Evine kćeri: Žene o ženama u hrvatskoj predmodernoj književnosti

Još jedno predavanje iz književnosti održala je Dolores Grmača, izvanredna profesorica pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku te prodekanica za studijske programe i cjeloživotno obrazovanje. Profesorica Grmača dobitnica je Godišnje državne nagrade za znanost za značajno znanstveno dostignuće u području humanističkih znanosti za 2015. godinu i nagrade Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj za 2019. godinu za područje književnosti. Bavi se hrvatskom književnošću ranog novovjekovlja, književnom antropologijom, teorijom alegorije, intertekstualnošću te (post)feminističkom teorijom.

Sintagma koja naslovljuje predavanje, Evine kćeri, posuđena je iz naslova knjige Francesce Marie Gabrielli, a važna je i za hrvatske autorice koje stvaraju tijekom predmoderne književne kulture te je vezana uz hermeneutiku prvih poglavlja Biblije, točnije Knjige postanka i Evina grijeha. Predavanje je, unutar teorijskog okvira feminističke teologije koja propituje ulogu koju su odigrale religijske institucije u društvenoj konstrukciji spolova i njihova međusobnog odnosa, potaklo na razmišljanje o tome koliko su muška predodžba Boga i androcentrizam doprinijeli podređivanju žena. Spomenuta feministička teologija kritizira mizogina tumačenja Svetoga pisma nastala na temelju muških promišljanja istočnoga grijeha prema kojima je žena isključivi krivac za izgon iz raja. Kao što je profesorica Grmača istaknula općenito je velik utjecaj na poimanje muškarca i žene imala interpretacija poglavlja Knjige postanka koji govore o stvaranju svijeta te muškarca i žene, a prema kojoj je žena obilježena kao slabiji spol koji je, nakon što je zaveden, lišio čovječanstvo rajskog stanja na Zemlji. Takvo je tumačenje toga biblijskog odlomka uvelike odredilo položaj žene u društvu i obitelji, osobito u predmodernom razdoblju u kojemu je muškarac stvoren na sliku Božju smatran čovjekom, a žena je karakterizirana kao kći posrnule Eve. Zaključivalo se kako je dobro da muškarci vladaju ženama jer su razumniji i manje podložni strastima. Duboko ukorijenjenoj mizoginoj tradiciji kumovao je i sustav obrazovanja koji ženama nije bio naklonjen. To zrcali podatak da školovanje ženske djece u osnovnome obrazovanju započinje 1880-ih, a ulazak žena na sveučilišta događa se tek između dvaju svjetskih ratova. Polemikama oko ženskog pitanja, koje se javljaju u književnosti humanizma i raspravama oko toga jesu li žene sposobne za racionalnu misao, pridružila se Dubrovkinja Marija Gondola Gozze (Mara Gundulić Gučetić) – prva žena u hrvatskoj kulturi koja je pisala upravo o ženama. Ona u predgovoru filozofskomu djelu svoga supruga dubrovačkoga vlastelina Nikole Gučetića iz 1584, nastojeći obraniti Cvijetu Zuzorić, zagovara tezu o jednakosti spolova. Njezin tekst brani plemenitost i ljepotu Cvijete Zuzorić, ali prerasta i u obranu cijeloga ženskog roda.

U drugom se dijelu izlaganja profesorica Grmača osvrnula na odraze polemika o ženskoj grešnosti i mizogine interpretacije prvih poglavlja Biblije u djelima Anice Bošković i Lukrecije Bogašinović Budmani, dubrovačkih književnica 18. stoljeća. Obje autorice i njihov rad povezuje osjećaj krivnje iskaznoga subjekta i motiv identificiranja s grešnicom Evom, kao i opravdanje za to što su pišući ušle u mušku sferu intelekta. Zajednička karakteristika njihovih djela jesu i likovi oblikovani pod utjecajem dominantnoga tumačenja biblijske slike o izgonu iz raja u kojoj Eva predstavlja jedinog i isključivog krivca. Lijek se prema tome nalazi u pokornosti i bezuvjetnoj poslušnosti muškom autoritetu, što su pouke koje su nedvojbeno u službi androcentričnih interesa i moralističkog dualizma koji je rodno utemeljen. Profesorica Grmača naglasila je da bismo možda na prvi pogled mogli zaključiti kako ove hrvatske predmoderne autorice slijede zadani patrijarhalni diskurs nastojeći da njihova djela budu što sličnija djelima književnosti kakvu pišu muškarci, posebice dubrovački pjesnici 17. i 18. stoljeća, ponajprije autori religioznih djela. Međutim u djelima navedenih autorica ipak nalazimo naznake emancipacijske prakse, a to se prije svega uočava u njihovoj odvažnosti u pisanju i u iskorištavanju potencijala žanrova biblijskoga spjeva i božićne pastorale kako bi propitivale tradicionalni diskurs o ženskosti. To se može iščitati i u dijelovima spjevova Život Jozefa patrijake i Posluh Abrama patrijarke Lukrecije Bogašinović u kojima se krivnja za istočni grijeh prebacuje na Adama, pa se na taj način dekonstruira dominantna paradigma biblijske interpretacije prema kojoj je Eva krivac.

Stoga se može zaključiti da su djela tih dubrovačkih predmodernih književnica odigrala važnu ulogu u odgajanju ženske čitateljske publike pomoću ženskih likova unutar čijeg se emocionalnog svijeta prelamaju biblijska događanja. Usto su položila temelje na kojima će se kasnije graditi emancipacija žena.

Iva Orepić