Svaka je riječ važna – crpljenje značenja iz biblijskih prijevoda
Današnjim predavanjem Zrinke Jelaske o hrvatskim prijevodima Biblije zaključila su se predavanja jezikoslovnoga bloka. Zrinka Jelaska redovita je profesorica u trajnome izboru pri Katedri za hrvatski standardni jezik Odsjeka za kroatistiku. Osnivačica je HIDIS-a, prvoga međunarodnog znanstvenog skupa posvećenoga inojezičnomu hrvatskom; Lahora, prvoga časopisa usmjerenoga na hrvatski kao ini jezik; Biblioteke Kroatini i Odjela za hrvatski kao ini jezik. Znanstvena su joj istraživanja usmjerena na hrvatski jezik u okviru nekoliko lingvističkih, psiholingvističkih i interdisciplinarnih područja: fonologije, morfologije, semantike (posebno sinonimi i značenjski odnosi). Proučava jezični razvoj od prijerodnoga razdoblja, ovladavanje inim jezikom, višejezičnost i hrvatske biblijske prijevode.
Za hrvatski prijevod Biblije, koja je najprevođenija knjiga na svijetu, prevoditelji su se koristili predlošcima s latinskoga i grčkoga jezika. U novije se vrijeme pojavljuju predlošci na njemačkome ili engleskome jeziku, navodi Jelaska. Hrvatski su prijevodi nazvani prijevodima patnje, koji potvrđuju složene društveno-političke utjecaje na jezik. Stotinjak je inačica hrvatskoga prijevoda Biblije, od čega oko sedamdeset ima manje razlike. Teško je odrediti točan broj jer nije posve određeno što se sve smatra hrvatskim prijevodom, usto su ponekad prijevodi različitih prevoditelja međusobno sličniji nego različita izdanja jednoga prevoditelja. U biblijskim se prijevodima pojavljuje mnoštvo semantički minimalnih parova unatoč tomu što se očekuje isti tekst u svakome prijevodu. Jelaska uvodi novi termin za izvanjezične pojmove koji su opisani različitim riječima veće ili manje sličnosti i srodnosti – istouputnice ili referentime. Na nekoliko je primjera predavačica pokazala da odabir riječi i struktura može različito opisivati biblijske događaje i primjere.
Prvi se primjer odnosi na opis biblijskoga događaja u kojem je Isus, nahranivši mnoštvo s pet kruhova i dvjema ribama, htio da učenici zaplove na drugu stranu jezera. Tako se u prijevodima pojavljuju glagoli čiji odabir različito nijansira ne samo Isusov lik već i likove učenika. Jelaska objašnjava neke od prijevodnih inačica: reći (dovoljno je samo da Isus što kaže i učenici će poslušati), prisiliti (Isus se služi silom nad učenicima), uputiti (učenici ne znaju što treba činiti), dati da uđu (isprva Isus nije dao učenicima da uđu u lađu, poslije im ipak dopušta), učiniti da odu (ne zna se kako, je li Isus učinio da odu ili tko drugi). Upotrebom različitih glagola pojavljuju se prijevodi koji iskrivljuju (i vjerski) tekst pogrešnim prikazom situacije ili karaktera pojedinoga lika, stoga se odbijaju, upozorava Jelaska.
Na primjeru razgovora Isusa i Šimuna Petra predavačica je pokazala razlike među sinonimima voljeti i ljubiti, pričem odabir sinonimske inačice bitno mijenja cjelokupno značenje. Glagol ljubiti dominantno se pojavljivao do prijevoda Novoga zavjeta Jerka Fućaka i Bonaventure Dude (1973), koji su se koristili i glagolom voljeti. Nakon njihova prijevoda upotrebljava se samo voljeti ili kombinacija obaju glagola. Jelaska je s polaznicima razmotrila različite uporabe spomenutih glagola kako bi dokazala da nisu zamjenjivi u svim kontekstima. Primjerice: u prijevodu Isus pita Petra ljubi li ga – odgovorivši mu dvaput da ga ljubi, odbija ponoviti treći put jer u židovskoj kulturi potvrditi što triput ima pravno obvezujuću ulogu. U drugome mogućem prijevodu Isus pita Petra ljubi li ga, a Petar mu dvaput odgovara da ga voli – zbog svojega je užeg opsega sadržaja ljubiti dubljega značenja, ističe Jelaska. Isus glagolom ljubiti pita Petra bi li dao život za njega, a Petar mu odgovara glagolom voljeti, koji u ovome slučaju ne izražava toliku privrženost. Isus ga nakraju pita voli li ga, čime propitkuje istinitost prethodnih dvaju odgovora.
Za posljednji je primjer Jelaska odabrala tekst o Jairovoj kćeri koju je Isus uskrsnuo. U Markovu Evanđelju, gdje je navedeni tekst najopsežniji, nakon uskrsnuća napominje se da je kćeri dvanaest godina. Jelaska dob povezuje s bar micvom, obredom u židovstvu kojim trinaestogodišnjaci postaju punopravnim članovima zajednice. U pojedinim prijevodima Jair zove svoju kćer kćerkicom, a Isus ju je, uskrsnuvši je, nazvao djevojkom, čime nastaje potpuno nova semantička razina. Upotrebom riječi kćerkica Jair ne prihvaća njezinu zrelost, a Jelaska navodi i tumačenje prema kojemu je kći umrla zbog očeva neprihvaćanja njezine zrelosti. Isus, obraćajući se kćeri s djevojko, naglašava njezino djevojaštvo te ju tako i naziva iz svoje pozicije autoriteta. Da je Isus prije uskrsnuća ispravio Jaira, rekavši kćerka umjesto kćerkica, njegov bi odgovor bio neprikladan. S druge strane da je odgovorio kćerkica, podilazio bi Jairovu pogrešnomu mišljenju, stoga Jelaska smatra da je najbolji odabir riječ dijete u značenju 'potomak roditelja' – što je Isus i rekao. Oslovljavanjem kćeri kao dijete prije uskrsnuća Isus pokazuje razumijevanje za Jairovu bol i ne opominje ga jer ne prihvaća svoju kćer kao odraslu osobu. Obraćajući se kćeri s djevojko poslije njezina uskrsnuća, Isusa se pokazuje mudrim, ispravljajući pogrešno Jairovo mišljenje u prikladnome trenutku, zaključuje Jelaska.
Daniel Čulin
(NR)
