Ignjat Alojzije Brlić (Brod, 30. kolovoza 1795 – Nova Gradiška, 27. ožujka 1855) bio zanimljiv u hrvatskome književnopovijesnom studiju onda je to zacijelo zbog svojeg jezikoslovnog rada. Njegova Grammatik der Illyrischen Sprache (Budim, 1833; Zagreb, 1842, 1850), zalaganje za ikavštinu i ugledanje na narodne pjesme proučeno je i po tomu je Brlić do danas ostao zapamćen. Također, nije bez odjeka ostalo ni njegovo izdanje Kristijade Junija Palmotića,3 čiji je metrički aspekt u novije vrijeme analitički raščlanio Pavao Pavličić, pokazujući kakav je bio Brlićev odnos spram tradicije, odnosno kakvo je bilo njegovo shvaćanje zadaća i funkcije literature.4 Pošten i trijezan preporoditelj,5 premda se s Gajem u mnogočemu nije slagao,6 bio je – kako se to često kaže – »samo prijatelj prosvjete i narodnoga napretka«.7

Poznat je njegov animozitet prema rogatom e (ĕ) i slogotvornom -ar,8 poznata je njegova sklonost Vuku Karadžiću, pa prijedlog da se prihvati ćirilica (jedno je vrijeme iz protesta i sinu pisao ćirilicom),9 konačno, njegovo ustrajno zalaganje za štokavsku ikavicu kao temelj standardnoga jezika (zato nikad nije pisao ĕ nego jedino i isključivo y), čega se nije odrekao do kraja života. Dopisivao se s mnogim uglednicima svojega doba, aktivno sudjelovao u književnom životu, naručivao knjige i časopise, surađivao u Zori dalmatinskoj.10 Bio je najveći bibliofil u obitelji Brlića: djed Mate i otac Andrija Antun stvorili su temelje, on je knjižnicu silno obogatio, a 1822. godine otvorio je i knjižaru, tj. »čitav jedan odjel trgovine predstavljao je knjižaru te se smatra da je to prva knjižara u Brodu«.11 Nemimoilazno se, ali ipak usputno spominje Brlićev rad na uređivanju kalendara. Uz taj se podatak najčešće dodaje tek to da »oko promicanja narodnog duha i školstva stekao si je velikih zasluga kao i izdavanjem ›Ilirskog kalendara‹«,12 da je »većinom u njemu jedini pisao«,13 »u njemu tiskao etnografsku građu Broda i okolice te svoje radove«,14 odnosno da »cijeli se život bavio skupljanjem historijskih spisa i folklornog blaga Broda i okolice« te da »prikupljenu građu redovito je objavljivao u svojemu ›Ilirskom kalendaru‹«.15 Ipak, o njegovu se sadržaju nije detaljnije govorilo.

Izlazio je Brlićev kalendar u Budimu, na zabavu i korist Ilircem i bio važna publikacija koja se donekle razlikovala od sličnih izdanja, uglavnom zato što je on češće od drugih objavljivao raznovrsna djela hrvatske književne baštine, ali i ona nastala u njegovo vrijeme, znajući da kalendar ima jaku transmisijsku ulogu – njime su se tekstovi širili nevjerojatnom brzinom, inače teško dostupne knjige postajale su dio lektire i onih koji bez kalendara za mnoge pisce nikad ne bi ni čuli. Za razliku od drugih slavonskih kalendara u kojima se o autorstvu sastavaka nije vodilo računa, Brlić je većinom navodio autore, što je činjenica koju treba istaknuti. Jer, premda je za recipijente kojima je kalendar bio namijenjen autorstvo nevažno, pa su te publikacije pune tekstova za koje danas ne znamo otkud su preuzeti i tko ih je pisao, Brlić je smatrao važnim uputiti i na autora, mada je bilo i obratnih slučajeva. Tekstove je jezično prilagođavao, jer su mu se činili sumračnima, pa je kalendarski sastavak nerijetko iskrivljena verzija preuzetoga predloška. Unatoč svemu, uvrštavanjem nekih djela u kalendar pokazivao je bogatstvo domaćega knjiženstva, premda na drukčiji način nego što se to činilo u Danici, omogućavajući da i oni manje izobraženi čitatelji – kroz lektiru prilagođenu njihovim mogućnostima – saznaju o hrvatskim piscima koji su činili njihovu prošlosti sadašnjost, a za njih nisu mogli saznati. Brlić je, dakle, kalendarom obavljao mnoge važne zadaće: poučavao, zabavljao, upoznavao s nacionalnom književnošću, u simboličnom smislu povezivao različite hrvatske regije. Glavni kriterij izbora tekstova bio mu je isti kao i svim drugim urednicima kalendara: »Kalendari imaju u zadatak da posreduju u prvom redu poznata književna djela ne radi njihove književne vrijednosti, Ovidijeve »Metamorfoze« na primjer, ili sredinom stoljeća Gogolja i Puškina, nego se prije svega prenosi priča o poučnom slučaju: u prvom je planu didaktična upotrebna vrijednost nekog književnog djela koje u kalendarskom kontekstu prolazi svojevrsnu pučku književnu metamorfozu.«16

Taj brodski trgovac u čiju su kuću stizale mnogobrojne knjige, koji je za njih davao mnogo novca, a kalendar sam financirao – premda se iz pisama sinu Andriji Torkvatu vidi da je često financijski oskudijevao17 – taj zaljubljenik u pisanu riječ, do čijega su estetskoga suda neki njegovi suvremenici i te kako držali (primjerice, Antun Nagy poslao mu je na čitanje svoje Žalostnice žalosne, prijevod Ovidijevih Tristia, o čemu piše Andriji Torkvatu koncem studenoga 1847. godine18), upravo je taj Brlić uz Adama Filipovića Heldentalskoga (1792 – 1871) bio – nije to pretjerano reći – jedina spona pretežitog dijela slavonskoga puka s knjigom u predilirsko i ilirsko doba. Držim da treba vjerovati Ferdi Filipoviću kad – pišući o Adamu Filipoviću – kaže: »On je prije našeg najnovijega narodnjega pokreta (god. 1835) bio jedan od onih riedkih muževa, koji su još zadnje iskrice narodne sviesti uzpirivali i od konačnoga gasnuća čuvali. On i pokojni stari Brlić bili su u Slavoniji valjda jedini, koji su prije toga narodno čuvstvo gojili i njegovali, te joj predteče i krčitelji bili.«19 Brlićev kalendar ne može se mjeriti s Danicom, no nije preuzetno ustvrditi da je možda imao širu recepciju nego spomenuta Gajeva tiskovina, a svakako je i mnogo više pripomogao u stvaranju čitateljske publike. O tomu kakvo je bilo stanje zanimljivo svjedoči u pismu koje je iz Broda uputio sinu Andriji Torkvatu u Beč 8. veljače 1845:

Što se tiče podučavanja za prosti puk, to moj kalendar niti je imao, niti želim da ima. – Novine su podučavanje, Danica podučavanje, Zora je podučavanje, sve knjige što se pišu – sve je podučavanje; za koga je ovo podučavanje? za nikoga jer nitko neštije. – Puk se podučava sa smišnim stvarima, ljudi traže Ezopovih fabula, traže Relkovića Satira, traže svake godine kalendar; koji ima više smišnoga, taj je dražji, od novih traže kadkad pismarice – drugo puk neće da štije, još je dite, još se hoće da zabavlja. – Vox populi vox Dei – kroz fabule, pisme, pripovidke, poslovice, smišne dositke etc. etc. etc. – hoće se puk da podučava, to želi, to bi štio; za suhoparne stvari nemari. – A tko piše za puk? – U ovo vrime nitko. Pametna mladež za pametnije od sebe piše, a tko štije? – nitko. Ergo mlati po praznoj slami!20

Nema razloga ne vjerovati Brlićevim primjedbama; dapače, treba ih prihvatiti kao obavijest iz prve ruke, kao točnu dijagnozu o čitateljskim prohtjevima, uopće pismenosti i zainteresiranosti za književnost. Premda se Brlić nije slagao s Gajem,21 premda je na račun zagrebačkih preporoditelja i njihovih ideja izrekao mnogo ružnih riječi,22 mislim da ipak treba isključiti Brlićevu zavist spram Danice, neovisno o odbojnosti prema tim novinama, o čemu je više puta svjedočio u pismima sinu:

Novine štijem nimačke, naške pogledam amo tamo, Danice i nezagledam: niti znam šta piše, nit me je briga, jer znam štogod je, da nevalja; jer tko nezna ljudski pisat, nezna ni dobro, a mojih mi je očiju žao! – Da je sama Danica, koja nam naše krasno naričje kvari, lahko bi se utišio, al evo sve što u Zagrebu izhodi – ništa mi nije po ćudi: vrstopis ne valja, jezik ne valja, a ni predmeti baš nisu izabrani, dakle nevalja ništa Zagrebačkoga, to je moje iskreno mišljenje. (9. veljače 1848)23 Zora mi se (koju sada primam) bolje dopada u svemu, nego Danica, ima jezik narodni bolji nego Zagrebački. Što se sadržaja tiče – nedopada mi se ni u Danici ni u Zori, ja jih obadvi zovem Večernjice.24 Danica osim ovog članka u br. 10 i d. o Šturovoj slozi nejma ništa, što bi bilo vridno štiti, za to ju samo promatram, al ju štit ne mogu. Eto taj članak o Šturovoj slozi – da razumiu Zagrebci jamačno ga nebi tiskali, ali su slipi – ja ondi silu istine protiva Zagrepcin nahodim, samo mi je žao što je onako izopačenim verstopisom – a i jezikom pisano. (15. ožujka 1848)25

