Pristup metafori u kognitivnoj lingivstici

Lingvistički je blok predavanja ovogodišnje Škole otvorila dr. sc. Ljiljana Šarić, redovita profesorica na Sveučilištu u Oslu s temom Pristup metafori u kognitivnoj lingivstici.

Od 1991. do 2000. radila je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a 2002. i 2003. na Sveučilištu u Zadru. U znanstveno-nastavno zvanje redovite profesorice izabrana je 2007. U Institutu za književnost, regionalne studije i europske jezike Humanističkoga fakulteta u Oslu odgovorna je za niz kolegija iz (južne) slavistike i analize diskursa, na diplomskom, poslijediplomskom i doktorskom studiju. Bila je članica Vijeća za doktorski studij istoga fakulteta, a od 2013. suodgovorna je za osmišljavanje i koordinaciju toga studija. Radila je kao istraživačica, profesorica i predavačica na sveučilištima u Hamburgu, Leipzigu, Oldenburgu, Ljubljani, Osijeku, Zadru, Napulju, Brisbaneu i dr. Njezini znanstveni interesi uključuju semantiku, analizu diskursa i kognitivnu lingvistiku, posebno odnos jezika i mišljenja te prostor u jeziku. Potonju temu razrađuje u okviru međunarodnog projekta koji vodi od 2010 – Space in South Slavic. Posebno je zanima konstrukcija identiteta u različitim tipovima diskursa, čime se od 2013. bavi na međunarodnome projektu Discourses of the Nation and the National u okviru kojeg istražuje metafore i simbole u konceptualizaciji nacija. Objavila je sedam knjiga kao autorica ili suautorica, od kojih izdvajamo knjige Kvantifikacija u hrvatskome jeziku (2002), Antonimija u hrvatskome jeziku (2007), Spatial Concepts in Slavic: A Cognitive Linguistic Study of Prepositions and Cases (2008), Prostor u jeziku i metafora (2014). Uskoro će u izdanju Johna Benjaminsa biti objavljena knjiga Metaphor, Nation and Discourse koju je napisala s Mateuszem-Milanom Stanojevićem. Suautorica je dvaju rječnika: dobro poznatoga i prijeko potrebnoga Rječnika sinonima hrvatskoga jezika (s Wiebke Wittschen, 2008) te Hrvatsko-poljskoga rječnika osnovnih poslovnih naziva (2011). Prije razlaganja funkcije metafore u kognitivnoj lingvistici, predavačica je pojasnila temeljne postavke tog interdisciplinarnog modela. Razvio se osamdesetih godina 20. stoljeća, a jezik promatra kao dio spoznajnog sustava u nerazdruživoj interakciji s percepcijom, mišljenjem i spoznajom. Za razliku od formalističkih, trasformativno-generativnih načela – koja iz svojih razmatranja semantiku isključuju stavljajući metodološki naglasak na sintaksu – ovaj pristup inzistira upravo na njihovoj međusobnoj neodvojivosti, tvrdeći kako je granica leksika i sintakse propusna te da se značenje, a time i razumijevanje svijeta oko nas, konstituira na temelju dijeljena (osjetilnog, fizičkog, emocionalnog, najzad tjelesnog) znanja o svijetu. Iz glasovita djela Georgea Lakoffa i Marka Johnsona Metafore koje život znače (1980; prev. A. Ryznar 2015), proizlazi nosivi zid čitava teorijskog kompleksa – konceptualna metafora, mentalni mehanizam sistematizacije stvarnosti – na temelju kojeg izlagačica navodi par osnovnih premisa: metafora je u prvom redu fenomen mišljenja; metafore su sustavna preslikavanja između dviju konceptualnih domena; konceptualne metafore često povezuju konkretne i apstraktne domene; mnoge su konceptualne metafore iskustveno motivirane; a neke su konceptualne metafore univerzalne.

