Metafore i metonimije u interakciji
Lingvistički blok predavanja nastavio je prof. dr. sc. Mario Brdar govoreći o interakciji metafore i metonimije.
Mario Brdar od 1985. radi na Katedri za engleski jezik i književnost Pedagoškog fakulteta u Osijeku (današnji Filozofski fakultet). Na istome fakultetu predaje niz kolegija iz područja morfologije, sintakse, semantike i kognitivne lingvistike. Na doktorskom studiju lingvistike drži kolegije o američkom strukturalizmu, funkcionalnoj lingvistici i kognitivnoj lingvistici. Objavio je više od 150 znanstvenih i stručnih radova u domaćim i stranim izdanjima te uredio devet knjiga. Autor je knjiga Metonymy and Word-Formation (2017) i Metonymy in Grammar (2007), a suautor knjiga Concise Dictionary of Grammatical Terms for Students of English (2007, s Dubravkom Kučandom) i Grammatical Functions and Categories (2001, s Marijom Omazić i Dubravkom Kučandom).
Predavač je u svojem izlaganju nastojao prije svega objasniti što podrazumijeva pojam interakcije, ali i razlikovati sastavnice iste, odnosno metaforu i metonimiju. Interakcija bi se dakle mogla shvatiti kao supojava metafore i metonimije. Goossens će to nazvati metaftonimijom, a pojam preuzima i izlagač. Kako bi se shvatila sprega metafore i metonimije, valja reći da se složenost njihova međuodnosa očituje već u pokušajima njihove distinkcije i definiranja.
Shvaćanje metafore kao generičkoga pojma čija je metonimija podvrsta ukazuje na spomenute nejasnoće. Nadalje iskustvo pokazuje kako je metaforu i metonimiju teško razlikovati prema pukom izrazu jer jedan te isti izraz može u određenom kontekstu funkcionirati na metonimijski ili metaforički način. Stoga je prema tvrdnjama izlagača najučinkovitije odrediti pojam u kontrastu spram drugoga. Metonimija se takvim načinom određenja od metafore razlikuje prema tipu i smjeru preslikavanja te prema broju uključenih domena. S obzirom na tip preslikavanja metafori se pristupa kao odnosu zamjene koji počiva na sličnosti, a metonimiji kao odnosu zamjene koji počiva na bliskosti koja bi sadržavala sve odnose izuzev sličnosti. Smjer preslikavanja od konkretnije domene kao izvorišta prema apstraktnijoj kao cilju tipičan je za metaforu. Taj smjer nije reverzibilan, već su metaforička preslikavanja jednosmjerna. Distinkciju čini i broj uključenih domena, odnosno metonimija se razvija unutar jedne domene koja može imati poddomene između kojih se događa preslikavanje. Metaforičko je djelovanje s druge strane međudomensko. Uz nabrojene distinkcije metafora i metonimija razlikuju se u odnosu na vlastitu funkciju. Naime metafori je glavna funkcija razumijevanje, a metonimiji referencijalnost iako može pridonijeti razumijevanju. Različiti su i tipovi polisemije koje iniciraju metafora i metonimija. Metonimijska je polisemija pravilnija jer se operacija može primijeniti na velik broj leksema unutar određene klase i rezultat je predvidiv. Suprotno tomu, metafora je nesustavan i nepravilan tip polisemije koji je nepredvidljiv. Također postoje metafori i metonimiji skloni signali. Drugim riječima metafore se ostvaruju kao višečlani izrazi ili njihovi dijelovi pri čemu je ciljna domena eksplicitno spomenuta. Uz metaforu se često javljaju signali koji upućuju na preneseno značenje dok se za metonimiju javljaju signali uglavnom gramatičkoga tipa kao metalingvistički i lažni signali, signali ekvivalencije i mnogi drugi.
Interakcija metafore i metonimije može povezivati metafore s metonimijama, ali interakcija se može događati i među njima samima. Primjer je toga niz povezanih metafora unutar nekoga teksta ili metaforički lanac, kako ga Semino naziva. U tom smislu prepoznaje se nekoliko različitih ostvaraja metafore koja ima istu ciljnu domenu, a različite izvorišne ili pak obje domene sa specifičnim realizacijama izvorišne domene. Na temelju složenih relacija među metaforama Grady uvodi pojmove primarne i složene metafore koje se zatim slažu u određenu kompoziciju. U novije vrijeme uočen je i poseban oblik supojavljivanja metafora. Riječ je o tzv. kaskadama, tj. hijerarhijski organiziranim sklopovima određenih predodžbenih shema. Slično metafori i metonimija se pojavljuje u manje ili više kompleksnim lancima pri čemu se hijerarhijski slijed može podijeliti na nekoliko razina, navodi predavač pozivajući se na Barcelonin rad. Metonimija se dakle može povezivati u jezične ili tekstualne lance te u konceptualne metonimijske lance. Metonimija se treba proučavati u svojoj višeslojnosti pa se nerijetko zapaža kako je cilj jedne metonimije potencijalni izvor za druge metonimije. Slična je situacija kod pojave koja se naziva vertikalnom polisemijom ili autohiponimijom. Metaftonimije se mogu povezati na više načina; npr. metafora se može razviti iz metonimije ili se metonimija razvija unutar metafore te na mnoge druge načine.
Interakcija metafore i metonimije dinamičkoga je karaktera, a polje u okviru kojega se one povezuju posjeduje nebrojeno mnogo mogućnosti. No ta se složenost interakcije može podrobno analizirati shvatimo li ju kao (de)kompoziciju jednostavnih metafora i metonimija.
