Hrvatski jezik – povijest i uloge nastavnog predmeta

Kao svojevrstan uvod večerašnjemu otvaranju izložbe Predmet: Hrvatski u dubrovačkome Etnografskom muzeju autorice su izložbe Ana Ćavar i Lahorka Plejić Poje održale predavanje u kojemu su upoznale polaznike Seminara s ishodištima i dosezima Hrvatskoga jezika kao nastavnoga predmeta te njegovom ulogom u oblikovanju hrvatskoga nacionalnog identiteta osvrnuvši se na presudne događaje u njegovoj vanjskoj i unutarnjoj povijesti. Ana Ćavar docentica je na Katedri za metodiku nastave hrvatskoga jezika i književnosti Odsjeka za kroatistiku, čija je i predstojnica. Njezini primarni znanstveni interesi vezani su uz ovladavanje i poučavanje hrvatskoga kao materinskoga i inoga jezika, osobito uz jezičnu djelatnost čitanja i razvoj čitalačkih kompetencija. Lahorka Plejić Poje redovita je profesorica i predstojnica Katedre za stariju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku te pročelnica Odjela za književnost Matice hrvatske. Bavi se pretežito ranonovovjekovnom dubrovačkom književnošću.

Profesorica Plejić Poje u uvodnome je dijelu izlaganja istaknula paradoksalnost recentnih rasprava o kurikulskoj reformi u hrvatskome javnom prostoru koje se gotovo uopće ne osvrću na ranije stanje u odgojno-obrazovnome sustavu, a on sam nije dovoljno opisan i istražen. To se posebno odnosi i na predmet Hrvatski jezik, koji je u obrazovnoj povijesti imao presudnu ulogu, zbog čega je proučavanje njegove prošlosti nezaobilazno, pogotovo kada je riječ o povećanju konkurentnosti i kvalitete školstva. Ne treba zaboraviti da se Hrvatski jezik uči na svim razinama školovanja te je predmet koji ima najveću satnicu i polazište je za poučavanje svih ostalih školskih predmeta, a usto je i važan element u oblikovanju individualnoga i nacionalnoga identiteta. Nastava se Hrvatskoga jezika na hrvatskim prostorima od njezinih početaka krajem 18. stoljeća do danas drastično mijenjala ovisno o državnome uređenju, aktualnoj ideologiji i političkoj situaciji, a i samo uvođenje predmeta u programe teklo je različitim tempom u različitim krajevima.

Nastavljajući se na uvodne napomene profesorice Plejić Poje, docentica Ćavar dala je sažet pregled statusa Hrvatskoga jezika tijekom povijesti. Istaknula je da je za školstvo 18. stoljeća karakteristična dvojezičnost u kontekstu koje je hrvatski jezik služio tek kao polazište za učenje drugih jezika poput njemačkoga i talijanskoga. Ipak, od 30-ih godina 19. stoljeća predmet se usložnjuje te njegov status počinje rasti, pa uskoro postaje ravnopravan s ostalim jezicima, o čemu svjedoči njegov položaj na školskim svjedodžbama (predmeti su u pravilu bili poredani po važnosti, a na prvome se mjestu redovito nalazio Vjeronauk). Sredinom 19. stoljeća Hrvatski jezik – tada se nazivao Ilirskim – napokon postaje obveznim nastavnim predmetom, koji je tijekom vremena često mijenjao naziv: od Hrvatskoga ili srpskoga u vrijeme Khuena-Hedervaryja preko Srpsko-hrvatskoga u Kraljevini Jugoslaviji (od 1926. koristio se i naziv Hrvatskosrpskoslovenački jezik) i Hrvatskoga u NDH do Hrvatskoga ili srpskoga i (nakon Novosadskoga dogovora) Hrvatskosrpskoga u Drugoj Jugoslaviji. Osim toga nerijetko se u različitim režimima susreću i neutralni nazivi poput Naš jezik ili Nastavni jezik. Docentica Ćavar u svojemu je dijelu izlaganja, koji je bio popraćen fotografijama starih učeničkih radova, školskih svjedodžaba i pravnih akata, među ostalim pojasnila i važnost dokumenata kojima je tijekom povijesti regulirano školstvo u današnjim hrvatskim krajevima, posebno istaknuvši Opći školski red (1774) i Ratio Educationis (1777), koje je iznjedrila politika prosvijećenoga apsolutizma carice Marije Terezije sa željom stvaranja kvalificirane radne snage. Uz navedeno za bivšu i sadašnju strukturu hrvatskoga obrazovnog sustava od posebnoga su značaja reforme provedene sredinom 19. stoljeća te one ostvarene 60-ih godina 20. stoljeća, a tiču se ponajprije ustroja odgojno-obrazovnih razina.

Profesorica Plejić-Poje u nastavku je ukazala na jedan od zanimljivih aspekata analiziranih čitanki za osnovne i srednje škole, a to je prisutnost ideoloških sadržaja, koji su naočigled čvrsto utkani u pomno odabrane ulomke raznovrsne tematike i konačni im je cilj oblikovati „dobroga“, „poželjnoga“ pojedinca. Iako se za razliku od suvremenih čitanki one starije (crno-bijele) naprvu čine vizualno neprivlačnima upravo zbog izostanka ilustracija, redovito ih je krasio portret vladara („oca domovine“) na početnoj stranici, što se može protumačiti kao svojevrstan čin autoprezentacije vlasti. Tako listajući čitanke iz posljednjih godina Austro-Ugarske Monarhije, vidjet ćemo portret cara Franje Josipa, u čitankama iz vremena Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije fotografije Aleksandra i Petra Karađorđevića, u čitankama iz NDH Antu Pavelića, a u čitankama iz Druge Jugoslavije Josipa Broza Tita (ponekad je portetu pridodana i prigodna pjesma, npr. Pjesma o Titu V. Nazora). Taj ideološki naboj u školskim udžbenicima od 60-ih godina počinje jenjavati.

Osim učvršćivanja službene ideologije nastavni je predmet Hrvatski jezik u procesu svojega oblikovanja razvio različite funkcije, koje se mogu promatrati na stručnoj (filološkoj) i metodičkoj razini. Njegov je razvoj, idući ukorak s razvojem nacionalne filologije, postavljao pred kroatiste niz izazova, a ujedno je podrazumijevao uspostavljanje i konsolidiranje predmetne paradigme, tj. nastavnih sadržaja i načina poučavanja.

Darko Vasilj