Izvor: teatarlero.hr / Photo: Marin Frka

Teatar Lero: Jugo

U sklopu večernjega kulturnoga programa polaznici Seminara pogledali su predstavu Jugo Studentskoga teatra Lero u režiji Davora Mojaša. Teatar Lero djeluje u Lazaretima, kreativnoj gradskoj četvrti koja je nekoć, u vrijeme Dubrovačke Republike, služila kao karantena. Prema Lazaretima, koji se nalaze istočno od stare gradske jezgre, tristotinjak metara od gradskih zidina, seminaristi su se uputili kroz Grad preko Straduna.

Studentski teatar Lero osnovan je 1968. godine u Dubrovniku na inicijativu dubrovačkoga pisca Feđe Šehovića afirmirajući se otada kao teatar koji svojim izvedbama različitih poetika predstavlja izazov tradicionalnim kulturnim percepcijama sredine koja ga je iznjedrila. Osebujan izraz teatra Lero aktualan je i suvremen scenski odgovor na ustaljene estetske uzorke, čime Lero zauzima značajno mjesto na hrvatskoj alternativnoj kazališnoj sceni. Okupljajući profesionalne umjetnike, amatere, studente i učenike, u teatru Lero uprizorene su drame i tekstovi nekih od najpoznatijih svjetskih autora poput Ionesca, Becketta, Brechta, Rozewicza, Harmsa, Šklovskog i drugih, ali i djela iz dubrovačke dramske baštine Držića, Gleđevića, Boškovića, Gučetića i Vojnovića te suvremenih dubrovačkih autora poput Feđe Šehovića, Milana Milišića, Luka Paljetka, Josipa Lovrića i Davora Mojaša. Stvaralaštvo teatra Lero prepoznatljiv je izraz dubrovačke umjetničke scene.

Predstava Jugo otvara imaginarni, sanjani i sjetni spomenar Grada, ali donosi i krhotine njegova svakodnevlja. Jugo je mogući trag kazališnoga propitivanja posebnih stanja i ozračja Grada. Jugo je snovopis i vremenopis Grada. Predstava donosi poetičnu scensku priču u kojoj se zrcali duša Grada kojemu je posvećena i duh onih koji je ovim teatarskim projektom slute i promišljaju. Jugo je najnoviji naslov u slijedu Lerovih scenskih propitivanja dubrovačke književne i dramske baštine (Epitaphio, Vjerenice, Skarestija od bumbaka, Psyche Pelingrada, Pomrčina, Libro Sv. Vlaha, Grad sjena, Kitice i Perlice, Kaplje, Sivo na golubove, Spring-Time…). Predstavu čine fragmenti stvaralaštva Iva Vojnovića, Edgara Allana Poea, Mata Vodopića, Davora Mojaša i Maria Caboge te isječci snimaka interpretacija dubrovačkih glumaca Miše Martinovića i Predraga Vušovića Pređa. Jugo je ujedno i poetski komentar utihnulih stanja Dubrovnika u pandemijskim okolnostima kojima je teatar jedna od mogućih terapija.

Lucija Stahor