Književna večer s Julijanom Matanović i Pavlom Pavličićem

Na književnoj večeri Zagrebačke slavističke škole u atriju Poslijediplomskoga središta Dubrovnik sudjelovali su književnica i književna povjesničarka Julijana Matanović te književnik, književni znanstvenik, scenarist i prevoditelj Pavao Pavličić. Razgovor s gostima, čiji je rad višestruko nagrađivan i prepoznavan u Hrvatskoj i svijetu, moderirala je Suzana Coha, izvanredna profesorica pri Katedri za noviju hrvatsku književnost na Odsjeku za kroatistiku.

Julijana Matanović diplomirala je jugoslavistiku na Pedagoškome fakultetu Sveučilišta u Osijeku, a od 1994. do 2018. bila je zaposlena na Katedri za noviju hrvatsku književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Od 2021. urednica je književnoga časopisa Republika. Kao književna povjesničarka posebno se bavi hrvatskim barokom i povijesnim romanom, a kao književnica velik je odjek u čitatelja postigla proznim knjigama pisanima u razgovornome, ispovjednome tonu i u duhu postmoderne proze na razmeđu fikcijskoga i autobiografskoga, u kojima naglašava žensko iskustvo te najčešće tematizira obiteljske odnose. Dobitnica je Nagrade Ksaver Šandor Gjalski.

Akademik Pavao Pavličić završio je studij komparativne književnosti i talijanskoga jezika u Zagrebu. Predavao je na Odsjeku za komparativnu književnost. U književnost je ušao s naraštajem tzv. fantastičara, a kasnije je donekle napustio fantastiku i otkrio zanimanje za kriminalistički žanr. U 90-ima u svoje je pismo uveo i snažnije autobiografske elemente. Autor je nekoliko vrlo zapaženih knjiga feljtona te romana za djecu (npr. Trojica u Trnju, 1984), a istaknuo se i kao filmski scenarist. Njegove znanstvene knjige pokrivaju tri područja: književnu genologiju, stariju hrvatsku književnost i metričku problematiku. Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (2015).

Zanimljivo je kako se 50. godišnjica Zagrebačke slavističke škole podudara s 50. godišnjicom izdanja prve zbirke kratkih priča akademika Pavličića Lađa od vode, koja se u stručnoj literaturi obično navodi kao početak hrvatske postmoderne, i 25. godišnjicom prvoga beletrističkog djela profesorice Matanović Zašto sam vam lagala. Govoreći o svojim književnim i književnoznanstvenim počecima, gosti su istaknuli kako književnost čvrsto povezuje ljude čak i onda kada nisu izravno povezani. Profesorica Matanović najprije je bila posvećena književnoznanstvenim tekstovima, zanimala ju je književna kritika i htjela se u njoj dokazati, no uskoro je osjetila potrebu okušati se i u beletristici. Pragom prve ženske zrelosti smatra napuštanje poetike svoje generacije kvorumaša. Kao važnije utjecaje na svoje stvaralaštvo izdvojila je djela Stjepana Tomaša i Branka Maleša, nekadašnjega urednika časopisa Republika, a napominje kako su njezine vršnjakinje bile zaluđene romanima Dubravke Ugrešić. Akademik Pavličić govorio je o nastanku svoje prve knjige u studentskim danima i njezinim odjecima. Ističe kako je njegova ambicija oduvijek bila da ga čitaju „obični“ ljudi i da bude razumljiv široj publici, zbog čega se po uzoru na Čapeka kasnije okrenuo kriminalističkomu žanru. Iz te perspektive u šali priznaje kako mu rano stvaralaštvo Julijane Matanović, ispunjeno književnoteorijskim terminima, nije osobito razumljivo – prema njegovu mišljenju mladim autorima toga vremena književnost je bila ključ koji se ne smije dijeliti, a knjige, tvrdi profesor, na ovome svijetu postoje upravo da se čitaju. Otkriva kako je pisao fantastiku naprosto jer nije znao drukčije, a i osjetio je kako hrvatska sredina za njom žudi.

Profesoricu Matanović i akademika Pavličića u književnoznanstvenome kontekstu povezuje proučavanje starije hrvatske književnosti. Akademik Pavličić posebno se bavio versifikacijom, ali i fenomenom književnoga žanra. Napominje da je stvarao u poticajnoj okolini te je uvijek nastojao svoj književni rad odvojiti od znanstvene struke. S druge strane profesorica Matanović opisuje svoju belestristiku kao izdanak stručnih studija jer se još u njima trudila temeljiti interpretacije na vlastitome iskustvu uvodeći u književnoznanstveni diskurs prvo lice jednine. Neosporivo je kako se o hrvatskoj književnosti može učiti iz njihovih znanstvenih, ali i beletrističkih djela.

Na samome kraju razgovora, komentirajući važnost zavičaja za svoje stvaralaštvo, akademik Pavličić naglasio je kako su ključna čovjekova iskustva ona proživljena u djetinjstvu jer je upravo to vrijeme kada najintenzivnije doživljavamo svijet oko sebe. Profesorica Matanović potvrđuje da je granica između života i književnosti tanka – književnomu se tekstu obratila kako bi spoznala samu sebe te u njemu našla svoj dom; zbog toga upravo prostor literature smatra svojim pravim zavičajem.

Anamarija Mrkonjić i Darko Vasilj

Fotoalbum