I dok je Brlić u kalendaru apstinirao od budničko-davorijaške lirike,26 na stražnjim je njegovim koricama – počevši od 1840. godine – tiskao obavijest o postojanju Danice ilirske; dapače, pozivao je čitatelje na pretplatu. Već sam taj čin potvrđuje da je bio domorodac u najplemenitijem značenju te riječi, zauzet za opće dobro, čovjek koji je na različite načine pokušavao služiti domovini, koji je podržavao svaku takvu inicijativu te u tome kontekstu treba razumjeti i pokretanje Novouređenoga ilirskog kalendara iliti Svetodanika: s jasnim uvidom u narodne potrebe osmislio je publikaciju koja je izlazila u susret očekivanjima još uvijek neprofilirane čitateljske publike, te male dice, kako je sam rekao, ne bi li i na taj način proširio naviku čitanja. Znao je on, dakle, nadići privatne razmirice ukoliko je to bilo za dobrobit zajednice:

Mnogima našim domorodcem možebit da nije ni poznato da u Zagrebu ilirske novine s Danicom ovo veće u šestu godinu izilaze. Ovo važno i veliko podprijeće, za uzdržanje naše narodnosti, svakom domorodcu toplo preporučujemo da se ili svaki sam za se, ili ji po više u družstvu, ili najposli čitava obćina kod najbližje c. k. pošte za rečene novine predbroji. Svake pol godine plati se 4 for. i 12. žr. srebra i za te novce dobivaju se po dva puta u nedilji dana pod vlastitim nadpisom i pečatom ilirske novine i Danica. Koliko puta istom kudgod njekoliko cvancika utrošimo, ne bivši za njih ni siti ni pijani, a zašto ne bi i domovini za žrtvu koji novac prinili, odkud svem narodu slava, a predbrojnikom znanje od stvari – koje se po svem širokom svitu događaju, dapače, i ubavist u domorodnoj dogodovštini – i korist i zabava proizhodi!27

Živeći u Brodu, na periferiji političkih, kulturnih i književnih zbivanja (brodski zapećak, kaže u jednom pismu), Brlić je bio svjestan da je stvarna situacija drukčija nego kad se motri iz Zagreba. Danica je bila, slobodno rečeno, izraz Gajevih želja i pretpostavki ne o čitateljskim potrebama, nego o vrsti štiva iz nacionalne povjesnice s kojim bi se trebali upoznati, zato da se izgradi narodno knjiženstvo, trebalo je pokazati da se ilirci imaju na što osloniti, od čega krenuti, posebno kad je riječ o dubrovačkim piscima 16. i 17. stoljeća. Stoga je, primjerice, u Danici mnogo ulomaka iz pjesmotvora D. Ranjine, I. Gundulića, J. Palmotića, I. Đurđevića.28 Nasuprot Gaju, Brlić je polazio od onoga što je uočio sondiranjem terena, budući da je u najmanju ruku svakodnevno bio u kontaktu s onima na koje je možda računao i Gaj, ali u posve drukčijem smislu. Za potonjega to su bili čitatelji, za Brlića su to bili živi ljudi.

Brlić je kalendar financirao vlastitim novcem, a izlazio je tiskopisom Ivana Gyuriana i Martina Bagó od 1836. do 1855. godine. Na kalendaru za 1845. piše da je to desetolytni tečaj, za 1846. jedanaestolytni tečaj, a za 1847. dvanaestolytni tečaj.

Na kalendaru za 1848. također stoji da »izdaje se u dvanaestu godinu«, no bit će to tiskarska pogreška. Osječki Muzej Slavonije posjeduje i primjerke za 1856. i 1857. godinu. Kako je Brlić umro 1855, valjda je te publikacije uredio njegov sin, Andrija Torkvat.29 Do 1844. izlazi pod nazivom Novouređeni ilirski kalendar iliti Svetodanik, od 1845. zove se Novouređeni naški kalendar iliti Svetodanik, 1846. postaje Novouređeni horvatsko slavonski kalendar iliti Svetodanik, 1847. ponovno je Novouređeni ilirski kalendar iliti Svetodanik i pod tim nazivom izlazi do Brlićeve smrti.30 Iz pisama znamo da ga se moglo kupiti u Zagrebu i Karlovcu, 31 brinuo se Brlić za njegovu distribuciju, preko sina dostavljao ga je prijateljima u Beč i Prag (Fran Miklošić, Jernej Kopitar, Vuk Karadžić, Václav Hanka, Antun Nagy),32 oglašavao u Zori dalmatinskoj,33 pisalo se o njemu, čini se, u nekim praškim novinama.34

Sudeći po sačuvanim primjercima, a i po Brlićevim zapisima, jedan je dio naklade – zacijelo pretežniji – bio skromnije uvezan, u meke korice,35 dok je dio naklade imao tvrđe korice te između mjeseci umetnut čisti list na koji su vlasnici mogli zapisivati korisne informacije.36 Iz pisama se dade razumjeti da je kalendar za nastupajuću godinu bio složen već sredinom tekuće – Brlić konkretno govori o svibnju – a da je u prodaji bio u prosincu. Nigdje nisam naišao na podatak u kolikoj je nakladi tiskan. Kalendar je bio prilagođen ukusu književno neobrazovanih čitatelja, a osim Slavonije, širio se i po Bosni. Naime, u Muzeju Slavonije čuva se knjižica u kojoj su skupljeni prilozi iz različitih godišta Novouređenog ilirskog kalendara iliti Svetodanika, a na samom kraju stoji sastavak Ovomu kalendaru otac njegov:

Ajde, ajde, Kalendaru
kao trgovac po pazaru,
ti se trudi za krajcaru,
meni, sebi, kući, caru,
služit valja i zaslužit,
makar moro drvom plužit.
Ti si jeftin vrlo dosta,
olba vina više košta,
olbu vina začas spije,
od nje hasne više nije,
a ti služiš svu godinu,
otca, sina i rodbinu.
Na vino se tad ne smije
dokle njega ne popije,
a posli ga zaboravi,
kad u grlo njeg probavi,
a ti za smih i za nauk
služiš kano vridni pauk.
Tko te uzme, posluži ga,
i od mene pozdravi ga.
Tko ne kupi, nek ostavi
pa s neznanjem nek se bavi.
S Bogom idi, Kalendaru,
po slavonskom svem ataru,
i po Bosne svi prostori,
Bog neka ti put otvori.

Činjenica da Brlić kalendar izdaje o svojem trošku svjedoči o njegovoj uvjerenosti u iznimnu važnost takve publikacije među Slavoncima. Uostalom, da kalendar nije naišao na dobar prijem zacijelo ne bi ustrajao tako dugi niz godina brinuti se oko njega.

U doba kad započinje izdavati kalendar, to već nekih četrnaest godina čini i Adam Filipović – s kojim ga je vezalo prijateljstvo37 – no to ga očito nije smetalo, pa će njihovi kalendari izlaziti usporedno – Filipovićev u Osijeku, Brlićev u Budimu.38 Ipak, već od prvoga godišta iz 1836. pokazao je Brlić da su mu namjere donekle drukčije nego Filipovićeve.

III.

Zabavni dio kalendara sadržajno je opremljen šaljivo-satiričnim tekstovima, ima tu kojekakvih napitnica i pjesama na narodnu, sastavaka u kojima se izruguju pomodni običaji Brlićeva vremena, ima i tuđih radova (Adama Filipovića, primjerice), zatim proznih pripovjednih tekstova,39 zacijelo prijevoda, no donosio je on i baštinska djela nastala u različitim hrvatskim književnim sredinama. Naime, u kalendaru za 1836. godinu tiska Radonju i Milavu, »dubrovačku pismu od Vladislava Menze«. Ta komična poema upravo je izvrsno odgovarala temeljnim prirediteljevim nakanama: bila je to smišna stvar, a istodobno i pouka svim budućim mladoženjama neka paze kakvu će ženu odabrati, da poslije ne bi požalili. Objelodanjujući Menčetićev sastavak Brlić, međutim, nije samo ponudio duhovito i poučno štivo, nešto što će se u mnogim seoskim kućama rado čitati, što će ih uopće navikavati na činjenicu da je knjiga bitan dio života. Učinio je on – premda nesvjesno – nešto mnogo više: s tom je poemom upoznao doista mnoge čitatelje. Jer, do njegova vremena Radonja je bio tiskan samo jedanput, i to u knjizi Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de« Ragusei II Franje Marije Appendinija,40 da bi je potom objelodanio tek Fran Kurelac.41 Brlić ju je preuzeo iz Appendinijeva pregleda,42 ostavio je trinaesterce, no mnogo je intervenirao u tekst, prilagođavajući ga jezičnim navikama slavonskih čitatelja. Ne samo što je Milava u jednome trenutku postala Milka, nego je Brlić mijenjao cijele stihove, a o izmjenama na leksičkoj razini ne treba ni govoriti. Dakako, njemu nije bilo do strogoga poštivanja predloška, njemu je ponajprije bilo do sadržaja, do zabave i smijeha, do pouke. To, da je Radonju upravo Brlić tiskao drugi put gotovo nigdje nije zabilježeno, pa ni u dosad najcjelovitijem prikazu života i rada Vladislava Menčetića Svetlane Radulović-Stipčević.43 Držim, međutim, da je upravo njegovo izdanje važno, ma kako iskrivljeno bilo. Jer, u Brlićevoj redakciji poema i njezin autor postali su poznati onima koji za Appendinija nikad nisu čuli, njegova im knjiga nije bila dostupna, niti su za nju mogli imati interesa. On je, zapravo, odradio ono što nitko od Appendinija pa do današnjih dana nije uspio – popularizirao je djelo dubrovačkoga 17. stoljeća među neobrazovanim slojem čitatelja, uputio ih u djelić vlastite književne povijesti, pa je za Radonju početkom 19. stoljeća znalo zacijelo više ljudi nego što možemo i pomisliti.

