Kratki (i doživotni) spojevi ilirskog pokreta
Kristian Novak zaposlen je na Odsjeku za germanistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje kao izvanredni profesor. Njegov znanstveni i istraživački rad broji više od trideset jedinica, a sudjelovao je na dvadesetak znanstvenih konferencija. Primarna područja njegova znanstvenoga interesa jesu dodirno jezikoslovlje, višejezičnost i sociolingvistika, a u užem smislu istraživanje hrvatsko-njemačkih jezičnih dodira i njihovih sociolingvističkih i sistemskolingvističkih aspekata. Posebnu pozornost posvetio je proučavanju višejezičnosti za vrijeme ilirskoga pokreta te jezičnopolitičkih i jezičnobiografskih aspekata standardizacije hrvatskoga jezika u 19. stoljeću, što je predstavio polaznicima Seminara. Usto mnogima je poznat i kao višestruko nagrađivan književnik.
Velik dio dosadašnjih istraživanja povijesti hrvatskoga jezika bio je fokusiran na pojavu pojedinih gramatičkih, slovopisnih i leksičkih rješenja, objavljivanje i utjecaj normativnih priručnika te djelovanje normativnih autoriteta i filoloških škola. Iako je tako postavljen filološki okvir osigurao preglednost, čini se da se na taj način zanemarilo istraživanje implementacije tih rješenja, sociolingvističke dinamike i društveno-političkih silnica bez kojih nadregionalno širenje jezika i njegova standardizacija ne bi bili mogući, naglašava Novak. Međutim, do implementacije slovopisnih, gramatičkih i inih jezičnih rješenja nije se dolazilo trenutačno. Takva se vizura naime nameće i u školstvu – kao da su se promjene događale instantno, dogovorene unisono, nakon čega bi ih cijelo govorno područje prihvatilo. A razdoblje ilirizma, kada se zaviri u privatne priče osoba toga doba, pokazuje da je višejezičnost bila konstanta, a ne iznimka. Razlozi zašto su pojedine osobe počele pisati i govoriti drukčije često imaju veze upravo s pojedinačnim, intimnim razlozima, biografijama i međuljudskim odnosima. Zbog toga je ključno proučavanje upravo odnosa među pripadnicima ilirskoga pokreta. U tom su smislu predstavljeni primjeri iz privatne korespondencije Ivana Trnskog i Dragojle Jarnević te Petra Preradovića i Ivana Kukuljevića Sakcinskog.
Prije predstavljanja spomenutih primjera Novak se osvrće na kulturni i povijesni kontekst ilirskoga pokreta. U 19. st. hrvatsko je područje bilo upravno razjedinjeno, a upravne su jedinice imale drukčije unutarnje monarhije. Postojala je Trojedna Kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija u sklopu Habsburške Monarhije, koja je bila multietnička i višejezična. Za cijelo je područje vrijedio vrlo nizak stupanj pismenosti (15%), a industrijski je razvoj odgođen osobito zbog minimalne akumulacije kapitala. Budući da je riječ o 19. st, dobu nacionalnih pokreta, Slaveni su po uzoru na druge, u to vrijeme naprednije zemlje, polako shvaćali da bi se trebali ujediniti.
Takav se poticaj javlja 1830-ih, sazdan od pripadnika građanstva, nešto plemića i vojnika, smješten prije svega u urbana središta sjeverozapadne Hrvatske (Zagreb, Varaždin, Križevci). S obzirom na to da se u to vrijeme horvatsko poistovjećivalo s mađaronsko (oponenti ilircima), jezik i pokret dobivaju ilirsko ime. Ono daje legitimaciju da ilirsku koncepciju ujedinjavanja naroda pozdravi svekoliko slavensko govorno područje. Pripadnici ilirskoga pokreta zalagali su se za kodificiranje nadregionalnoga nacionalnog književnog jezika, stvaranje korpusa (književnih, znanstvenih, političkih) tekstova, polifunkcionalnost ilirskoga jezika, širenje u javne i službene domene, uključivanje nacionalnoga jezika u domenu obrazovanja te osnivanje nacionalnih kulturnih, znanstvenih, gospodarskih i političkih institucija. Zagovara se i provodi napuštanje (organske) kajkavštine u pisanju; dolazi do lingvističkoga aktivizma – uvođenje štokavskoga standarda u domene u kojima ga prije nije bilo.
Dragojla Jarnević, začetnica feminizma u Hrvatskoj, prva planinarka, ujedno i jedna od dviju žena koje se nalaze na litografiji Muževi ilirske dobe, iznimno važna figura devetnaestostoljetnoga ilirskog pokreta, do svoje odrasle dobi nije znala ni riječi hrvatskog jezika, a živjela je unutar područja koje smatramo hrvatskim govornim. Njezina obitelj, školstvo i društveni život bili su u potpunoj dominaciji njemačkoga jezika, a hrvatski je počela učiti zbog prihvaćanja ideologije nacionalnoga pokreta. Ostavila je privatni dnevnik u kojemu je kroz desetljeća potanko opisala koji su joj trenuci, osobe, odnosi bili presudni u takvoj korjenitoj promjeni lingvističkog identiteta. Za ilirski pokret prvi put čuje 14. rujna 1836, ali isprva odbija napustiti niemštinu (Kako da se odrečem niemštine, a hrvatski ne znam govoriti, na toliko hrvatski, da bi občiti mogla. Neka idu s bogom svojom hrvaštinom, ja joj lje nahuditi neću!). Već 1838. dolazi do preokreta i Dragojla Jarnević u svoj dnevnik zapisuje: Oj, kakove sramote za mene, da ne znam čistim materinskim jezikom govoriti, aludirajući pritom na narodni jezik.
Slična sudbina prati i jednoga od najboljih književnika 19. st. Petra Preradovića. Preradović je naime sasvim slučajno sreo Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji ga potiče da počne pisati na narodnome jeziku. Valja napomenuti da je jezično znanje brojnih tadašnjih autora bilo neformalno, a književni rad nipošto nije bio neka nadgradnja savršene jezične kompetencije. Postavlja se pitanje bi li Preradović uopće i postao tako dobrim pjesnikom da ga nisu emotivno ucjenjivali.
Izdvojene privatne priče pokazaju kako su ilirci prihvaćali ideologiju ilirskog pokreta, kako su usvajali jezik koji su doduše nazivali materinskim, ali ga učili kao odrasli ljudi, i to ideološki, nikako praktično motivirani, što ih je uopće motiviralo na stvaranje književnih i inih radova na jeziku koji po vlastitom priznanju nisu u dovoljnoj mjeri poznavali i jeziku koji im nije mogao osigurati veliki književni uspjeh te koja su gramatička/ortografska rješenja prihvaćali u često kaotičnim, pluralističkim situacijama i mnoštvu različitih jezikoslovnih autoriteta. Prema tome Novak zaključuje da privatne priče itekako mogu objasniti što se događa na sociolingvističkoj makrorazini.
Anamarija Mrkonjić
(GŠ)