Metafora je za predavačicu značenjsko proširivanje načelno nepovezanih jedinica, a s obzirom na to da je konceptualni sustav na temelju kojega mislimo metaforičan, ne čudi ni da se metafora može ostvariti jezično. Posvemašnja prisutnost metaforiziranja među različitim članovima poredbenih nizova omogućuje, na temelju čestotnosti, podjelu na inovativne metafore (rjeđe ostvarene, bliže tzv. poetskom govoru) i konvencionalne metafore. Potonje su češći predmet kognitivnolingvističkih istraživanja – tako i Lakoffova i Johnsonova – stoga što se postvaruju u svakodnevnomu jeziku, a riječ je o učestalim izrazima koji pružaju dragocjen uvid u strukturu mišljenja; svjedoče o univerzaliziranim analogijama kojima si predočujemo svijet koji nas okružuje. Inovativne metafore istraživali su Lakoff i M. Turner (1989), ustanovivši da su u njihovoj podlozi konvencionalne, primarne metafore, koje dotad neostvarene jezične inačice proizvode proširivanjem, razradom, propitivanjem ili kombinacijom koncepata.

Sustavne podudarnosti među skupovima dovode i do njihova međusobnog preslikavanja. Pritom se radi konceptualizacije ustanovljuju izvorna domena (ona poznata, nerijetko konkretna, na temelju čije se konceptualne forme oblikuje predodžba o ciljnoj) te ciljna domena (ona nepoznata, nerijetko apstraktna, koja zahvaljujući dovoljnom broju dijeljenih obilježja s izvornom postaje dostupnijom, poznatijom, prozirnijom). Ovisno o modalitetu prijenosa, govorimo o strukturnim, orijentacijskim ili ontološkim konceptualnim metaforama. Tako je, primjerice, u formuli ŽIVOT JE PUTOVANJE izvorna domena putovanje čiju poznatu strukturu ciljna domena život nasljeđuje kako bi njezina svojstva postala očitijima. Zahvaljujući toj paraleli aktiviramo novu dimenziju značenja u ciljnoj domeni zbog čega smo život skloni protokolirati kao da je put; utjecati na način na koji u njemu određujemo ciljeve, pravimo planove kako te ciljeve ostvariti ili kako zaobići eventualne prepreke. A kada kažemo da su nam sve lađe potonule, orijentacijske prostorne kategorije intuitivno prenosimo na emotivno ili fizičko stanje prema izvodu tuga je dolje. Kao što je moguće da se u leksemu aktiviraju sekundarni slojevi značenja, moguće je i da u preslikavanju članovi variraju po intenzitetu zbog čega će unutar već ostvarenog transfera biti moguće i semantičko raslojavanje.

Metaforizacija može biti uvjetovana percipiranom sličnošću domena (npr. domena ljudi i domena biljke – obje podrazumijevaju entitete koji se pojavljuju, rastu, dozrijevaju pa onda slabe) ili iskustveno. Iskustvene su rezultat opetovanih (perceptivnih, kontekstualnih ili ideoloških) korelacija – ponajčešće iz najranije dobi, zbog čega se nazivlju primarnim – na temelju kojih izvodimo konzistencije. Tako ćemo iz tjelesne relacije izvesti iskaz PRIVRŽENOST JE TOPLINA te za dobra domaćina kazati da nas je toplo dočekao. Postoje i novija istraživanja, poput neuralne teorije metafore koja pak rad primarnih metafora temelji na funkcioniranju mozga.

Univerzalne pravilnosti čovjekova tijela i uma uvjetuju mreže dosljedno ostvarenih relacija – npr. ZNATI JE VIDJETI – u genetski nevezanim jezicima. Ipak, one ne moraju biti uvjetovane kognitivnim čimbenicima, nego im objasnidbena snaga može proizići iz lokalnih okolnosti diskurznih čimbenika (teme zadane specifičnim kontekstom, interakcija sudionika zadane komunikacijske situacije ili kako drugačije dijeljen kod). Primjerima je iz korpusa predavačica ukazala na analitički potencijal metaforičnosti u različitim kontekstima, žanrovima i registrima: može se utvrditi koliko je neka metafora česta, kakav je odnos doslovne i metaforičke uporabe, kakve leksičkosemantičke veze uspostavljaju pojedine sastavnice te koje domene najčešće koincidiraju. S obzirom na to da je polazište izlaganja bila metafora kao dio nekog konceptualnog sustava, za pretpostaviti je da će se metafore očitovati na svakom planu izraza tog sustava, stoga se danas okvir djelovanja metafore razmatra u vizualnom i multimodalnom izražavanju, u izgradnji mira, empatije i rekoncilijacije, u nastavi, gestama ili političkom diskurzu.