Heretici i sanjari. Opreke i binarnosti na prijelomu stoljeća

Peto predavanje književnoznanstvenoga i kulturološkoga ciklusa održala je izv. prof. dr. sc. Marina Protrka Štimec, članica Katedre za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Bavi se književnim kanonom (Stvaranje književne nacije. Oblikovanje kanona u hrvatskoj književnoj periodici 19. st. iz 2008), autorstvom i politikama književnosti (Politike autorstva. Kanon, zajednica i pamćenje u novijoj hrvatskoj književnosti (2019), suurednica je zbornika Veliki Vidar. Stoljeće Grigora Viteza (2013) i Ja kao svoja slika. Diskurzivnost i koncepti autorstva Tina Ujevića (2020), medijima i periodikom (projekt Hrvatske književne bibliografije), revolucijom i transferima u književnom i kulturnom polju (projekti HRZZ-a Književne revolucije i Europski korijeni moderne Hrvatske: transfer ideja na političkom i kulturnom polju u 18. i 19. stoljeću). Ovom prilikom govorila je o oprekama i binarnostima u hrvatskoj književnosti u 19. stoljeću i početkom 20. stoljeća.

Predavačica je najprije istaknula kako je 19. stoljeće vrijeme formiranja identiteta i stabilizacije: ustaljuju se koncepti nacije, jezika i književnosti. Pojmovi književnika i književnosti sužuju se na značenjske dimenzije koje im pripisujemo i danas, čemu je uvelike doprinijela pojava književnih časopisa među kojima je najvažniji bio časopis Vijenac. Tako se stvara opreka književnosti i ostalih kulturnih i društvenih praksi, ali i opreka domaće i strane književnosti. Ivan Gundulić postaje prvim kanoniziranim hrvatskim autorom: proslavom otkrivanja njegova spomenika u Dubrovniku 1893. simbolički ga se postavilo na tron hrvatske književnosti. Prvi je suvremeni kanonizirani hrvatski tekst Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića koji sintetizira opreku klasično – narodno. Kako je 19. stoljeće bilo vrijeme uspostavljanja temeljnih vrijednosti, tako se uspostavlja i sustav vrednovanja književnosti – književna kritika. Stanko Vraz zalagao se kritiku koja bi oštro razdvajala dobru od loše književnosti, a tu je selekcijsku funkciju pridavao književnim časopisima smatrajući ih hambarima i gospodarima književnosti. Važno je spomenuti i opreke (zlatna) prošlost – sadašnjost (koju treba pozlatiti) i visoka književnost – niska književnost koju premošćuje Šenoa svojim pokušajem kanoniziranjem romana kao žanra.

To je i vrijeme uspostavljanja kulturnih institucija, pa je tako znakovito otvaranje zgrade Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu 1895. kada Hrvatsku posjećuje austrijski car pod čije noge Khuen-Héderváry postavlja mađarsku zemlju, pričem skupina mladih prosvjednika (među kojima su bili Vladimir Vidrić i Stjepan Radić) spaljuje mađarsku zastavu. Oni svoj identitet uspostavljaju u opreci prema Starima bez obzira na njihov svjetonazor i političku orijentaciju. Nakon što su protjerani sa zagrebačkoga sveučilišta, odlaze studirati u Beč i Prag i tamo se upoznaju s novim idejama: smatraju kako je potrebno revidirati društveni život i književnost te dokinuti opreku patriotizam – kozmopolitizam. Početkom 20. stoljeća formiraju se i politički angažirane, revolucionarne skupine mladih koje u buntu i atentatu vide jedinu mogućnost promjene. O tome se vremenu izrazio Ivo Andrić rekavši da su budni samo pjesnici i atentatori. Ti pokreti pobunjenih mladih prethodili su avangardnim strujanjima koja su obilježili književni časopisi upečatljivih naziva Kokot, Plamen, Juriš, Vijavica. Stanislav Šimić određuje avangardne književne časopise kao motore književnosti: oni nisu mjesta konzervacije, već tribine koje omogućuju pokretanje i transformaciju književnoga polja.

Profesorica Protrka Štimec spomenula je još neke opreke ili suprotnosti koje se vezuju uz pojedina djela ili autore. Zanimljiva je posve različita recepcija Ivane Brlić Mažuranić i Marije Jurić Zagorke: jednu se smatralo banicom naše literature jer, pišući dječju književnost, nije iskakala iz književne uloge primjerene ženi, a drugu se kritiziralo i njezin se rad smatrao trivijalnim. Nakraju je zaključila kako su heretici, književni buntovnici od Ujevića koji se oprostio s tradicijom do Krleže koji je hrvatsku književnu laž bacio u Plamen, ipak ujedno i sanjari.

Nina Nodilo