U kalendaru za godinu 1841. započinje Brlić ciklus iz Nadodanja glavni događaja Razgovoru ugodnomu naroda slovinskoga (Pešta, 1768) Emerika Pavića (1716 – 1780). Donijet će on četiri članka (od postojećih pet) kroz četiri godišta (1841 – 1844) i time oživjeti sjećanje na važno djelo slavonske književnosti. I dok je Pavić već 1761. proširio Kačićev Razgovor ugodni naroda slovinskoga (Mleci, 1756, prošireno izdanje 1759) među čitateljima u Slavoniji i Podunavlju – dakle, vrlo brzo nakon izlaska drugog izdanja iz 1759. godine – unošenjem dijelova Kačićeve pjesmarice u kalendar koji je sam uređivao – o čemu saznajemo upravo iz napomene koju je Brlić unio u svoj kalendar za 1842. godinu44 – dotle se Brlić odlučio za podsjećanje na Pavićevu Brojnicu sviju stari kraljâ slovinski iliti ilirički iz Kačićevi historija izvađenu. Zašto, odgovara on sam, unoseći u Pavićev predgovor nekoliko svojih stihova:

Ovih knjiga još i sad imade,
ali slabo tko jih dobro znade,
štampane su nam na veću diku
i u Mletci i u Dubrovniku.
(A sad skoro s novima slovima
i u Beču štampanih ji ima,
koje Juro Dunder na svit dade,
to još svaki kod nas i ne znade.)45

Potvrdio je tim recima da je knjiga u ono doba bila proizvod do kojega su mogli doći samo rijetki. Vidi se također da je Brlić bio dobro upućen u sudbinu Kačićeva djela, budući da je u navedenim stihovima svakako mislio na koje venecijansko izdanje (1801, 1811) ili pak dubrovačko (1826, 1831, 1839), a Juro Dunder je Venceslav Juraj Dunder koji se u Beču 1836. pobrinuo za izdavanje Kačićeve pjesmarice.46 Kolika je bila bibliofilska strast Brlićeva, potvrđuje i navod iz pisma napisanoga nedugo prije smrti, kad Andriju moli da mu nabavi budpošto koje izdanje Razgovora ugodnoga:

Kačića u Mletcih štampana, prvog u osmini i drugog u četvrtini od god. 1801. imam; ako koga drugog imaš ja ga nemam, a ni Dunderovog izdanja nemam, toga mi gledaj nabavit budpošto. (17. veljače 1855)47

Kad Brlić tiska Pavićevo Nadodanje, njega vode domoljubni poticaji i potreba da čitatelje uputi u vlastitu povijest, ali istodobno tu knjigu čini dostupnom onima kojima je i namijenjena, ali im – paradoksalno – dostupna nije. U tomu, uostalom, i jest bio smisao kalendara: bila je to svima pristupačna publikacija kojom su se književne vijesti za ono doba širile veoma brzo, a što je najbitnije, činili su kalendari da literarni tekstovi postanu opće dobro, ne samo povlastica manjega sloja obrazovanih ljudi.

U kalendaru za 1852. započeo je izlaziti spjev Anka i Stanko Ane Vidović (1800 – 1879) – objelodanjen u Zadru 1841. – da bi okončao sljedeće, 1853. godine. Prije samoga djela Brlić daje neobično zanimljiv uvod:

Ovaj spiv, ili kako sama pivačica veli pisanac, izpivala je gospoja – ili gospodična – Ana Vidović, Dalmatinka, u našoj dobi. Vidimo, dakle, da se i krasni spol i Dalmacija svoga roda i jezika još spominjaju. Ovaj spiv utišten je u Zadru kod Demarkija god. 1841. Ja ću ga u ovom Kalendaru i za moje štioce, izpravljajuć jezične pogriške, u dvo– ili trolitnjem tečaju izdati, da se i naše domorodke u njega ogledaju, pak ako je koja sposobna i višta tomu poslu rečenu gospoju Anu nasliduju, a pokraj toga i naše Slavonce opazne činim na više izdanih pisama iste gospoje koja i dan-danas s ovim se krasnim poslom zabavlja kakono jurve ovih godina 6 svezčića različitih svojih pisama u Zadru kod braće Batára izdade i kojih se vrlo malo u našoj Slavoniji nahodi, pak da se i ove pisme dobaviti znaju i mogu. Što se jezika tiče, dosta je sakato pisan. Zato sam ga izpravljao, ne kvareći ni redaka ni smisla, da pako štioci vide kako je u izvoru napisano.48

Romantična priča o Anki i Stanku čija je ljubav zapriječena svađom dviju obitelji, melodramski zaplet i rasplet, deseterački stih i stil usmene poezije, sve je to opredijelilo priređivača da upravo spjev Ane Vidović donese na zabavu štiocima ovoga Kalendara. Iz uvoda se razabire da o pjesnikinji ne zna baš mnogo (nije siguran je li udana ili ne; a bila je u to doba udana za Marka Antuna Vidovića), no o tomu što je pisala već ima više informacija, što se vidi iz napomene o njezinim pjesmama koje, kako kaže, ovih godina izađoše u Zadru. Mislio je, dakako, na zbirku Mestizie e distrazioni iz 1846.49 Konačno, objavljujući Anku i Stanka urednik računa i na povezivanje hrvatskoga sjevera i juga putem književnosti.50 Njegova opaska o sakatom jeziku bila je procjena sasvim točna. Banalnu verzifikaciju, naime, potvrđuju i suvremena istraživanja opusa te pjesnikinje: »Unatoč jezičnim manjkavostima u hrvatskom tekstu (kriva upotreba padežnih nastavaka, kalkovi, nedosljedna upotreba talijanske grafije itd.), radi se možda o najboljem pjesmotvoru Ane Vidović, premda talijanski prijevod u prozi ne može prikazati folklorni svijet narodne poezije koji autorica dočarava posebnim stilemima na hrvatskom.«51

Inače, zanimljivo je primijetiti kako u uvodnom ulomku Brlić, između ostaloga, zastupa i demokratski stav o jednakosti žena i muškaraca, ne samo kad je o naobrazbi riječ, nego i kad je riječ o bavljenju književnosti: on potiče domorodke na pisanje, poziva ih da se ugledaju na Anu Vidović. U vrijeme kad je obrazovana žena prije iznimka nego pravilo, kad su žene uz književnost vezane kao čitateljice, Brlićev poziv svjedoči o kulturološkoj svijesti o potrebi njegovanja talenta, neovisno o spolnoj pripadnosti, uopće o književnosti kao važnoj sastavnici u životu jednoga naroda. Da nije riječ samo o prigodnoj gesti može potvrditi i navod iz njegova pisma Andriji od 30. siječnja 1847:

A što mi prebacuješ da sam Mimu52 zlo odhranio, davši joj novine i knjige u ruke – to – promisli – je l’ u mojoj kući moguće ditetu nedat knjigah, koje su po svoj kući i u svim budžacima po kući razasute? – Bog joj je dao pamet i razum a i veliku volju k štivenju – štivenje bi moralo čovika izobrazit, a ne pokvarit, ni nju nije štivenje pokvarilo – nego Mati.53

Brlić je u kalendare unosio i pjesničke sastavke u kojima se ismijavaju novotarije njegova vremena, a u središtu su nerijetko bile žene: u kalendaru za 1842. imamo Opomenu divojkama koja počinje strofom: Odkada su vikleri u modi, / i odkad se izpod ruke vodi, / od to doba mnogi želi hliba / i drugoga što u kući triba; u onom za 1845. tiskana je pjesma Moda, u onome za 1846. pjesma Stara i nova moda,54 a slično je intonirano i nekoliko nenaslovljenih pjesama u kalendaru za 1851. Nastanak tih satiričnih tekstova izravno je vezan uz Brlićevu svakidašnjicu i predstavlja promptnu reakciju čovjeka staroga kova nesklonog novim običajima, posebno onima koje je prihvaćao ženski svijet.55 No, ima u njegovu kalendaru i oštrijih mizoginih sastavaka, čija je tematika tradirana i nastavlja se na motive čije podrijetlo seže u niže katove književne povijesti, uz koncepciju žene koju je oblikovalo srednjovjekovno kršćanstvo. Recimo, u kalendaru za 1850. tiskana je pjesma pod naslovom O zlim ženama.56 Grubi humor toga sastavka donekle je ublažilo parodiranje generičkih obrazaca vezanih uz liturgijsku tipiku. Naime, iza pjesme slijedi litanija, iza nje pak molitva:

Zločesta je svaka žena
koja j’ bludna, nepoštena,
koja muža pogrđuje,
kune, ruži, i k tom psuje,
ona svoju dušu truje.
Još se može poboljšati,
svaka za zlo pokajati,
da joj duša ne pogine,
sunce mužu da prosine,
da s’ u pakao ne prorine.
Moli, dakle, Stvoritelja
od napasti da t’ izbavlja,
da već jednoč pamet stečeš
nit u napast sebe mećeš,
da s’ u paklu na vik pečeš.

