Slavica Stojan

Dubrovnik Držićeva vremena

Pretvarajući prepoznatljive suvremenike koji su živjeli i radili u različitim dijelovima Grada u virtualne likove koje je, oslikavajući grad svojeg »zavičajnog iskustva«, uvlačio u umjetnički sadržaj svojeg djela, Držić je ne samo dokumentaristički naznačio osnovne odrednice ritma gradskog života, već je dao i viziju urbanističke strukture Gradskog središta njegovim longitudinalnim i lateralnim poveznicama kojima je grgoljio svakodnevni život u gradu: Placa, Ulica među crevjare, Luža s Orlandom, Poljana (Pred Dvorom), Velika fontana, Prijeko, Peline itd. Držićevi likovi razasuti su po različitim dijelovima i ulicama Grada.

Njegova percepcija prostora uključuje iskustvo svih čula. Ulica je mjesto vreve i dodirivanja ljudi, i koliko god ti susreti bili površni, tu se čovjek ne nalazi ni usamljen, ni anoniman ni bezličan. Ono što grad čini toplom sredinom njegova je otvorenost ljudskim susretima. Upravo stoga grad pretpostavlja stvaralački dijalog između urbanog prostora i građanina koji budi cijeli splet asocijacija, uspomena i aluzija.

Taj dijalog prisutan je na osobit način upravo kod onih suvremenika koje je Držić uveo u prostore svojeg virtualnog svijeta. Promotrimo li pojedinačno gdje ih Držić susreće i komunicira s njima, dobivamo urbanističku sliku gradskog središta: Mazija, u stvarnosti gradski zdur pred Lužom je, oko koje se širio miris topla kruha koji su pećarice pekle na otvorenom; Na Placi, pred franjevačkom crkvom, dječaci su u popodnevnim satima igrali nogomet.

Krojačnica sentalije (žene koja prekraja staru odjeću) nalazila se u ulici Garište; u Duičinoj ulici bio je bordel u kojem su neobično važnu ulogu u Držićevo vrijeme imale Kata Matkova Profumanica te njezine družice po najstarijem zanatu Pavica, Kitica i Perlica (virtualne vile iz Novele od Stanca); Bokčilo, konavoski rustik nastanjen u Gradu, držao je u stvarnosti iznajmljenu krčmu u Ulici sv. Barbare (današnja Božidarovićeva ulica); Ulica među polače bila je mjesto »gdi se djevojkam zapinje« (zamke ili zamčice, op. S. S.), a po Prijekome noću dunižaju i »po kantunijeh skrobuću« mladići.

Kontrola cijene obuće

Na Placi su zlatarske radionice (zasigurno i ona Đanpjetrova, virtualnog Laurina zlatara, u zbilji talijanskog doseljenika iz Brescie) i mnoge druge trgovine u kojima prodaju svoje proizvode špičar Justin, drapijer Alessandro i mnogi drugi Držiću znani sugrađani, bez obzira jesu li podrijetlom domaći ljudi ili stranci.

Postolarske radionice Šile i Čičilija bile su u Među velike crevjari, današnja Ulica od puča (u stvarnosti su oni Đuro Šile i Pietro Ciciliano). Upravitelji koje je imenovalo Veliko vijeće 13. studenog 1492. godine pazili su da cijene obuće budu u okvirima dopuštenih. Usprkos tome, izgredi su se najčešće događali upravo u toj izuzetno prometnoj ulici. U njoj je i Držića napao motkom 1548. godine stanoviti Vlaho Kanjica, mornar, dok se popularni komediograf šetao u društvu sa svojim prijateljem i sponzorom Martinom Šumičićem.

