Zašto je nostalgija važna? Emocije i politička subjektivnost poslije socijalizma
Posljednje predavanje prvoga predavačkog tjedna održala je dr. sc. Tanja Petrović, znanstvena savjetnica na Institutu za studije kulture i sjećanja Znanstvenoistraživačkoga centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti u Ljubljani. Zanimaju je jezični, društveni i kulturni procesi u socijalističkoj Jugoslaviji i postjugoslavenskim društvima. Autorica je i urednica nekoliko knjiga od kojih su novije Yuropa: jugoslovensko nasleđe i politike budućnosti u post-jugoslovenskim društvima (2012), Mirroring Europe: Ideas of Europe in Europeanization in Balkan Societies (2014), Srbija i njen jug: južnjački dijalekti između jezika, kulture i politike (2015), Made in YU 2015 (2016).
U povijesti istraživanja emocija nostalgija je relativno mlad i moderan koncept koji se prvi put javlja u 17. st. u disertaciji švicarskoga liječnika Johannesa Hofera koji je patnju za domom švicarskih vojnika opisao kao bolest. Nostalgija se općenito dugo vremena shvaćala kao tuga za izgubljenim domom, no u današnje vrijeme ona se ne promatra prvenstveno kao patnja za prostorom koji smo napustili, nego kao žaljenje za vremenom koje je nepovratno prošlo. Takav se vid nostalgije, istaknula je T. Petrović, danas vrlo često zna okarakterizirati iracionalnim. Nostalgiju za prošlim vremenom stavila je u konkretan politički, društveni, geografski i povijesni kontekst europskoga postsocijalizma i kazala da se upravo u takvome kontekstu ona promatra kao izuzetno nepoželjan i neprikladan pojam. Zbog negativnoga odnosa prema pojmovima poput jugonostalgije, s vremenom se razvio termin jugosfera. To je koncept prema kojemu bi narodi bivše Jugoslavije trebali biti usmjereni jedni na druge, koristeći sličnosti i znanja koja ih povezuju. Međutim takav pojam koji polazi prvenstveno iz ekonomske perspektive potpuno negira ikakvu emocionalnu vezanost i odbacuje svako promišljanje koje je izvan racionalnoga kruga ekonomskoga povezivanja.
U koncepciji protoka vremena u kojemu bi svaki idući korak morao predstavljati korak unaprijed, javlja se ideja da sadašnji trenutak u svakome smislu mora biti bolji od prethodnoga. Takvim je shvaćanjem stvorena potreba za distanciranjem i negiranjem nostalgije za socijalizmom, što se oblikovalo u diskursima širega konteksta, konteksta Europske Unije unutar kojega se narodi bivše Jugoslavije promatraju kao oni koji su u procesu pridruživanja. Pridruživanje je iz te perspektive normativan, propisan put koji vodi do cilja, do slobode kretanja, otvorenoga tržišta i boljih zakona koje nudi EU. U takvim se diskursima socijalistička prošlost ovih prostora tumači kao iskorak s pravoga puta, kao devijacija koja će se ispraviti tek kada narodi bivše Jugoslavije pristupe Europskoj Uniji. Na tom je temelju stvorena metafora o povratku kući u Europu. Izlagačica je međutim naglasila kako je pogrešno negirati vezu između nostalgije i budućnosti te je svojim predavanjem pokušala dekonstruirati ideju prema kojoj nostalgija za socijalizmom znači odbacivanje vjerovanja u budućnost. Osvrnuvši se na paradigmu dva (ili tri) europska totalitarizma, istaknula je dominantan diskurs prema kojemu je komunizam/socijalizam jedan od europskih totalitarnih režima koji ne može biti izvorom promišljanja bilo kakve legitimne politike.
Nekadašnji državni socijalistički pokreti stvarali su viziju nade u kojoj je postojala značajna investicija u politiku budućnosti, što je bilo najizraženije u industrijskome radu i tvornicama. Industrijalizacija je bila ključna za stvaranje društvene klime u kojoj se budućnost može zamišljati. Općenito je ideja rada u socijalističkoj tvornici bila jako važna. No pitanje industrije, istaknula je izlagačica, nije pitanje prošlosti. Trebamo se zapitati u kakvim uvjetima ljudi danas rade u tvornicama, za koju plaću, s kakvim sindikalnim pravima i u kakvim ekološkim uvjetima. Isto se tako trebamo zapitati na koji način mi te radnike doživljavamo. Radnici su danas, kazala je, klasični Drugi – siromašni, slabi, koji pate i bespomoćno se suočavaju s društvenim neizvjesnostima. U nekoć važnim industrijskim središtima poput Niša, Kragujevca i Varoša, u kojima je život bio vođen logikom rada i industrije, radnici su danas na samome rubu egzistencije. Međutim suvremeno poniženje društvenih subjekata ne spada u dominantne narative koji će nam se servirati kada govorimo o nekadašnjemu iskustvu rada u socijalizmu.
T. Petrović smatra kako ljudima s iskustvom socijalizma treba dozvoliti da budu nostalgični jer upravo njihova nostalgija predstavlja poziciju iz koje se zahtijevaju određene politike budućnosti. Pravi oblik nostalgije nije ideja idealne prošlosti, koja kao takva nije ni postojala, nego je to ushićeni pogled na sliku te prošlosti. To se ljudima u postsocijalističkome društvu često uskraćuje – da se mogu emocionalno postaviti prema svojoj prošlosti kao prema nečemu što može biti predmetom ushićenja. Upravo emocionalni aspekt nostalgiju čini izuzetno politički relevantnom i važnom za promišljanje političkih subjektiviteta u postsituaciji u kojoj se danas nalazimo. Izlagačica je naposljetku iznijela svoje duboko uvjerenje kako je nostalgija puno više od politički važnoga osjećaja – ona predstavlja društveno znanje koje još uvijek oblikuje neke društvene procese – i kao takva otvara horizonte za zamišljanje budućnosti koja je drukčija od one koja nam se nameće kao jedina moguća.
Lucija Stahor
