Hanibal Lucić i Dubrovnik

Još jedno književnoznanstveno predavanje Škole održao je Ivan Lupić, redoviti profesor na Odsjeku za kroatistiku i Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Svjetski je potvrđen znanstvenik koji je karijeru započeo na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a potom je niz godina bio zaposlen na Odsjeku za anglistiku Sveučilišta Stanford, gdje je predavao kolegije iz starije engleske književnosti, europske renesanse, teorije književnosti i metodologije znanstvenoga rada na starom tisku i rukopisnoj baštini. Član je Uredništva biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti Matice hrvatske. U središtu su njegovih kroatističkih interesa hrvatska renesansna i barokna književnost i kultura, poglavito stvaralaštvo Hanibala Lucića, čiju je zbirku upravo on otkrio, Mavra Vetranovića, Nikole Nalješkovića, Marina Držića, Ivana Gundulića i drugih autora starije hrvatske književnosti.

Profesor se Lupić u svojemu predavanju bavio odjecima odnosa Hanibala Lucića i Dubrovnika koji su stalan predmet znanstvenih rasprava, a ujedno nam govore o tome kako se razvijala hrvatska književna renesansa. Hanibal Lucić pisac je koji stoji na njezinu ishodištu i čiji je književni opus, iako nevelik, jedan od najvažnijih opusa naše književne renesanse. Glavnina Lucićeva stvaralaštva poznata nam je iz zbirke Skladanja izvarsnih pisam razlicih (1556), koju je njegov sin objavio tri godine poslije očeve smrti u Mlecima. Zbirka Lucićevih talijanskih soneta tiskana je iste godine, a profesor Lupić, koji ju je otkrio, pretpostavlja da ju je, kao i Skladanja, Lucićev sin Antun donio u Mletačku Republiku i dao tiskati kako bi iskazao poštovanje prema ocu i njegovu djelu. Osim navedenih neka su Lucićeva djela zapravo objavljena za njegova života, ali ne tiskom, nego rukopisno, a to vidimo po Lucićevim poslanicama koje prethode Robinji te prijevodu Ovidijeve heroide Pariž Eleni, iz kojih se iščitava da je djelo namijenjeno ne samo primatelju poslanice nego i široj publici.

Profesor se Lupić u interpretaciji koristio Lucićevim književnim djelima, posebno neproučavanim talijanskim sonetima, kao i nekim dokumentima i arhivskim zapisima koji su dokaz Lucićeve uključenosti u komunalni život Hvara te su rasvijetlili Lucićev odnos prema dubrovačkom modelu vlasti i samome Dubrovniku. Lucić je u domaćoj kritici dosada uglavnom smatran elitistom fasciniranim aristokratskim konceptom vlasti u Dubrovačkoj Republici, posebno kada imamo na umu krvave sukobe između vlastele i pučana za hvarske bune u drugom desetljeću šesnaestoga stoljeća. Prema tome za Lucića je Dubrovnik bio svojevrstan uzor s prikladnim modelom vladanja koji je on htio vidjeti na svojemu Hvaru s obzirom na to da je i sam bio plemić. Međutim čini se da je Lucićev odnos prema tom konceptu vlasti ipak nešto složeniji, što je razvidno iz primjera kojima se profesor poslužio. Kao tradicionalni dokazi negativna Lucićeva stava o pučanima navode se njegova poslanica Martinčiću te dio pjesme U pohvalu grada Dubrovnika u kojem se opisuje sustav upravljanja vlastele koja s pravom sudi, a kojoj se puk pokorava i takav se sud nameće kao pravedan. U navednoj poslanici Martinčiću posebno je zanimljiv stih „mnoštvo koje dil razbora ne ima“ koji se tradicionalno tumači kao aluzija na hvarski puk. Da to tumačenje ne mora biti točno, pokazao je profesor Lupić objasnivši da se riječ mnoštvo u Lucićevo vrijeme odnosila na vladavinu mnoštva na Hvaru koje je bilo uzrokovano ustankom i sukobima između vlastele i pučana nakon kojih Hvar nije imao službenu vlast. Profesor je ukazao i na to kako se ustaljena mišljenja i percepcije o pojedinim književnicima mogu sagledati iz drugih perspektiva usporedivši Petra Hektorovića i Hanibala Lucića na temelju stihova u kojima Hektorović opisujući svoj put u Dubrovnik iznosi niz pozitivnih atributa govoreći o dubrovačkoj vlasteli te njezinu vlast na istome mjestu opisuje kao bogomdanu. Takvi se stihovi, naprimjer, u Lucića ne pronalaze iako je uvriježeno smatrati ga elitistom, a Hektorovića demokratski osviještenim piscem. U prilog tomu da Lucića ne možemo smatrati političkim elitistom svjedoče dokumenti poput testamenta u kojemu Lucić ostavlja sva dobra izvanbračnomu sinu kojeg je zasigurno imao s pučankom te dokazi o tome da je Lucić bio kum mnogim ljudima na Hvaru, neovisno o tome kojem su staležu pripadali. Takvi podaci narušavaju sliku o Hanibalu Luciću kao izoliranome aristokratu koji se držao samo vlastelinskih krugova.

Na kraju je predavanja profesor Lupić interpretirao znakovito mjesto iz predgovora Robinje koje se dosad krivo tumačilo, a koje zrcali njegovo poimanje sebe u odnosu na Dubrovnik. U tom se dijelu krije bojazan da će njegov jezik kada napusti Hvar biti neautentičan, a Lucić kao Hvaranin uočava da se njegov idiom razlikuje od književnoga standarda , ali ipak ustraje na njemu i pokazuje se kao zagovornik šire književne zajednice na hrvatskome jeziku u kojoj dubrovačkoj književnosti pripada vodeće mjesto. Zbog toga mjesta Hanibal Lucić sigurno predstavlja jedno od ishodišta hrvatske renesansne književnosti, a i ishodište začetka književnoga jezičnog standarda.

Iva Orepić