Dubrovnik Držićeva vremena uistinu je bio napučen grad, čijim su ulicama, osobito onim najprometnijima (Placa, Među velike crevjare), bezglavo jurili različiti trhonoše i nosači, susretali se prekupci i trgovci, sluškinje i djetići. U spremištima i trgovinama smještenima na Placi i susjednim ulicama, kao i na otvorenim prostorima, dogovarali su se i obavljali mnogi poslovi. Držićev Dubrovnik još je grad u kojem gospodarstveni zamah ima uzlaznu liniju i u kojem uz brojne domaće ljude, trgovce i preprodavače voskom, uljem, drvima i vinom, kožare i tekstilce itd. susrećemo Vlahe i Turke iz zaleđa, Židove i Armence, razne prekomorske trgovce, pretežito Puljize, Mlečane, Ankonitace, Grke i Albance, hodočasnike i diplomate na putu prema istoku.

Iz zapadne Europe u Dubrovnik su stizali Talijani, Židovi, Španjolci, Francuzi, Englezi, Nijemci, Holanđani. Dubrovnik je bio kozmopolitski grad u kojemu su se čuli najrazličitiji jezici, pa je funkcionirao kao poliglotska zajedica. Prvo konačište, hospicij, bilo je, kako navodi Jorjo Tadić, u Sponzi polovicom 14. st. Kasnije ih je bilo više i privatnih, a držali su ih u 16. stoljeću čak i stranci.

Bilo je među strancima i trgovaca robljem, iako je ta vrsta trgovine zabranjena u Dubrovniku još 1416. godine. No, ona se i dalje odvijala preko Dubrovnika u 16. stoljeću, pa i kasnije, a tragovi o toj sramotnoj djelatnosti prisutni su kod dubrovačkih književnih stvaralaca, pa i kod Držića. Turčin Mir Hagi iz Andrianopolija tužio je 2. listopada 1539. godine Pava Marasovića i nosača Martina Stjepovića, jer su mu raskrvarili jednog roba.

Osim trgovinom, stranci su najčešće u Dubrovniku vodili krojački obrt, imali špičarije, postolarske radionice, knjižare, odnosno papirnice, bili učitelji, liječnici, zlatari, orguljaši, urari itd. Arhivski dokumenti ne upućuju na to da je njihovo sudjelovanje u svakodnevici renesansnog Dubrovnika i u njegovu gospodarstvu izazivalo socijalnu segregaciju, ksenofobiju ili zavist domaćih ljudi. Štoviše, u Dubrovniku su bile prihvaćane novosti koje su donosili stranci, povezane uz odijevanje, frizure, pripravljanje hrane i slično.

Dubrovnik noću

Sva vanjska zbivanja događala su se, dakle, u razdoblju između jutarnjeg spuštanja mostova i njihova večernjeg podizanja i zatvaranja vrata Grada. Izbjegavali su se noćni izlasci ne samo zbog otežanog kretanja po strmim uličicama punim neravnih kamenih stepenica, nego i zbog drugih opasnosti koje su vrebale noćnog prolaznika na svakom uglu, iza svakih vrata. Svjetiljka lojanica ili voštanica slabo je koristila pri kretanju mračnim ulicama, jedva da je bila od ikakve pomoći pri susretu s nedobronamjernim noćnim prolaznicima, a nastradati se moglo i ispred vlastitih kućnih vrata.

Usprkos tome, mnogi su, da bi ispunili prazninu noći, tražili društvo u krčmama (u kojima su najčešće bile zaposlene žene) koje su, usprkos zabranama, često znale biti otvorene i do kasno u noć i nudile, uz konzumaciju vina, i različite druge usluge i zabave, od zalogaja, kockanja i igara na karte do tjelesne trgovine. Neki su mladići pod okriljem mraka napuštali svoje spavaće sobe i dok su im roditelji mirno počivali u svojim ložnicama, oni su se spuštali preko krovova i niz prozore na ulicu, išteći u izazovu opasna noćnog života Grada, skrivenoga u oklopu noći, provod i zabavu, kao što to otkriva jedan vragolasti mladić u »Noveli od Stanca«. Najčešće je bila riječ o manjim izgredima kao što je bilo pjevanje pjesama rugalica pod prozorima stanara dubrovačkih kuća. Zbijanje šala bila je jedna osobita forma komunikacije (tzv. burla).

