(Unutar)generacijski konflikti tranzicijske proze ili kratki spojevi u istosmjernim krugovima: Brešan–Aralica–Fabrio
Ciklus književnoznanstvenih predavanja nastavila je Miranda Levanat-Peričić govoreći o (unutar)generacijskom konfliktu tranzicijske proze. Levenat-Peričić diplomirala je komparativnu književnost i indologiju na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Magistarski rad Kategorija vida i ergativna konstrukcija s posebnim osvrtom na hindski jezik obranila je na poslijediplomskome studiju lingvistike Sveučilišta u Zadru. Stalno je zaposlena na Odjelu za kroatistiku Sveučilišta u Zadru, gdje izvodi kolegije: Uvod u studij književnosti, Naratologija, Arhetip čudovišta u književnosti, Komparativna povijest južnoslavenskih književnosti te Posthumanizam i roman. Surađivala je s časopisima Suvremena lingvistika, Croatica et Slavica ladertina i Zarez.
Na samome se početku predavanja profesorica osvrnula na naziv svojega izlaganja te središnju ideju ovogodišnjeg izdanja Seminara, ističući da je u okviru teme kojom se bavi zanimaju prije svega neželjene posljedice koje se događaju u književnim strujanjima. Pojasnivši kako se termin generacija u znanosti o književnosti shvaća kao periodizacijska oznaka naraštaja pisaca ili kao genološka odrednica koja se veže uz vrstu generacijskog romana, predavačica je pozornost usmjerila na pokušaj definiranja termina naraštaj pisaca. Koristeći se Koromanovom definicijom prema kojoj naraštaj pisaca okuplja autore rođene u određenom vremenu koji pišu i prepoznaju se po nekim sličnim poetskim elementima, profesorica Levanat-Peričić istaknula je da naraštaje po Mannheimu određuju prijelomni povijesni događaji, što se uočava i na primjerima trojice hrvatskih književnika – Ivana Aralice, Ive Brešana i Nedjeljka Fabrija, čiji su opusi i njihove doticajne točke bili središnja tema predavanja. Aralica, Brešan i Fabrio za svojega su života sudjelovali u istaknutim kulturnim i obrazovnim procesima, a tranzicija u okviru predavanja profesorice Levanat-Peričić predstavlja trenutak koji ih presudno određuje. Naime govoreći o tranziciji, govorimo i o prijelomu u njihovim opusima. Ivan Aralica napisao je 21 roman, ali tek je 90-ih godina počeo pisati i objavljivati eseje. Ivo Brešan do 90-ih godina nije napisao nijedan opsežniji prozni tekst, ostajući u okvirima dramskog pisca. On je od 90-ih objavio 13 povećih romana, dok Nedjeljko Fabrio, ponajprije esejist i kazališni kritičar, početkom 21. stoljeća dovršava svoju Jadransku trilogiju. Kod Aralice se tranzicija očituje u prijelazu s romana koji sadrži izrazito historiografsku crtu na roman s ključem, političkoga karaktera. Brešana obilježuje tranzicijski pomak od dramskoga prema romanesknome, a Fabrija odmak od obiteljskoga romana ili kronike i približavanje romanu s tezom, čiji je najbolji predstavnik njegovo djelo Smrt Vronskog. Predavačica je podsjetila kako su u kontekstu 90-ih godina sveprisutne teze o zaustavljenoj postmoderni koja je u hrvatskoj književnosti ustuknula pred stihijskim promjenama i povratkom "velike priče". Istaknula je da je spomenuto zaustavljanje postmoderne zapravo dalo impulse autorima koji su se mogli ostvariti na način koji je već bio pomalo odbačen. Kao zajedničke poetičke elemente ili kratke spojeve u tranzicijskim opusima Aralice, Brešana i Fabrija izdvojila je odnos (političke) fikcije i (političke) zbilje, politički roman i njegov odnos s drugim žanrovima poput povijesnoga ili obiteljskog romana, reprezentaciju povijesti u vremenu tranzicije, političku fikciju i "politziranu" kritičku recepciju u okviru koje se Aralica i Brešan ističu kao antipodi te tranzicijsku retoriku, u kojoj obitelj predstavlja temelj novog političkog diskurza, kao i temelj tranzicijske priče i žanra. Mjesto koje je u socijalizmu zauzimao narod, odnosno radnička klasa, s čijom se retorikom izruguje Brešanova "Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja", zauzela je obitelj. Književni diskursi na takvu promjenu odgovaraju postupcima u kojima obitelj postaje metonimija društva, dok su obiteljske situacije i likovi članova obitelji nositelji političkih ideja. Jedan je od primjera navedene tendencije vidljiv i u Brešanovu romanu "Država božja 2053". Naime radnja se toga romana gradi oko članova mnogobrojne obitelji, od kojih je svaki predstavnik određene političke ideje ili situacije. Taj roman govori o distopijskoj budućnosti kao nužnome slijedu iznevjerenih tranzicijskih očekivanja, međutim zanimljivo je da završava povratkom u tranziciju, odnosno cikličkim zatvaranjem u kojem nakon kraha distopije nalazimo povratak u utopijsku viziju. U odabranim tekstovima Ivana Aralice profesorica Levanat-Peričić analizirala je ženske likove te feminizaciju ideološkog neprijatelja. Araličinim vrijednosnim sustavom vlada fiziognomika, pa ono što je ružno predstavlja zlo, a lijepo obvezno označuje i dobro, dok su sami likovi nositelji političkih i ideoloških pozicija. Primjere za to nalazimo u Araličinu romanu "Duh zloduha", u kojemu je opis sestre Maše posve bestijaliziran, dok je sestra Staša lijepa, talentirana i samim time dobra. U okviru se Fabrijevih djela predavačica usmjerila na pripovjedača, određujući ga kao ekstradijegetskog. Osobitost je Fabrijevih romana jasna granica između fikcije i fakcije, a njihov pripovjedač ne sumnja u povijest, već je propituje s različitog povijesnog rakursa. Jedna je od značajnih karakteristika stalan unutargeneracijski obiteljski sukob koji prati društvene i povijesne promjene. Zanimljivo je da pri vrednovanju ženskih likova i erotskih prizora postoji stanovita sličnost koja se uočava u Araličinim i Fabrijevim tekstovima i u tome se pogledu može reći da su Aralica i Fabrio članovi istoga književnog naraštaja. Zaključujući predavanje, profesorica Levanat-Peričić istaknula da se "kratki spojevi" neprestano događaju unutar generacija i među generacijskim identitetima, a kao primjer navela je Ivu Brešana koji se između ostaloga smatra fakovcem, iako fakovcima generacijski ne pripada, već se u navedenu skupinu uvrštava zbog svojih oporbenih političkih stavova.
Iva Orepić
(GŠ)
