Čitanje i nečitljivo u „Povratku Filipa Latinovicza“

Slijed književnih predavanja otvorio je Tvrtko Vuković novim uvidom u analizu kanonskoga djela hrvatske književnosti Povratak Filipa Latinovicza Miroslava Krleže. Tvrtko Vuković predstojnik je Katedre za noviju hrvatsku književnost, bio je voditelj Zagrebačke slavističke škole u dvama mandatima. Osim toga bio je predsjednik Goranova proljeća – središnje nacionalne pjesničke manifestacije. Objavio je nekoliko samostalnih znanstvenih knjiga, a kao gost izlagao je na brojnim međunarodnim znanstvenim skupovima i sveučilištima. Područja su mu užega znanstvenog interesa teorija lirike, psihoanalitički pristup književnom tekstu, odnos modernističke književnosti i kulture 19. stoljeća te politika književnosti.

Auditorij se najprije upoznao s djelima Miroslava Krleže u kojima se provlači topos proturječnoga vraćanja. Taj je topos ključan za razumijevanje pripovjedne strategije u spomenutome romanu. Valja napomenuti da u akademskoj kritici postoje različite interpretacije navedene teme: potkradenost tipičnih frojdovskih motiva kao što su traumatična spolnost, kompliciran odnos dominantne majke i senzibilna sina, gubitak očinstva i slično. Profesor Vuković ne opovrgava višeslojnu upletenost tih motiva u djelu, no ipak ih na složeniji način povezuje sa psihoanalitičkim književnoteorijskim pristupom. Topos povratka čitat će se kao povratak potisnutoga. Retorika zapleta povratak oblikuje kao paradoksalan topos nemogućnosti povratka. U tom je kontekstu profesor Vuković proučio neke dnevničke i autobiografske zapise Miroslava Krleže. Prvi primjer iz kojega je razvidan topos proturječnoga vraćanja jest Djetinjstvo u Agramu 1902–1903, kojim nastoji podcrtati ulogu jezika i mogućnosti (ne)izražavanja njime. Krleža si u navedenim zapisima neizravno postavlja pitanja – Kakvo je to znanje koje se može izjednačiti s neznanjem, što je to obezglavljeno znanje? – njima nagađa mogućnost izravnoga sagledavanja života i svijeta.

Uza sve to polaznicima su otkriveni i poneki Krležini stavovi. On se dvojeći o svrsi svojih dnevničkih zapisa ograđuje citatom iz Dnevnika: Davni dani I. i II: „(…) dostojanstvenije je crknuti bez znaka.“ Profesor izdvaja Dnevnik kako bi polaznicima približio književnost koju Krleža zagovara, ali i samu ulogu znaka, pritom je uloga znaka uvijek dvojbena – on umjetnike zagađuje, ali na neki način i pročišćuje. Tomu je dijametralno suprotna Lacanova krilatica „slovo ubija biće“ jer prema Krleži ljudi su ponajprije otuđeni zbog znaka i zato sanjaju o autentičnosti koja izrasta u svojevrsnu žudnju. Književnost se tumači kao figura koja povezuje izgubljena sjećanja i bolne traume iz djetinjstva. Na taj se način povlači i paralela s Filipovim djetinjstvom.

Njegov je povratak motiviran zamućenim podrijetlom, ambivalentnim odnosom prema majci, psihološkom raslojenošću zbog seksualnih i socijalnih trauma i slično, što će reći da se radi o uobičajenoj edipovskoj priči, ali priča o Filipu priča je i o neotuđenoj samosvijesti koja se vraća upravo iz otuđenja, o jezičnoj rekonstrukciji traume. Shodno tomu radi se o osobitome srazu jezika i otuđenja u kojem je „potisnuto“ protkano u jeziku, odnosno u mikronarativnome. Opetovano se pojavljuju negacije koje ukazuju na snažnu prisutnost odsutnosti – jezik gomila, čak i ono što sam jezik ne može dohvatiti. Između ostalog važan je i element tajne u romanu kojim se na nekoliko mjesta otkriva pripovjedačev ironičan ton prema Filipu, pričem pripovjedač Filipa opisuje kao preosjetljiva, jedinoga krivca za vlastite probleme – upozorava čitatelja da se nipošto ne smije poistovjetiti s njim.

Predavanje je nedvojbeno istaknulo kako povratak glavnoga lika u znatno većoj mjeri govori o odnosu identiteta i drugosti, značenja i neoznačivoga, ljudskoga i neljudskoga, podrijetla i otuđenja, odgovornosti i bliskosti, autentičnosti umjetničkoga izraza i kulturnih institucija, a da se čitanjem nečitljivog nečitljivo nužno vraća u čitanje.

Anamarija Mrkonjić