Oružje je nosio uza se svaki muškarac, pa čak i golobradi dječaci. Iako je u odgoju djece batina imala vrlo važnu ulogu, a u Gradu bila organizirana humanistička edukacija muške mladeži, mnogi su odbijali ići u školu ili su se pak u školi nedopušteno vladali omalovažavajući svoje učitelje, što se općenito smatralo propustima njihovih očeva opsjednutih materijalnim, a ne duhovnim vrijednostima, no često su i sami učitelji loše obavljali svoj posao razmećući se pred učenicima ispraznom latinštinom.

Veliko vijeće je, zbog razuzdanosti mladeži, dakako muške, odredilo 4. lipnja 1535. godine kazne za mladiće koji su zadirkivali žene na ulici danju, a noću, okupljeni u veće ili manje družine, sjedali pred tuđim kućama, provaljivali krišom u tuđe stanove i činili slične nepodopštine.

Pjesme pune aluzija

Noćni prolaznici Gradom redovito su bili naoružani mačem, a njihovi susreti mnogo su puta, zbog mraka, nesporazuma ili loših namjera, završavali teškim ranjavanjima, pa i smrću. Najčešće su izazivači noćnih tučnjava bili članovi različitih družina koje su se zvale companie di serra. Karnevalska sloboda dovodila je do još opasnijih situacija nego što su se u normalnim razdobljima godina zbivale u noćnom životu Grada. Karnevalsko vrijeme karakteriziralo je obilje jela i pića, dopuštenje nošenja maske, nekažnjeno vrijeđanje susjeda i upadanje u tuđe stanove, gađanje jajima, narančama ili limunima, pjevanje pjesama aluzivnog značenja, plesanje, igra mačevanja, kazališne izvedbe, zvuci frula, trublji i drugih instrumenata danju i noću, mnoštvo maskiranih osoba na otvorenim prostorima grada. Vrijeme karnevala bilo je jedna od formi života koja se očitovala svojom neobičnom samosvojnošću i slobodom.

Renesansni Dubrovnik ne bi trebalo doživljavati kroz predodžbe prelijepih kurtizani koje žive u raskoši i probiru svoje izabranike među bogataškim sinovima i nasljednicima poput Laure Krkarke iz »Dunda Maroja«. Grad je vrvio siromašnim prostitutkama poput Kitice, Perlice Profumanice, kao i njihove batese Pavice iz Duičine ulice (o kojima Držić kao o vilama govori u »Noveli od Stanca«), Pelina i Podmirja, Poviše Prijekoga, Rudanove i Garbine ulice, pa čak i ulice Lučarice, u samom središtu grada, s kojima su članovi noćnih družina kratili noći, umjesto da su se u sabranosti i tišini pripravljali za životne izazove pred koje su ih stavljale obitelj i država. Njima upućuje svoje stihove pjesnik Mavro Vetranović, u kojima kritizira ženski blud (ne i muške korisnike).

Žene koje su sudjelovale u noćnom životu Grada bile su obilježene javnom stigmom kao »zle žene« ili jednostavno »zlice«. U bujnosti renesansnog noćnog života, žena je bila inkarnacija strasti i požude. Jedna renesansna kamena greda koja je očito bila ukras kamina, a slučajno je pronađena među iskopinama u jednom vrtu u središtu Dubrovnika, privlači pažnju upravo stoga što upozorava na jedan »nepoznati sloj kulturnog života dubrovačke sredine«. Umjetnik je na njoj znalački prikazao motiv poroka požude. Dakako, požudu predstavlja žena i kipar se nalazio pred vrlo zahtjevnim zadatkom da je učini ružnom kao simbolički lik zla, a da ipak opravda i njezinu privlačnost kao objekt grešnih muških želja.