Letanije
Sve zločeste žene, slušajte vaše muževe!
Tvrdoglave žene, milujte vaše muževe!
Jezična ženo,
ženo, dračo neizkorenjiva,
ručeći lave,
kućanska punto,
komšinska smutnjo,
strašilo svega svita,
ljudska nevoljo,
paklena lukavštino,
sumnjiva sablazi,
nesrećo tvoje kuće,
raztrpana vištice,
čekrče od velikog petka,
omražnjo među prijateljima,
razložene orgulje,
muževa olujo i salauko,
jecajuće gajde,
dude trubeće,
lede tvoga muža,
otrovni žalče,
stupe pakleni,
zemaljski smrade,
lonče od bilila,
krpo od rumenila,
zlo ogledalo tvojoj ditci (...)57

Pomolimo se
Gospodine, prosvitli zločestima i maloumnima ženama pamet, nek spoznadu da su svojim muževima nepokorne bile, nje mlogo puta ucvilile, prevarile, s rogovi nakitile ter kuću i imanje razasule, ne bi li se jedanput poboljšat i preokrenut dale da svoje muževe, koji su domovini, kralju i susidima korisni, prije reda s ovoga svita u vikovičnost ne odprave. Tako budi.

U kalendaru za 1853. varira se isti obrazac, s tim što litaniju protiv zlih žena izgovara Kraljević Marko. Osim tih pučki intoniranih, u estetičkom smislu posve bezvrijednih stihova, nalazimo u kalendaru i jedan sastavak protiv žena koji je Brlić preuzeo iz književne baštine: u kalendaru za 1855. tiskana je pjesma Od privare i zle naravi ženske hvarskoga kanonika Ivana Ivaniševića (1608 – ?1665), poznati cvit šesti iz epsko-lirskoga zbornika Kita cvitja razlikova (Mleci, 1642). Iako nastao kao reakcija na neka privatna ogovaranja Hvaranki,58 taj se tekst pretvorio u opći sud o pokvarenosti ženskoga bića. Premda Ivanišević nije bio loš pjesnik, premda se u njegovu zborniku nalazi lijepih stihova, u povijesti hrvatske književnosti ostao je zapamćen upravo po cvitu šestome, pisanom u maniri dogme o ženi kao demonu koji šteti muškarcu u svakom pogledu. Sljedeće, 1643. godine u Padovi je Jakov Armolušić (1575 – ?1649) objavio knjigu Slava ženska, reakciju protiv Ivaniševićeva cvita šestoga, a Marko Arnerić (1750 – 1829) u djelu Opravdanje dobri žena (Mleci, 1806) još uvijek se sjeća Ivaniševićeva napada na žene, oštro ga osuđujući, ustvrđujući da nit je zato on raj steka i da sad bi poznal svu krivicu / i ženam bi dal pravicu.59

I u Danici su donošeni dijelovi iz Ivaniševićeve Kite cvitja razlikova: pjesma Kako sam se naučio pĕti60 izišla je 1838. godine u sedam nastavaka,61 a Sarce izgubljeno 1839. u dva nastavka.62 Brliću je to zacijelo bilo poznato, no on za svoj kalendar bira sastavak iz Kite cvitja razlikova sasvim drukčije intoniran, sastavak koji je dobro odgovarao njegovoj didaktičnoj prirodi. Premda liberalan u odgoju kćeri, premda je tiskajući spjev Anka i Stanko pozivao domorodke neka se i same, ako imaju talenta, ugledaju u pjesnikinju Anu Vidović, on je književnim tekstom tiskanim u kalendaru i dalje čuvao konzervativni moral kad je o ženama riječ. To nije neobično imamo li na umu funkciju te publikacije i konzumente kojima je bila namijenjena. Jer, poučnost je određivala vrstu i karakter sastavaka, a kad je o takvoj zadaći riječ, onda je i za očekivati da se za pobuđivanje kakve vrline uzmu obratni primjeri, da se što jače istakne ono za čime se žudi. O tome Divna Zečević kaže: »U prvoj polovici stoljeća mogu se još susresti česte osude, prijetnje, proklinjanja i izrugivanja ženskih nedostataka, u stvari pokazivanja i ponavljanja onih vrlina koje društvo traži ali umjesto »pozitiva« nalazi »negativ«, često se spominje »prvi grijeh« i sve zlo koje je otuda poteklo. Sve to, najbolji je pokazatelj da tekstovi vuku porijeklo iz još starijih predložaka proklinjanja i prijetnji koje će s vremenom »napredovati« u ne manje stvarne i opravdane idealizacije ženskih vrlina »krhkosti« i »nevinosti«.«63

U kalendaru za 1841. godinu – odmah iza prvoga nastavka Pavićeve Brojnice – tiskao je Brlić pjesmu Zec, potpisnu inicijalima J. M. Perviz. Pjesma ima šesnaest osmeračkih katrena (aabb) i u njoj zec lamentira o svojoj tužnoj sudbini: niti kome nanosi štete, niti je na njemu mesa, a opet ga hoće uloviti i staviti na ražanj, što se na kraju i dogodi. Taj, zapravo, tipičan kalendarski sastavak, namijenjen razonodi i smijehu, ne bi zaslužio veću pozornost da nije riječ o varijanti pjesme Zeca priponizna tužba osječkoga župnika Antuna Josipa Turkovića (1758 – 1806), inače autora opsežnog hagiografskog spjeva Život svetoga Eustakije (Osijek, 1795). Da je riječ o njegovu djelu, dugo se nije znalo, točnije do 1948. godine kad ga je obznanio Josip Bösendorfer,64 napominjući da je pjesma »u kraćem i nedotjeranom obliku bila otštampana u Filipovićevom kalendaru«. Je li riječ o zabuni ili je posrijedi nešto drugo, ne bih znao reći, jer nemam uvid u sva godišta Filipovićeva kalendara, no činjenica jest da je pjesma tiskana u Brlićevu kalendaru. U odnosu na Turkovićevu verziju65 znatno je kraća (75/16 strofa), a i one strofe koje se tematski podudaraju, razlikuju se u rasporedu leksičkoga materijala. Zanimljiva je, primjerice, kitica u kojoj zec opisuje kako ga kuhar špikuje. U Turkovića ona glasi:

Leđa moja iglom bodca
i kiti me kano norca,
naprišivajuć komada
ko maskari o pokladâ.

U verziji iz Brlićeva kalendara uočavamo jednu i ne tako nevažnu modifikaciju:

Zatim iglom mene boca
i načini kano norca,
naprišivajuć komada
ko Hanzvurštu o pokladâ.

Dakako, ono što ovdje upada u oči jest spominjanje Hanswursta, lika karakterističnog za njemačku pučku lakrdiju. Kad je Tomo Matić 1956. objelodanio dramu Judit, victrix Holofernis – koju je otkrio upravo u Arhivu obitelji Brlić – zabilježio je da »osim brodske Judite nema u hrvatskoj drami starijega doba izravnoga traga Hanswurstu«.66Koliko je meni poznato, taj se lik ne pojavljuje ni u vrstovno različitijim sastavcima slavonske književnosti 18. i prve polovice 19. stoljeća. Lako je moguće da je posrijedi Brlićeva intervencija, što je on i inače često činio priređujući tekstove za kalendar. No, postavlja se pitanje: bi li takva intervencija imala smisla ako je riječ o nečemu što je konzumentima kalendara nerazumljivo? Odnosno, je li maska Hanswursta ipak bila poznata slavonskom puku, tj. nije li se iza toga imena krila kakva domaća inačica lakrdijaša, o čemu danas ništa pobliže ne znamo?

Rečeno je već da su Slavonci imali lijepu tradiciju kalendarskog štiva. Ako je suditi po Jakošićevu spisu Scriptores Interamniae, prvi koji je izdavao kalendar bio je Đuro Rapić – koji je to činio kratko – njegov rad naslijedio je Jerolim Lipovčić, da bi nekako u isto vrijeme i Emerik Pavić započeo u Budimu tiskati kalendar, što je činio nevjerojatno dugo – trideset četiri godine. U Osijeku je pak dvadeset četiri godine kalendar priređivao Aleksandar Tomiković.67 I dok su kalendari koje su izdavali Adam Filipović i Antun Nagy obrađeni – zahvaljujući istraživanjima Vladoja Dukata68 – dotle se o kalendarima spomenutih slavonskih osamnaestostoljetnih franjevaca jedva išta zna. Razlog je tomu razmjerno jednostavan: nisu oni bili zanimljivi književnim povjesničarima jer se u njima estetski relevantnoga štiva nalazilo nije, a ako je kad koji primjerak kojemu istraživaču i došao u ruku – a najviše ih je listala Divna Zečević69 – onda nisu ni znali da je riječ o, primjerice, Pavićevu ili Tomikovićevu kalendaru.70 Uza sve to jedva da je potrebno posebno isticati da su kalendari bili potrošna roba, mnogi se do danas nisu sačuvali, pa neku konzistentniju sliku o kalendarskom štivu i ne možemo imati. Zahvaljujući Ignjatu Alojziju Brliću ipak nam je dostupan barem dio sadržaja Pavićeva i Tomikovićeva kalendara. Još i više: upravo na temelju ulomaka iz Brlićevih kalendara moguće je odrediti koji je točno kalendar uređivao Tomiković.71 Jer, u kalendaru za 1842. godinu donio je on – u rubrici Tulak iz starih ilirskih kalendara – neke sastavke iz kalendara Emerika Pavića za 1761. (zagonetke) i 1767. (devet pjesama). No, još je važnije da je u noti ne samo kazao da su Pavićevi kalendari već u njegovo doba bili rijetki, nego je zabilježio da je Pavićev kalendar za 1761. sadržavao i neke pjesme iz Kačićeva Razgovora ugodnoga naroda slovinskoga, što opet znači da je Pavić munjevito proširio Kačića baš putem kalendara.

