Ćirilica: komu mati, kome maćeha?

Jezikoslovni ciklus predavanja 49. seminara za strane slaviste otvorio je redoviti profesor u trajnome zvanju dr. sc. Mateo Žagar, predstojnik Katedre za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Profesor Žagar dugogodišnji je suradnik Zagrebačke slavističke škole na kojoj je vodio tečajeve hrvatskoga jezika za strane slaviste, tečajeve staroslavenskoga i starohrvatskoga jezika te je bio pozvani predavač. Od 2008. član je Upravnoga vijeća Staroslavenskoga instituta, a od 2014. član suradnik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Autor je znanstvenih monografija i brojnih znanstvenih radova. Od 2015. glavni je urednik časopisa Croatica koji izdaje Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i Hrvatsko filološko društvo.

Krovnu temu Seminara o binarnostima i suprotnostima u hrvatskome jeziku, književnosti i kulturi profesor Žagar otvorio je predavanjem o povijesti slavenske i hrvatske pismenosti, s naglaskom na ćiriličkoj pismenosti srednjojužnoslavenskoga prostora. Nastala kao reformirano grčko pismo za slavenske jezike, ćirilica je danas snažan identifikacijski znak dijela Slavena, dok ju drugi dio Slavena teško integrira u svoju kulturu. Glagoljica se s druge strane u svim slavenskim kulturama smatra povijesnim pismom i dijelom je kulturnoga identiteta u različitoj mjeri. Dubinska opozicija zapad – istok odigrala je važnu ulogu u potrazi za kulturnim identitetom naroda balkanskoga prostora. U Hrvatskoj je tako s uporabom latinice ćirilica svrstana u domenu povijesti. Tako su Hrvati s vremenom umnogome potisnuli svoj udio u ćiriličkoj pismenosti, dok glagoljicu prepoznaju kao svojevrstan brend i znak kulturnoga identiteta. U Bosni i Hercegovini u Federaciji također preferiraju latinicu, ostavljajući ćiriličku baštinu isključivo u povijesnoj zoni, dok je u Republici Srpskoj, a takva je situacija i u Srbiji, sve jača potreba da se ćiriličko pismo postavi gotovo isključivo u prvi plan. Dvojnost ćiriličke i latiničke pismenosti postoji i u Crnoj Gori, u kojoj se dio nacionalne kulture bliži srpskomu utjecaju opredjeljuje za ćirilicu, a drugi za latinicu.

Pitanje Što je čije?, odnosno zašto se prema ćirilici neki odnose kao prema materi, a neki kao prema maćehi, ima svoju ideološku pozadinu. Postojanje navedene binarnosti u odnosu prema pismu i pismenosti dovelo je do želje za pojednostavljivanjem, za ukidanjem tih binarnosti, istaknuo je profesor Žagar. Naime upravo se pismom gradi monolitni kulturni identitet, a time i nacionalni, te ono postaje sredstvo distanciranja od Drugoga. Ipak, bez obzira na odnos javnosti prema ćirilici neosporiv je velik korpus ćiriličke pismenosti u hrvatskoj kulturi. Kao neke od najvažnijih spomenika ćiriličke pismenosti ili one na kojima se javljaju tragovi ćirilice ili su prisutni ćirilični utjecaji, profesor Žagar izdvojio je Libro od mnozijeh razloga, Povelju Kulina bana, Povaljsku listinu, Supetarski ulomak, Ofičje Blažene Djeve Marije, Bašćansku ploču i druge. U predavanju je posebno naglasio značajnu dubrovačku dionicu hrvatske, odnosno južnoslavenske ćiriličke pismenosti.

Lucija Stahor