Od straha do žanra: emocije i priča
Četvrto predavanje književnoznanstvenoga ciklusa održala je doc. dr. sc. Evelina Rudan, predstojnica Katrede za hrvatsku usmenu književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Autorica je znanstvene monografije Vile s Učke: žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna bića predaja za koju je 2017. dobila godišnju nagradu Filozofskoga fakulteta, kao i niza znanstvenih i stručnih radova. Suurednica je knjige Predaja: temelji žanra (2018, s Ljiljanom Marks) i Tragovi tradicije, znakovi kulture. Zbornik u čast Stipi Botici (2018, s Davorom Nikolićem i Josipom Tomašić).
Strah je, uz radost, tugu i srdžbu, osnovna ili primarna emocija. Svoje predavanje E. Rudan započela je definicijom J. Burke prema kojoj je strah jedna od najutjecajnijih emocija u povijesti čovječanstva, a možda – kako je sama dodala – i u životu pojedinca. Osvrnula se najprije na francuskoga povjesničara Jeana Delumeaua, proučavatelja francuskoga i europskoga društva od 14. do 18. st, koji je i prije emocionalnoga/afektivnoga teorijskoga obrata u znanosti, strah promatrao kao osnovnu emociju. Delumeau je smatrao kako će se društvo u 18. stoljeću zahvaljujući znanstvenome i tehnološkome napretku u duhu prosvjetiteljstva i racionalizma, odmakom od magijskih, mitskih i naglašenih religijskih strahova, barem djelomično osloboditi kolektivnih strahova (Strah na Zapadu: XIV–XVIII. stoljeće, opsjednuti grad, 1978). Međutim suvremeno društvo 21. stoljeća za koje se često upotrebljava sintagma kultura straha pokazuje suprotno.
Izlagačicu je zanimalo na koje se načine strahom možemo baviti iz folklorističke perspektive, odnosno kako pronaći teorijski i metodološki okvir za istraživanje određene emocije u usmenoknjiževnim žanrovima te s druge strane ne bi li se istraživanjem emocija moglo saznati ponešto i o usmenoknjiževnim žanrovima i njihovoj izvedbi. Folkloristički bi pristup u istraživanju emocija trebao apsorbirati i neke druge pristupe poput lingvističkoga, književnotematološkoga, historiografskoga i kulturnoantropološkoga. E. Rudan također je istaknula folkloristički pristup koji bi predstavljao tek jedan od mogućih teorijsko-metodoloških okvira za istraživanje emocija: morao bi uključivati tri razine proučavanja folklora prema A. Dundesu, a to su tekstura, tekst i kontekst. Tekstura predstavlja pojedine stilske osobitosti, tekst podrazumijeva sadržaj i kompoziciju, a kontekst se odnosi na kazivački kontekst, tj. situaciju izvedbe. Unutar folklorističkoga okvira zatim bi se pokušalo odgovoriti na pitanje na koji način pojedini žanrovi kodiraju strah na trima navedenim razinama.
U svome se predavanju izlagačica bavila pojedinim usmenoknjiževnim žanrovima koje A. Jolles svrstava u jednostavne oblike – predajom, legendom i bajkom. Upravo se u tim jednostavnim žanrovima, istaknula je Rudan, najbolje vide načini na koje funkcioniraju pripovjedačke strategije u pričama i u njima su, smatra, ponuđeni određeni odgovori na strah. Rörich će primjerice predaju nazvati najuzornijim žanrom straha. Međutim takva se definicija odnosi u prvome redu na jednu, specifičnu vrstu predaja, a to su demonološke ili mitske predaje u kojima se javljaju nadnaravna bića i pojave poput vještica i vila ili orka i more, bića poznatih na cijelome europskome teritoriju i šire. Za tu je vrstu predaje ključan prodor kaosa, neuređena svijeta, u kozmos, naš uređeni svijet. Pritom predaje nemaju razrješenja jer, kako je istaknula Rudan, one ne teže katarzi. Postoje tek trenutačna rješenja kojima se možemo riješiti partikularnoga straha, no nema temeljnoga rješenja koje bi nas moglo spasiti. Specifičnost i lakoća strukturiranja straha u predajama postižu se na nekoliko razina koje je izlagačica detaljnije problematizirala. Legende, drugi žanr koji je izlagačica analizirala, kratke su, jednoepizodne priče o svetačkome životu i čudesima. Legende koje tematiziraju svetačku mučeničku smrt (poput smrti Svetoga Lovre kojega su živoga ispekli ili Svete Lucije kojoj su izvadili oči) uključuju u svoj sadržaj poprilično stravične događaje i slike, ali za razliku od predaje u legendi svi partikularni strahovi imaju rješenje u apsolutu koji predstavlja strah Božji. Stoga odgovor legende na strah leži u nadi i utjesi, dok je odgovor predaje tjeskoba zbog bespomoći ili stalan oprez. Bajka, naposljetku, svojom strukturom – formalnim počecima i završecima – čini dovršenu cjelinu u kojoj su sve prepreke nadvladane u konačnome razrješenju. Odgovori su bajke na sve strahove neustrašivost i hrabrost, vjerovanje da je sve moguće samo ako se osoba suoči sa strahom. Rudan se dotakla i tzv. plašitelja ili plašiteljskih likova – personaliziranih bića kojima se plaše djeca u svrhu discipliniranja poput dubrovačkoga rogatoga podneva, koka i baba roge.
Naposljetku se izlagačica osvrnula na dva sjajno prihvaćena hrvatska romana – Živi i mrtvi Josipa Mlakića i Črna mati zemla Kristijana Novaka. Istaknula je kako se oba romana bave strahom – Mlakićev kolektivnim strahom, strahom od rata, a Novakov pojedinačnim strahom protagonista, dok oba autora u konstruiranju romana koriste upravo elemente predaje.
Lucija Stahor