U Novouređenom ilirskom kalendaru iliti Svetodaniku za 1847. i 1848. godinu tiskani su tekstovi iz kalendara koje je priredio Aleksandar Tomiković. U onom za 1847. nalazimo tri pjesme, a iz kojih godišta potječu, ne znamo, jer Brlić taj podatak nije naveo, osim što je rekao da su preuzete iz kalendarâ, dakle, iz više njih, ne iz jednoga.

U kalendaru za 1848. donio je Brlić četrnaest pripovitki, i to iz Tomikovićeva kalendara za 1803. Riječ je o tipičnom kalendarskom štivu, o kratkim, nerijetko smiješnim, a svakako poučnim pričicama. Jedna od njih preuzeta je iz Relkovićeve zbirke Nek je svašta (Osijek, 1795), no to nije naznačeno, što potvrđuje da su Relkovićeve anegdote iz spomenute knjige postale opće dobro, pravo vrelo pučkih mudrosti, upravo ono što je i sam Relković valjda imao na umu kad je knjigu sastavljao.

Kad 1845. godine Brlić piše sinu da »ljudi traže Ezopovih fabula«, onda valjda zna što govori i za svoju tvrdnju ima uporište u životu. Uostalom, misao Vox populi, vox Dei iz spomenute godine ponovio je u pismu od 16. rujna 1850, neizravno dokazujući da je njegov koncept poučavanja samo određenom vrstom tekstova učinkovitiji nego onaj koji zastupaju Zagrebci:

Matica zagrebačka odredila negdi prije, da će sada Gjorgjevića Psaltir i Mandalinu dati preštampat; Osman pokazuje da u našem puku odziva nejma, niti će se s Dubrovčanima ono postići, što se postizuje s Kačićem, Relkovićem i Dossenom! Eeto ti: vox populi vox dei.72

Koliko mi je poznato, prvi koji je Ezopa izrijekom spomenuo Slavoncima bio je Matija Antun Relković.73 Pišući, naime, predgovor drugome izdanju Satira (Osijek, 1779), a objašnjavajući kako to da su druge zemlje razvijenije, istaknut će važnost knjige, stavljajući pritom na prvo mjesto Ezopa:

Ali kako se one zemlje onako lipo urediše? Možebit silom, s bojem i sa zatvorom? Ništa manje nego to, štioče, jer gdi se kraljem i principom dužna virnost i pokornost od podložnika pravo ukazuje, ondi svega toga nije od potribe nego je bilo u svakom viku ljudi i domorodaca, koji hodeći po drugih zemljah sabiraše u hrpu, gdi što lipšeg i korisnijeg smotriše, ili bi sami kakovo rukotvorje dobro razumili pak u materinskom jeziku bi pisali knjige i otačbini svojoj poklonili, kakono je fabule za dicu Esopus i Fedro, ćudoredne pripovidke za male i velike Pilpaj bramin, komedije i utvorenje Ovidius, od gazdaluka i marve držanja Virgilius i Kolumela, satira pisaoci Horatius, Juvenalis i ostali mlogi, od kojih bi dugo bilo govoriti.74

Nije Relković ostao samo na konstataciji – ezopovske basne je i preveo, držeći da upravo takvo štivo Slavoncima treba jer ih na zabavan način može mnogočemu naučiti.75 Manji dio njegova prijevoda izišao je kao zasebna knjiga pod naslovom Esopove fabule za slavonsku u skulu hodeću dicu sastavljene (Osijek, 1804).76 Zbilo se to šest godina nakon Relkovićeve smrti († 1798), a tko se za tiskanje pobrinuo, danas ne znamo. Ipak, sudeći po sadržaju predgovora, zbog činjenice da je pisan u prvome licu, kao i zbog jedne rečenice s kraja predgovora kojom predgovaratelj moli da oni kojima se fabule ne dopadnu »ne kude tuđ posao i trud« – što je mogao napisati netko tko je već sličnih iskustava imao, a Relković ih je, kako znamo, imao – bit će da je rukopis priredio sam autor, premda ga nije potpisao.77

Više je puta Relković u predgovoru spomenuo riječi um, razum i pamet, pokazujući koliko mu je stalo do čovjekova prosvjećenja, radi čega mu je i nudio upravo takav tip proze: kratko, veselo, poučno, za laglje razumiti. Iz već navedena Brlićeva pisma vidi se da se ni u njegovo vrijeme situacija nije bitno promijenila; i početkom 19. stoljeća »drugo puk neće da štije, još je dite, još se hoće da zabavlja«. Nije stoga neobično da će čak u četrnaest godišta svojega kalendara (1841 – 1854) donositi upravo basne u stihu. I u kalendaru za 1855. naći će se takvih priča, no pisane su prozom, »od Lovre Vallenskoga sabrane«. Želeći i on – poput Relkovića – podučavati, a znajući što ljudi traže, razumijevajući naoko nepretenciozan način usvajanja moralnih istina, izlazio je u susret književnim interesima mnogih slojeva čitatelja. Jedva opismenjeni seljaci, a možda i obrazovaniji slojevi stanovništva, zacijelo su u Brlićevu kalendaru nalazili ono što ih je zanimalo i u čemu su mogli uživati.

Premda je zacijelo znao za Relkovićev prijevod ezopovskih fabula, ipak se nije odlučio donijeti ih u kalendaru. Predložak je našao u jednom dubrovačkom izdanju – bila je to knjiga Fedra, Augustova odsužnjika, pričice Esopove (Dubrovnik, 1813) Đure Ferića (1739 – 1820), dvojezično izdanje u kojemu su basne paralelno pisane latinskim i hrvatskim stihovima, a raspodijeljene su u pet dijelova (knjiga).78 Predgovorknjizi napisao je Franjo Marija Appendini. Ferić je – baš kao i Brlić – poštovao folklorno stvaralaštvo i u njemu nalazio poticaj za svoj književni rad, držeći da je basna osobito korisna za čovjekov odgoj. Napisao je on, naime, na latinskome jeziku zbirku basni pod nazivom Fabulae ab Illyricis adagiis desumptae (Dubrovnik, 1794), u kojoj je za narodne poslovice smišljao sadržaje koji će ih oprimjeriti.79 Kroz četrnaest godina Brlić je donio gotovo cijelu Ferićevu knjigu: iz prvoga, drugoga i trećega dijela prenio je sve basne, iz četvrtoga ispustio je samo basne pod brojem dvanaest (Lav kraljujuć) i dvadeset dva (Pjesnik), a najmanje je basni donio iz petoga dijela – od trinaest priča tiskao je tek četiri u kalendaru za 1854. godinu. Isključimo li predgovore pojedinim dijelovima, ono što govori pjesnik, zaglavlja pojedinim knjigama, Brlić je tiskao ukupno šezdeset osam basni iz Ferićeva izdanja.

Treba svakako napomenuti da je Brlić već i prije ciklusa započetoga 1841. godine sporadično u kalendar unosio basne iz Ferićeve knjige. U kalendaru za 1839. godinu naći ćemo priče Pas i njegova sina (koja se potom ponavlja u kalendaru za 1841), Gladni psi (ponovno u kalendaru za 1844, s tim što je riječ o dvije različite verzije) i Zmija i turpija (ponovno u kalendaru za 1851, također u prilično izmijenjenoj varijanti80). U kalendaru za 1840. nalazimo dvije bajke: Lisica i grozdje i Vol i žaba. Priča Lisica i grozdje potom je tiskana – dakako preinačena – u kalendaru za 1851. godinu, a Vol i žaba u kalendaru za 1844. (ali pod naslovom Razpuknuta žaba i vol). To, da Brlić nije žalio vremena pa se više puta vraćao čak i tako sitnim sastavcima kao što su stihovane basne – nastojeći ih poboljšati i učiniti pristupačnijima čitateljima kalendara– zacijelo govori o ozbiljnosti s kojom je uređivao svoju publikaciju. Brlićevo popravljanje već jednom objavljenih basni – neovisno koliko je vremena prošlo od verzije do verzije – teško da se može objašnjavati mogućnošću da će se koji čitatelj sjetiti da su neki sastavci već objavljeni te ih uspoređivati. Nevjerojatno je to već i zbog tipa recipijenta, a onda i zato što su kalendari bili roba ograničena vijeka trajanja: nova godina donosila je novi kalendar, stari se bacao ili služio nekoj drugoj svrsi. Zato, kad u pojedinim godištima kalendara nađemo različite varijante jednoga te istoga sastavka, onda to treba pripisati Brlićevu nastojanju da bude bolji. Još se jedna misao nameće u ovome kontekstu: ako je prve priče iz Ferićeve knjige Brlić tiskao u kalendaru za 1839. – a on je priređen 1838. i u prodaji se našao najkasnije u prosincu te godine – možda bi se smjelo nagađati da Fedra, Augustova odsužnjika, pričice Esopove pripadaju narudžbi knjiga iz Dubrovnika za koju je Brlić početkom 1834. zatražio potvrdu o legalnosti nabavka. Konačno, evo sastavaka koje je Brlić preuzeo iz Ferićeve knjige:

1841: Ezopove bajke
Predgovor; Vuk i jagnje; Žabe proseće kralja; Vrana i paun; Pas i njegova sina; Krava, koza, ovca i lav.

1842: Ezopove bajke. Naslidovanje
Žabe protiva suncu; Lisica; Vuk i ždral; Vrabac i zec; Vuk, lisica i majmun; Magarac i lav u lovu; Jelen na potoku.

1843: Ezopove bajke. Naslidovanje
Lisica i vrana; Cipelar likar; Magarac i starac; Jelin i ovca; Šteneća se kučka; Ovca, pas i vuk.

1844: Ezopove bajke. Naslidovanje
Gladni psi; Stari lav, vepar, vol i magarac; Lasica i čovik; Virni pas; Razpuknuta žaba i vol; Pas i kukudrio (krokodil).

1845: Ezopove bajke. Naslidovanje
Lisica i roda; Pas čuvajući blago i proždrlac; Lisica i orao; Žabe i baci među sobom u ratu. Svrha prve knjige Ezopovih bajki.

1846: Ezopove bajke. Naslidovanje
Jastreb i golubovi. Druga knjiga Ezopovih bajki Pisnik; Junac, lav i lovac; Starica, mlada i čovik; Čovik i pas; Orao, mačka i prasica.

1847: Ezopove bajke. Naslidovanje iz druge knjige
Car Tiberijo i njegov dvornik; Orao, vrana i žaba kornjača; Mazge i razbojnici; Jelen i volovi. Zaglavljenje drugoj knjigi.

1848: Treća knjiga Ezopovih bajki
Predgovor;81Starica i vinska posuda; Pantera i seljani; Majmunova glava; Ezop i bezočan čovik; Muha i mazga.

1849: Ezopove bajke iz treće knjige
Pas i vuk; Brat i sestra; Sokratova rič; Pile i biserno zrno; Pčele, ose i stršen sudac; Ezop s ditcom; Pas i jagnje.

1850: Ezopove bajke iz treće knjige
Štrižic i savura; Dubje pod božanskom obranom; Paun i božica Juno; Ezop i tlapalac; Magarac i Gali. Svrha treće knjige Ezopovih bajki.

1851: Četvrta knjiga Ezopovih bajki
Pisnik; Lasica i miši; Lisica i grozdje; Konj i vepar; Pisnik; Boj mišâ i lasicâ; Zmija i turpija.

1852: Iz četvrte knjige Ezopovih bajki
Pisnik; Lisica i jarac; Dvi torbe; Lupež koji je pokrao crkvu; Herkules i Pluto; Koze i jarcevi.

1853: Iz četvrte knjige Ezopovih bajki
Trinaesta bajka;82 Čovik i zmija; Lisica i zmaj; Fedro; Simonidovo brodolomje; Rađajuća planina.

1854: Iz četvrte i pete knjige Ezopovih bajki
Muha i mrav; Simonid od bogova sačuvan; Putnici i razbojnik; Ćelavac i muha; Dva ćelavca; Lovac i pas. Svrha Ezopovih bajki.

Iz pregleda se dade vidjeti sljedeće: basne iz prvoga dijela Ferićeve knjige objelodanjivane su od 1841. do 1846, iz drugoga od 1846. do 1847, iz trećega od 1848. do 1850, basne iz četvrtoga dijela izlazile su u kalendarima za 1851, 1852, 1853. i 1854, s tim što su u posljednjem godištu objavljene dvije basne iz četvrtoga dijela te samo četiri iz petoga dijela (Putnici i razbojnik, Ćelavac i muha, Dva ćelavca, Lovac i pas).83 Iako je Brlić u kalendaru za 1845. godinu naznačio da završava prva knjiga Ezopovih bajki, ipak je 1846. donio i posljednju iz toga dijela (Jastreb i golubovi), a iza nje započeo ciklus iz druge knjige. Kako što je i za očekivati, mijenjao je on štošta u Ferićevu predlošku: umjesto naziva pričica, Brlić koristi riječ bajka,84 katkad je preoblikovao naslov (Pas po rijeci plijuć Pas i njegova sina; Pčele, truti i osa ka sudi Pčele, ose i stršen sudac), mijenjao je Slavoncima nerazumljive riječi (crevljar = cipelar, tovar = magarac, lelek = roda, piljug = jastreb, leuhart = pantera), ponekad je ostavljao izvorni leksem, a u zagradi dodao uobičajen za svoje jezično područje (Pas i kukudrio /krokodil/), a uvelike je intervenirao u raspored leksičkoga materijala. Evo kako, primjerice, glasi Pridgovor:

Ferić

Što prvi iznašo Ezopo jes njekad
u jambe od šes to ja nogâ stavih sad.

Koristi knjiga ovih dvije su: er smijeh daju
i s mudra svjeta njih življenje izpravljaju.
Nu, ako mi zloban tko zabavi, zvijerima
ne samo govor što dadoh, nu i dubima,
spomene nek se taj pričicam da se mi
smišljenim za ogledaj špotimo u ovimi. (str. 3)

Brlić

Što je Ezop prvi iznašao već davno,
ja u redke stavljam i sad činim javno.
Od bajki koristi dvi su: jer smih daju
i življenje s mudrim svitom izpravljaju.
Al ako zabavi tko zloban, zvirima
što govorja dado i nimim deblima,
taj nek se spomene da s’ izmišljenima
šalimo za ogled bajkama ovima.85

Premda je kroz dugi niz godina iscrpljivao Ferićevu knjigu i njezinim sadržajem punio velik dio zabavnog dijela kalendara, Brlić nikad nije naznačio otkuda je preuzeo priče i tko im je autor, što je zanimljivo, budući da je u takvim slučajevima većinom spominjao autore: za Radonju i Milavu kaže da je pjesma Vladislava Menčetića, za Brojnicu da ju je napisao pater Emerik Pavić, spjev Anka i Stanko Ana Vidović, a pjesmu Od privare i zle naravi ženske Ivan Ivanišević. Zašto je baš Ferićevo ime prešutio, ne bih znao reći.86 Unatoč tomu, i u slučaju publiciranja Ferićeve knjige učinio je Brlić isto ono što je činio kad je u kalendaru donosio djela pjesnika iz različitih hrvatskih krajeva: ne samo što je Slavonce podučavao, što ih je prikladnim štivom privlačio čitanju uopće, nego je učinio dostupnim još jedno djelo domaće književne baštine. Ta njegova gesta imala je zacijelo sasvim drukčije učinke nego kad se taj isti Ferić pojavio na stranicama Danice.87 Premda danas Brlićev postupak mijenjanja tuđih tekstova ne smatramo tekstološki legitimnim, treba znati da je on tako postupao iz sasvim konkretnih razloga – približiti djelo čitatelju i time obaviti određenu zadaću, a ta je, dakako, podizanje kulturne svijesti svojih sunarodnjaka. Mogao je on, dabome, tekstove primjerenog sadržaja jednostavno pretiskati, no bi li u tome slučaju postigao ono što si je odredio kao misiju kad je odlučio pokrenuti kalendar, pitanje je o kojemu treba misliti kad se procjenjuju Brlićeve intervencije u preuzete tekstove. Njemu je ipak bilo do nečeg drugog, pa u kontekstu narodne prosvjete treba razumijevati i njegov odnos prema predlošku. Pritom ne smijemo smetnuti s pameti važnu činjenicu – Brlić je knjige nabavljao i omogućavao da ih čitaju i oni koji ih inače čitati ne bi mogli. Da se vidi stupanj zadiranja u tekst – čak do te mjere da se predlošku dodaju novi stihovi – donosim Ferićevu desetu basnu prve knjige i Brlićevu verziju:

Ferić

Vuk, lisica i mojemun

Tko god se lažima prid svijetom odkrio,
himbenim al kima djelima očitio,
da istinu i reče kad, vjeru on već ne ima,
pričica kazat sad Ezopa ovo ima.
Vuk kori kradbinom lisicu, a ova
veli da nigda tom tamnosti krivova.
Sudac jur zasjede mojemun meu njima
i pomno besjede obih strana prima.
Kad i on i ova razložit dospješe,
riječ je da njegova osuda ova bješe:
»Meni se vidi ovo da ti« – veli vuku –
»nijesi onu štetovo stvar od nje ti išteš ku,
a da si ti skrovno dignula, cijenim ja,
ono što vuhovno meni sad zataja.« (str. 15)

Brlić

Vuk, lisica i majmun

Kog svit upoznade da često put laže,
tom se ne viruje kad istinu kaže,
to će sada ova bajka osvidočit
koju nam Ezopo znadija predočit.
Vuk kori lisicu da ona rad’ krade,
ona veli ništa da od tog ne znade.
Pravedan je sudac majmun među njima,
tužbu i izpriku od obojeg prima.
Kad vuk i lisica parbit se dospiše,
majmunova tada ova odsuda biše:
»Vuče, što ti tužiš, lija štete tebi
nije učinila, kraduć hranu sebi.
A ti, lijo, što si pokradala skrovno,
preda mnom sad želiš zatajat vuhovno.
Jednaki ste, hodte meni sa očiju,
štetu vi činite, krijuć se od sviju.«88

Premda je Brlić u predgovoru preudešenog izdanja Kristijade rekao da »nam svaka starina mora bit svetinja, pod kojim mu drago licem bila« (str. VII), on se toga pridržavao nije, ni u tako zamašnom poslu kao što je mijenjanje verzifikacije (redkotvorstvo) Palmotićeva epa – što je za sobom nužno povuklo mnoge preinake, čak do te mjere da je nerijetko mijenjan smisao izvornika – a pogotovu o tomu nije vodio računa u sastavcima priređenima za kalendar. I premda je svoju verziju Kristijade nazvao drugim izdanjem – što ona nikako nije mogla biti – tako je valjda mislio i o tuđim pjesmotvorima tiskanim u kalendarima, premda ih je prilagođavao svojim jezičnim navikama, poslavončivao ih leksički, ponekad pak ostavljao riječi izvornika,89 ili, gdje je to bilo moguće, donosio obje varijante. Brliću je, naime, bio važan sadržaj, a sad, je li zbog čitatelja morao manje ili više intervenirati u leksik, to njemu nije bilo presudno, jer je od vjernosti predlošku važnija bila svrha koju je želio postići – njegova recepcija, korisnost. Ili, kako to kaže u predgovoru Krstovke:

Mlogi me kore s tim što nisam, popravivši pravopisanje od riči do riči, Palmotićev dilo drugi put na svitlo izdao. Ovima odgovaram da veći broj njih istih ne bi hotio knjigu štit štono bo ne bi mogao razumit ne samo mloge riči, da li i iste četveroredke. I s tim poslom ostavivši u jeziku Ilirce, a ne doprivši s pravopisom do Dubrovčana, ostao bi i od jedne i od druge strane neštiven i nekoristan. Čemu bi mi dakle trud bio? (str. X)

Motrimo li, dakle, Brlićev pristup tekstovima hrvatske baštine – neovisno je li riječ o sastavcima koje je unosio u kalendare ili Krstovki – u kontekstu vremena i sredine u kojoj je živio te preporoditeljskih nastojanja da se međusobno povežu različiti hrvatski krajevi, koji su dugo vremena bili pod različitim krunama, a u književnosti živjeli u poetički različitim vremenima, onda on ima smisla, jer ga podržavaju pragmatični uvjeti. Patetično kazano: plemenitost namjere da umjetničku knjigu donese i u domove onih koji nisu pripadali sloju svijetle i prepoštovane gospode opravdava Brlićeve intervencije.90 A da je taj cilj bio toliko jak može potvrditi jednostavna logika: Brlić je mogao – kad je već riješio izdvojiti vlastite novce za objavljivanje knjige – pretiskati Kristijadu, ne trošeći ni vremena ni truda na njezino preinačavanje, ne brinući se hoće li potencijalnim čitateljima koja riječ biti nerazumljiva i kako će prihvatiti osmoslovne retke izvornika. Ipak, on je upravo takav posao držao smislenim, vjerujući da će time postići da se knjiga – koju »u našim stranama nigdi ni dobit ni vidit nisam mogao« (str. IX) – proširi i po drugim ilirskim krajevima. Naravno da izvan takvoga konteksta Brlićev posao nije mogao biti drukčije ocijenjen doli onako kako ga je još početkom 20. stoljeća ocijenio Dragutin Boranić: »Posao mu je ipak izišao traljav. (...) Tako je evo Brlić priredio drugo izdanje »Hristijade«. Da je ono za čitaoce, kojima ga je namijenio, moglo biti razumljivije od Palmotićeva originala, mislim, da se može priznati; ali je i to jasno, da je Brlić stihove Palmotićeve nemilo nagrdio i oteo im sav pjesnički čar.«91

IV.

Danas, zapravo, više i ne možemo pravo procijeniti što je sve Brlić činio kako bi knjiga dospjela u što šire slojeve stanovništva. Jer, gajio je on prema knjizi strast, koju je nagovijestio još u ranoj mladosti kad je kao dvadesetogodišnjak (1815) otišao u Beč »radi nabave galanterijske i druge robe za trgovinu, ali je to prvo njegovo poslovno putovanje završilo kupnjom mnoštva knjiga i glazbala, pa se Brlićeva trgovina mješovite robe pretvorila u knjižaru, a to su istodobno bili i začeci obiteljske knjižnice.«92

Uostalom, posve će se intimno ispovjediti sinu u pismu od 29. ožujka 1848. i priznati mu, između ostaloga, ovo: »Moj sinko! kako ti reko, ja velim: mir je najbolji, komu ga je Bog dao, i pri tomu ostajem; ti više nemožeš od mene načiniti propagandiste, jer to jamačno ni u mojoj mladosti i jakosti ne bi bio – ja za to nisam, moj je konj od uvikabio – knjiženstvo, a za ostala sam se slabo ikada brinuo.«93 Kalendar je bio samo jedan oblik njegove želje za promicanjem pisane riječi. A kao što se skrbio da književna umotvorstva dubrovačko-dalmatinskih spisatelja dođu do slavonskih čitatelja, tako se brinuo da i djelo kojega njegova zavičajnika postane poznato u drugim krajevima.

Tako u pismu sinu od 8. veljače 1845. piše da je Anti Kuzmaniću u Zadar poslao Kućnika (Osijek, 1796) Josipa Stipana Relkovića (1754 – 1801) »da iz njega svakog miseca za podučenje u poljodilstvu u Zoru naštampa«,94 što je ovaj i učinio.95

U pismu od 22. studenoga 1830. Vuku Karadžiću piše kako »Adam Filipović prevodi na čistiji jezik Mandalijenu pokornicu od Ignatia Đorđi u Mletcih štampanu 1728«.96 Zanimljiva je Brlićeva opaska o čistijem jeziku, a ne treba mimoići ni godinu kad on piše o tomu. Ako znamo da su Brlić i Filipović bili prijatelji, da je Brlićeva Krstovka izišla 1835. godine,97 da je i on »sumračnije, zastarane ili neobične riči« Palmotićeva epa zamijenio »na mlogo mista sa znanima i običnijima ričima« (str. VIII), onda ne bi bilo neosnovano pomisliti da je možda riječ o dogovoru, da su Brlić i Filipović podijelili posao, budući da su obojica imala isti koncept narodnoga prosvjećivanja, isto su gledali na ulogu knjige u životu naroda, konačno, obojica su izdavala kalendar. Te 1830. Filipović je već imao Uzdahe Mandalijene pokornice (Mleci, 1728) i radio na njima, a kad je Brlić nabavio Kristijadu, ne znamo, no da mu nije bilo lako, posvjedočio je u predgovoru.98 Brlić je svoj posao okončano, o Filipovićevu danas ništa ne znamo.99 U svakom slučaju, neka veza između tih činjenica postoji, premda ju je danas teško valjano obrazložiti.

Premda izlazi iz okvira naslovom postavljene teme, ipak bih upozorio na jedno dosad neuočeno mjesto iz Brlićevih pisama. Riječ je o pismu od 13. prosinca 1847. godine u kojemu, između ostaloga, kaže i ovo:

Tvoja je Mati Relkovića Ekerthshausena [?] proti mojoj volji služkinjama davala, da ga u crkvu nose, i tako je propao. Među tim znaj da su sadašnji isti onakovi kao i onaj, koji bijaše original u Monakovu utišten, jer sam ja to češće slagao, i o tomu se puno obsvidočio. (str. 155)

Brlić ne kaže o kojoj je Relkovićevoj knjizi riječ, no držim da je nedvojbeno da su sluškinje u crkvu mogle nositi samo jednu njegovu knjigu – Slavonske libarice (1761). Josip Jakošić to djelo ne spominje, a saznalo se za njega tek 1941. godine kad ga je u knjižnici obitelji Brlić pronašao Josip Dujmović i o svojemu otkriću izvijestio u Hrvatskom narodu (4. lipnja 1941). Kritički ga je priredio Antun Djamić,100 a opširnije o njemu pisala Zlata Šundalić, baveći se generičkom tipikom (molitvenik mješovita tipa) i pokušavajući rekonstruirati neke izgubljene stranice, slijedom autorove najave u predgovoru da slavonski vojnici nemaju pjesama koje bi pjevali za vrijeme svete mise.101 Kao ni na prvome izdanju Satira, tako ni na naslovnoj stranici Libarica nije naznačeno mjesto tiskanja, ono je za našu književnu historiografiju djelo koje je izišlo sine loco, premda se – slijedom analogija – zaključivalo da su i Slavonske libarice vjerojatno tiskane u Dresdenu. Brlićeva opaska upućuje na drugu lokaciju, možda k tomu pravu. Iz njegova pisma vidimo, naime, da se knjiga obilato koristila, a ako su ispravni zaključci Zlate Šundalić da se na izgubljenoj trećoj i četvrtoj stranici nalazila tekstualna varijanta singmesse, onda je posve logično da su Libarice mogle biti korištene i izvan konteksta za koji su pisane – za slavonske vojnike na ratištu. Dalje, Brlić govori o knjizi u množini, što znači da su Libarice imale više izdanja i da su potonja bila ista kao original, što on potvrđuje na temelju vlastita iskustva jer je, kaže, više puta uspoređivao potonja izdanja s originalom. A taj je original – to je sada bitno – tiskan u Monakovu. Koji je to grad, jasno je – riječ je o Münchenu (lat. Monacum).

Doista, je li moguće da je Relković svoju prvu knjigu tiskao u tomu gradu? Godine 1756. otišao je u austrijsko-pruski rat (Sedmogodišnji ili tzv. Treći šleski rat), koji je trajao do 1763. Prusi su ga zarobili u prosincu 1757. u bici kod Wrocława (Breslau) pa je odveden u Frankfurt na Odri, gdje je ostao do 1759, jer je u studenome te godine sudjelovao u bici kod Maxena.102 Jakošić bilježi da se iz zarobljeništva vratio u tabor blizu Dresdena u Saksoniji, a on sam u predgovoru drugoga izdanja Satira iz 1779. da je to djelo napisao 1761. u Saksoniji, dakle nakon povratka iz zatočeništva. Libarice su pak izišle u godini u kojoj je Satir napisan, a kako je riječ o prijevodu s francuskoga jezika, pritom malena djela, mogle su biti zgotovljene u godini u kojoj su tiskane. Osim ako Relković još za vrijeme uzništva nije načinio prijevod pa ga donio sa sobom i ubrzo nakon povratka objelodanio. Također, dade se primijetiti stanovita distanca u sadržaju naslovnice Libarica. Kao da ju je sastavljao netko drugi, a ne Relković: spominje se samo prezime, o autoru se govori s poštovanjem, pa se ispred vojničkoga čina dodaje i imenica gospodin (gospodin oberlieutenant), čega inače nema u ostalim njegovim djelima, a posebno upada u oči kako je naglašeno da je Relković Libarice iz »svojih molbeni knjižica iz francuskoga jezika u slavonski premetnio«. Kako bilo da bilo, pitanje mjesta tiskanja Slavonskih libarica jedno je od onih na koje hrvatska književna povijest čeka pouzdan odgovor. Brlićeva bi napomena u tomu uvelike mogla pomoći te bi bilo vrijedno pažljivije ispitati mogućnost je li prvo Relkovićevo djelo doista izišlo u Münchenu.

V.

Ignjata Alojzija Brlića nazivalo se u hrvatskom književnopovijesnom studiju kojekako: autodidakt, kulturtreger, zanesenjak, kontroverzna osoba, čak uhoda za Vuka Karadžića. Njegov jezikoslovni rad pobuđivao je veću pažnju od njegova »književnoga« rada, prijepori s predstavnicima zagrebačke filološke škole bili su zahvalnija tema od proučavanja njegova kalendara. I, naravno, nitko nikad nije zaboravio spomenuti impresivnu knjižnicu u kojoj su se sačuvala važna djela hrvatske dopreporodne književnosti.

Usudio bih se ustvrditi da je tek Pavao Pavličić analizom Brlićeva izdanja Kristijade izmijenio predodžbu o tom Slavoncu, rastumačivši njegovu koncepciju razumijevanja literature i njezina smisla u nekom povijesnom trenutku. Ma koliko je ta koncepcija u Brlićevo vrijeme bila zastarjela, ma koliko njegov odnos prema baštinskim tekstovima bio za nas – gledajući sa strogo filološkog stajališta – neprihvatljiv, ipak se ne smije zaboraviti vrijeme u kojemu je djelovao i čitatelji kojima je htio biti koristan. Uostalom, dovoljno je prisjetiti se što već na izmaku 19. stoljeća piše pučki pjesnik Niko Batistić:

Da su Kačić i Babić103pjevali i pisali kako mnogi dandanas pjevaju i pišu za puk, njihova bi djela, za stalno, danas spavala po gragjanskim knjižnicama, i bila bi izgubljena za prosti puk, kako je za nj izgubljeno silno i neprocjenjivo književno blago tolikih dubrovačkih pjesnika i spisatelja. Još i danas za prosti puk više vrijede nesgrapni život s. Olive i Kačićeva Korabljica, nego sva djela Nalješkovića, Držića, Vetranića, Čubranića i ostalih ljubavnih pjesnika.104

Ako je tako bilo na pragu moderne, kako li je tek bilo u Brlićevo doba? Novouređeni ilirski kalendar iliti Svetodanik važna je sastavnica književnoga života Slavonije prve polovice 19. stoljeća. Iz dosadašnjih napisa o njemu to se nije dalo razabrati, jednostavno zato što se u sadržaj kalendara nije zagledalo. Ako se to i činilo – kako je to činila, primjerice, Divna Zečević – onda su se iz kolekcije Brlićevih kalendara izdvajali primjeri da bi se opisao fenomen pučkoga kalendara uopće, njegovih zadaća, svjetonazora i stereotipa koje je promicao, da bi se, uostalom, potvrdila temeljna komponenta te publikacije – didaktičnost kroz zabavu. Kad se, međutim, pažljivo promotri što je sve u njemu Brlić tiskao, onda se tek može vidjeti kakvu je ulogu taj kalendar u svojemu vremenu obavio i s kakvim dalekosežnim posljedicama. Ne treba, naime, zaboraviti da Ferdo Filipović pripovijeda da je Adam Filipović u vrijeme korizme u svojoj kući održavao tečajeve čitanja i pisanja – i to za mladež obojega spola – što zacijelo hoće reći da je temeljna pismenost još uvijek prije bila iznimka nego pravilo, da je bilo mnogo onih koji su se tek upoznavali s knjigom.

Upravo je takvima Brlić posvetio svoj kalendar. Jedva da je i potrebno objašnjavati kako je razmišljao: onima koji su morali znati kad je i gdje koji pazar, kad je koji svetac i kakvo će napriliku vrijeme u kojemu mjesecu biti, kako se riješiti parcova i miša, ponuditi publikaciju u kojoj ima i književnih tekstova prilagođenih njihovu ukusu.

Ti će ih sastavci zabaviti, čitajući ih korisno će utrošiti vrijeme, ponešto će naučiti, konačno – stjecat će kakvu-takvu naviku čitanja, ne doživljavajući pritom knjigu kao opterećenje. No, otišao je Brlić i korak dalje. Vlastitu strast za literaturom, spremnost da se koječega u životu odrekne izdvajajući novac za knjigu, proslijeđivao je dalje: knjigu je unosio u domove onih koji inače do nje nikada ne bi mogli doći. Tako su mnogi tekstovi hrvatske književne baštine živjeli ne kao muzejska vrijednost, nego onako kako knjiga i treba živjeti – u recepciji. Do takva zaključka dolazi i Pavličić analizom Krstovke:

»Temeljni kriterij za njega, dakle, nije povijesni trenutak u kojemu je djelo nastalo, nego sadašnje vrijeme. Da bi uopće postojao kao dio naše kulture, književni sastavak mora biti čitan, mora komunicirati s recipijentom; a u ime toga cilja dopušteno je – dakako, s mjerom – intervenirati i u sam tekst toga sastavka. Bez toga, on će ostati samo spomenik, samo blago koje – budući da je daleko od očiju onih kojima bi moglo poslužiti – ne obavlja svoju funkciju i ostaje mrtvo. I, upravo se po tome Brlić razlikuje od svojih suvremenika, preporoditelja. Oni, naime, kao da su se – bar kad je o većini tekstova iz starije hrvatske književnosti riječ – odlučili više za ideju spomenika nego za ideju živoga teksta. (...) Brlić, nasuprot tome, još mnogo drži do prosvjetiteljske funkcije književnih tekstova, i uopće, do takvog njihovog djelovanja među pukom koje će podići opću kulturnu razinu.«105

I dok danas, primjerice, samo stručnjaci znaju za Ivana Ivaniševića, Emerika Pavića, Đuru Ferića ili pak Anu Vidović, njihove su tekstove početkom 19. stoljeća pročitali mnogi, što bez Brlićeva truda ne bi bilo moguće. Danica, središnje književno glasilo onoga vremena, do čitatelja o kojima je skrbio Brlić vjerojatno nije dolazila.

Danica je ipak bila za svetlu gospodu. Zapravo, situacija u Brlićevo vrijeme – barem kad je riječ o ukusu – ista je kao i danas; i danas postoje različiti tipovi recipijenata s različitim estetičkim preferencijama, a knjige o kojima se piše u književnim časopisima i dnevnim novinama nisu istodobno i knjige koje čitaju svi koji su pismeni. Za razliku od naše suvremenosti – kad se do knjiga relativno lako dolazi – u Brlićevo doba to nipošto nije bilo jednostavno. Vidjelo se da ni sam Brlić knjige koje je naručio iz Dubrovnika nije mogao dobaviti bez posebnoga odobrenja te mu je narudžba višestruko provjeravana. Ipak, potreba za književnim štivom je postojala, makar čitatelji bili mala dica. O takvima je Brlić vodio računa, i to u njima najprimjerenijoj formi – kalendarskoj.

Ne treba pritom posebno dokazivati da je upravo taj čitateljski sloj bio najbrojniji i da je upravo jedna tako neznatna knjižica kao što je kalendar za taj sloj bila važna. Ono što je njime činio Brlić može se sagledati tek iz današnje perspektive jer je ukorjenjivanje čitateljskih navika proces dugotrajan, njegovi se učinci ne vide odmah, pa ih zacijelo nije vidio ni Brlić, ali je vjerovao u ono što čini i zato je kalendar izdavao dvadeset godina.